"Gospodin pridiže ponizne, zlotvore do zemlje snizuje"

Kateheza br. 80 – Snaga i dobrota Božja
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 146

1. Upravo otpjevani psalam čini prvi dio kompozicije koja obuhvaća također sljedeći psalam 147. i koju je hebrejski izvornik sačuvao u njezinoj cjelini. Tu su pjesmu u dva različita psalma podijelili drevna grčka i latinska verzija.
Psalam započinje pozivom na veličanje Boga, a zatim nabraja dugi niz razloga za hvalu, koji su svi izraženi u sadašnjosti. Riječ je o Božjim djelovanjima koje se smatra karakterističnim i uvijek aktualnim; ipak po svojim su vrstama vrlo različita: neka se odnose na Božje zahvate u ljudskom životu (usp. Ps 146,3.6.11) i osobito u prilog Jeruzalemu i Izraelu (usp. r. 2); druga se odnose na stvoreni svijet (usp. r. 4), naročito na zemlju s njezinim biljkama i životinjama (usp. rr. 8-9).
Ističući, na kraju, tko su Gospodinovi miljenici psalam nas poziva na dvostruki stav: vjerskog straha i pouzdanja (usp. r. 11). Mi nismo prepušteni samima sebi ili kozmičkim silama, već smo uvijek u Gospodinovim rukama poradi njegova nauma spasenja.

2. Nakon radosnog poziva na hvalu (usp. r. 1) psalam se razvija u dva pjesnička i duhovna smjera. U prvom (usp. rr. 2-6) se izlaže prije svega Božje djelovanje u povijesti, pod slikom graditelja koji iznova gradi Jeruzalem vraćen u život nakon babilonskog izgnanstva (usp. r. 2). Ali taj veliki tvorac, Gospodin, objavljuje se također kao otac koji se prigiba nad duhovne i tjelesne rane, prisutne u njegovu poniženom i potlačenom narodu (usp. r. 3).
Prepustimo riječ svetom Augustinu koji u Izlaganju o psalmu 146. održanom u Kartagi 412. godine ovako komentira izraz: “Gospodin liječi one koji su srca skršena”: “Onaj koji ne skrši srce neće biti izliječen… Tko su ti koji skrše svoje srce? Ponizni. A oni koji ga ne skrše? Oholi. Ipak, skršeno srce biva izliječeno, srce naduto ohološću biva pokoreno. Štoviše, vjerojatno da ako je pokoreno to je zbog toga da, jednom skršeno, može biti uspravljeno, može biti ozdravljeno… #!On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove#!… Drugim riječima liječi one koji su ponizna srca, one koji svoj grijeh priznaju, koji se kažnjavaju, koji oštro sebe sude kako bi mogli iskusiti njegovo milosrđe. Eto tko liječi. Ipak, savršeno zdravlje će se postići tek na kraju sadašnjega smrtnog stanja, kada se naše raspadljivo biće zaodjene neraspadljivošću i naše smrtno biće zaodjene besmrtnošću” (5-8; Esposizioni sui Salmi, IV, Rim 1977., str. 772-779).

3. No, Božje se djelo ne očituje samo ozdravljanjem njegova naroda od patnji. On, koji siromašne okružuje nježnošću i brigom, uzdiže se kao strogi sudac prema grešnicima (usp. r. 6). Gospodin povijesti nije ravnodušan pred bješnjenjem silnikâ koji vjeruju da su jedini suci ljudskih života: Bog obara u zemaljski prah one koji prkose nebu svojom ohološću (usp. 1 Sam 2,7-8; Lk 1,51-53).
Ipak, Božje se djelo ne iscrpljuje u njegovu gospodstvu nad poviješću; on je također kralj stvorenoga, sve stvoreno odgovara na njegov poziv Stvoritelja. Ne samo da može izbrojiti beskrajni niz zvijezda, već je u stanju svakoj od njih dati ime, određujući dakle njezinu narav i značajke (usp. Ps 146,4).
Prorok Izaija je pjevao: “Podignite oči i gledajte: tko je to [zvijezde] stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu i koji ih sve zove po imenu” (40,26). Gospodinova su “vojska”, dakle, zvijezde. Prorok Baruh nastavlja ovako: “Zvijezde mu veselo sjaju na svojim postajama; zovne li ih, one mu odgovore: #!Evo nas!#! – i radosno sjaju svom Stvoritelju” (3,34-35).

4. Nakon novoga radosnog poziva na hvalu (usp. Ps 146,7) otpočinje drugi pravac psalma 146. (usp. rr. 7-11). Na sceni je još uvijek Božje stvaralačko djelovanje u povijesti. U često sušnom predjelu kakav je onaj na istoku, prvi znak božanske ljubavi je kiša koja oplođuje zemlju (usp. r. 8). Na taj način Stvaratelj prostire stol za životinje. Štoviše, on se osobno brine nahraniti također najmanja živa bića, kao što su mladi gavrani koji grakću od gladi (usp. r. 9). Isus će nas pozvati promatrati “ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac” (Mt 6,26; usp. također Lk 12,24 gdje se izričito spominju “gavrani”).
Ponovno se pozornost skreće sa stvaranja na ljudski život. Tako se psalam zaključuje pokazujući Gospodina koji se priginje nad onoga koji je pravedan i ponizan (usp. Ps 146,10-11), kao što je to već rekao u prvom dijelu himna (usp. r. 6). Uz pomoć dva simbola moći: konja i nogu čovjekovih u trku, opisuje se božanski stav koji se ne da osvojiti ili zastrašiti silom. Još jednom, Gospodinova logika ne mari za oholost i nadutost moćnika, već staje na stranu onoga koji je vjeran i “koji se uzda u dobrotu njegovu” (r. 11), to jest prepušta se Božjem vodstvu u svome djelovanju i razmišljanju, u svom planiranju i u samome svakodnevnom življenju.
Među njih mora stati i molitelj, temeljeći svoju nadu na Gospodinovoj milosti, sa sigurnošću da je zakriljen plaštem božanske ljubavi: “Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi… Srce nam se u njemu raduje, u njegovo sveto ime mi se uzdamo.” (Ps 32,18-19.21).