GOSPODIN ULAZI U SVOJ HRAM

Uvodno biblijsko čitanje: “Jahvina je zemlja i sve na njoj,/ svijet i svi koji na njemu žive./ On ga na morima utemelji/ i na rijekama učvrsti./ Tko će uzaći na Goru Jahvinu,/ tko će stajati na svetom mjestu njegovu?/ Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno:/ duša mu se ne predaje ispraznosti,/ i ne kune se varavo./ On blagoslov prima od Jahve/ i nagradu od Boga Spasitelja svoga./ Takav je naraštaj onih koji traže njega,/ koji traže lice Boga Jakovljeva./ “Podignite, vrata, nadvratnike svoje,/ dižite se, dveri vječne,/ da uniđe Kralj slave!”/ “Tko je taj Kralj slave?”/ “Jahve silan i junačan,/ Jahve silan u boju!”/ Podignite, vrata, nadvratnike svoje/ dižite se, dveri vječne,/ da uniđe Kralj slave!”/ “Tko je taj Kralj slave?”/ “Jahve nad Vojskama – on je Kralj slave!” (Ps 24).
1. Drevna pjesma naroda Božjeg, koju smo sad čuli, odzvanjala je u dnu jeruzalemskog Hrama. Da bi se jasno shvatila nit vodilja koja prolazi tim himnom, potrebno je imati na pameti njezine tri temeljne pretpostavke. Prva se odnosi na istinu stvaranja: Bog je stvorio svijet i njegov je Gospodar. Druga se odnosi na sud kojemu on podlaže svoja stvorenja: moramo se pojaviti pred njegovim licem i biti ispitani o onome što smo činili.
Treća je otajstvo dolaska Božjeg: On dolazi u svijet i povijest, i želi imati slobodan pristup da bi utvrdio s ljudima odnos dubokog zajedništva. Tako je napisao jedan suvremeni komentator: “To su tri elementarna oblika doživljaja Boga i odnosa s Bogom; živimo kao djelo Božje, pred Bogom i možemo živjeti s Bogom” (G. Ebeling, Sui Salmi, Brescia 1973., str. 97).
2. Tim trima pretpostavkama odgovaraju tri dijela Psalma 23, koja sad nastojimo produbiti, shvaćajući ih kao tri velike slike pjesničkog i molitvenog triptiha. Prvi je kratak poklik Stvoritelju kojemu pripada zemlja sa svojim stanovnicima (stihovi 1-2).
To je vrsta ispovijesti vjere u Gospodara svemira i povijesti. Stvaranje je, prema drevnom viđenju svijeta, zamišljeno kao graditeljsko djelo: Bog udara temelje zemlje na moru koje je znak kaotičnih i razarajućih voda, znak ograničenosti stvorenja, uvjetovanih ništavilom i zlom. Stvorena stvarnost visi nad tim ponorom i stvarateljsko je i providnosno djelo Božje da je sačuva u postojanju i življenju.
3. U kozmičkom pogledu psalmist suzuje obzorje na Siona kao svijet u malom, Goru Gospodnju. Eto nas sada u drugoj slici toga psalma (stihovi 3-6). Pred jeruzalemskim smo Hramom. Povorka vjernika upućuje čuvarima svetih vrata pitanje o ulasku: “Tko će uzaći na Goru Gospodnju?” Svećenici – kao i glede nekih drugih biblijskih tekstova što ih stručnjaci nazivaju “ulaznim bogoslužjem” (usp. Ps 14; Iz 33,14-16; Mi 6,6-8) – odgovaraju nabrajanjem uvjeta za pristup zajedništvu s Gospodinom u bogoslužju. Nije riječ samo o obrednim i izvanjskim propisima kojih se treba držati, nego o moralnim i životnim obvezama koje treba provoditi u život. To je poput ispita savjesti ili čina pokajanja koji prethodi liturgijskom slavlju.
4. Svećenici uzdižu tri zahtjeva. Prije svega treba imati “ruke nedužne i srce čisto”. “Ruke” i “srce” podsjećaju na djelovanje i nakanu, upravo cijelo ljudsko biće koje mora biti korjenito usmjereno prema Bogu i njegovu zakonu. Drugi je zahtjev “ne izgovarati laži”, što se u biblijskom govoru ne odnosi samo na iskrenost nego nadasve na borbu protiv idolopoklonstva, budući da su idoli lažni bogovi, sama laž. To podsjeća na prvu Božju zapovijed, čistoću religije i bogoslužja. Napokon evo trećeg uvjeta o odnosima s bližnjim: “Ne kuni se na štetu bližnjega.” Riječ, kao što je poznato, u usmenoj civilizaciji kakva je bila u starom Izraelu nije smjela biti oruđe prijevare nego je naprotiv bila znak društvenih odnosa nadahnutih pravdom i čestitošću.
5. Eto nas pred trećom slikom koja neizravno opisuje svečani ulazak vjernika u Hram da bi susreli Gospodina (stihovi 7-10). U dojmljivoj igri zaziva, pitanja i odgovora, predstavlja se postupno otkrivanje Boga, izgovaranjem njegova tri svečana naslova: “Kralj slave, Jahve silan i junačan, Gospodin nad vojskama”. Vrata sionskoga hrama su uosobljena i pozvana podići svoje nadvratnike da bi primila Gospodina koji ulazi u posjed svoje kuće.
Trijumfalni prizor, što ga psalam opisuje u toj trećoj pjesničkoj slici, upotrebljava se u kršćanskom bogoslužju Istoka i Zapada za podsjećanje kako na pobjednički Kristov silazak u pretpakao, o čemu govori Prva Petrova poslanica (usp. 3,19), tako i na slavno uzašašće uskrslog Gospodina (usp. Dj 1,9-10). Taj psalam i sad naizmjence pjevaju korovi u bizantskom bogoslužju uskrsne noći, kao što je bio upotrebljavan u rimskom bogoslužju na kraju ophoda s palmama na drugu Nedjelju Muke. Svečano bogoslužje otvaranja svetih vrata kod najave Jubilejske godine omogućilo nam je snažnim uzbuđenjem oživjeti iste osjećaje koje je psalmist doživljavao prelazeći preko praga staroga sionskog hrama.
6. Posljednji naslov “Gospodin nad Vojskama”, nema – kako bi na prvi mah moglo izgledati – ratničko značenje, premda ne isključuje misao na izraelske čete. Nasuprot tome, obogaćen je kozmičkom vrijednošću: Gospodin koji upravo ide u susret čovječanstvu, unutar ograničenog prostora sionskoga svetišta, jest Stvoritelj koji kao vojsku ima sve zvijezde nebeske, upravo sva stvorenja svijeta koja ga slušaju. U Knjizi proroka Baruha čitamo: “Evo nas! – i radosno sjaju svom Stvoritelju” (Bar 3,34-35). Bog neizmjerni, svemogući i vječan, prilagođuje se ljudskome stvorenju, približava mu se da ga susretne, da ga čuje i s njim stupi u zajedništvo. A bogoslužje je izraz toga susreta u vjeri, dijalogu i ljubavi.