Govor apostolskog nuncija na otvorenju karmelićanskog samostana
FOTO: Lucija Starčević//Blagoslov samostana klauzurnih karmelićanki u Gospiću
Gospić (IKA)
Apostolski nuncij u Republici Hrvatskog nadbiskup Giorgio Lingua održao je prigodni govor na svečanom otvorenju i blagoslovu samostana sestara karmelićanki u Gospiću 3. rujna 2022. koji prenosimo u cijelosti.
Preuzvišeni oci biskupi, draga braćo i sestre, drage sestre karmelićanke,
velika mi je radost što mogu sudjelovati na svečanom otvorenju ovog samostana koji je želio i o kojemu je, po svetom nadahnuću, sanjao preuzvišeni otac biskup, monsinjor Križić.
Bit će poput pluća koja će ubrizgavati kisik u krv koja kola arterijama Biskupije i tako pročišćavati svaku pastoralnu djelatnost, oslobađajući je od ljudskog suviška koji se neizbježno nakuplja čak i u našim najboljim projektima, podsjećajući nas da „Bog sam dostaje“ i da sve moramo činiti samo za Njega.
Lijepo je što se ova kuća otvara dok je sveopća Crkva pozvana obnoviti se kroz „sinodalni hod“. Papa nas sve, laike i redovnike, mlade i stare, muškarce i žene, biskupe i vjernike, poziva da „zajedno hodamo“ prema svetosti, svatko u svome životnom pozivu.
Tema „puta“ jako je draga vašoj duhovnosti.
Pročitao sam da se pojmovi „put“ i „putovanje“ ponavljaju gotovo šest stotina puta u djelima svete Terezije.
Jedan od temeljnih tekstova kojim Svetica iz Avile naznačuje duhovni plan puta za svakoga kršćanina nosi naslov „Put k savršenosti“.
Ali ni temeljno djelo za postizanje savršenog jedinstva s Bogom, „Zamak duše“, nije ništa drugo nego put kojim sveta Terezija vodi dušu iz odaje u odaju prema središtu duše – gdje se nalazi Kralj.
Riječima „put“ i „putovanje“ mogu se dodati i druge slične riječi kojima se Svetica često koristi, poput „čeznuti“, „putovati“. Za svetu Tereziju ti izrazi zasigurno nisu bili samo slike, bili su i stvarnost, kao što možemo vidjeti čitajući njezinu Autobiografiju. Njezina želja da obnovi Crkvu svoga vremena bila je toliko snažna da nije imala mira te je proputovala Španjolsku uzduž i poprijeko, utemeljujući nove zajednice.
(Moj nekadašnji kolega u Španjolskoj, apostolski nuncij mons. Filippo Sega, nije shvaćao zašto je ona toliko morala ići naokolo i, pomalo s prezirom, reći će za nju da je bila „nemirna žena i skitnica“!).
Hod o kojemu Terezija govori, ipak je prvenstveno slika unutarnjega hoda.
Ali čak i za one koji su zatvoreni u kući, kao što ćete i vi biti, nutarnje putovanje uvijek je ujedno i „vanjsko putovanje“, to jest zajednički hod u ljubavi prema braći i sestrama.
Zapravo, k Bogu se ne ide sam.
Put do najdublje odaje duše gdje se nalazi Kralj mora se proći zajedno. Stoga sveta Terezija inzistira na međusobnoj ljubavi. Ona dobro zna da ono što usporava putovanje unutar zajednice jest osuđivanje, često uzrokovano malim stvarima, manama koje svakodnevno nalazimo kod drugih, onim načinima postupanja koji nas živciraju i koji u životu zajednice, u kojoj se međusobno dobro poznajemo, postaju još očitiji.
Upravo te sitne kritike postaju „ogovaranje“, kako papa Franjo to naziva, koje onda narušava slogu. Ako nema sloge, počinje nedostajati i duševni mir i sestre su uznemirene, kako kaže sveta Terezija u 2. poglavlju, 18. broju Prvih odaja u „Zamku duše“ koji citiram:
„Toliko je važna ta ljubav jednih prema drugima da ne bih nikad htjela da to zaboravite, jer ako se kod drugih gleda na nekakve sitnice, što katkad neće biti nesavršenost, nego, kako malo znamo, možda ćemo to smatrati jako lošim, a tako duša može izgubiti mir, pa ga čak narušiti kod drugih“ (Zamak duše – Prve odaje 2,18).
Ne zaboravite, stoga, „hodati zajedno“. Radije pružite jedna drugoj ruku nego da upirete prstom, osjećajte odgovornost za svetost svake od vas.
„Put k savršenstvu“ nije utrka koja ima pobjednika: savršenstvo druge sestre jednako je važno kao i vlastito. To je istinska „uzajamna ljubav“ kojoj morate težiti, to je način kako da „ljubim bližnjega svoga kao samoga sebe“.
Zapravo, i nas će Bog, svakog od nas, pitati: „Gdje ti je brat? Gdje ti je sestra? Zašto je nisi pričekao? Zar nisi primijetio da joj je teško hodati?“
Tada nesavršenosti koje vidimo kod suputnika neće biti predmet ogovaranja i osude, nego prilika da više ljubimo, imajući milosrdan pogled.
Pozivam vas da tim istim pogledom gledate na cijelu Biskupiju, na cijelu Crkvu: samo tako ćete pročistiti krv Crkve i dati joj novi život na njezinu putu.
Iskrene čestitke i siguran sam da nećete imati vremena dosađivati se!