Uzoriti kardinale, preuzvišeni biskupi, uvaženi predstavnici civilne vlasti i saborski zastupnici, dragi svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo drugih vjerskih zajednica i kršćanskih denominacija, dame i gospodo!

Najiskrenije vam zahvaljujem na vašoj prisutnosti i uistinu mi je drago što sam se ponovno vratio u Hrvatsku i, po drugi put, u Zagreb. Blizina Apostolske nuncijature i sjedišta Hrvatske biskupske konferencije, kao što sam već jednom spomenuo hrvatskim biskupima, uvijek mi pruža prigodu istaknuti vrlo dobre odnose Crkve u Hrvatskoj s Papom i Svetom Stolicom, kojima svi pridajemo veliku važnost.

Večeras, uz ovaj događaj, koji još nazivamo i Papin dan, imamo još dva razloga za proslavu. Prvi je 30. obljetnica priznanja Republike Hrvatske od strane Svete Stolice 13. siječnja 1992. godine. Kao što je poznato, Sveta Stolica je prva poduzela taj korak, konkretan znak dugogodišnje bliskosti s hrvatskim narodom. Nepunih mjesec dana kasnije, 8. veljače 1992., Sveta Stolica i Republika Hrvatska su uspostavili diplomatske odnose.

Drugi je 25. godišnjica stupanja na snagu triju ugovora koji su ratificirani u Vatikanu 9. travnja 1997.: Ugovora o pravnim pitanjima, Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture te Ugovora o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske.

Slučajna podudarnost je i to da je prije točno 30 godina na današnji dan, 11. svibnja 1992., prvi apostolski nuncij u Hrvatskoj Njegova Ekselencija mons. Giulio Einaudi, časne uspomene, predao svoje vjerodajnice predsjedniku tek uspostavljene Republike Hrvatske, gospodinu Franji Tuđmanu, i započeo svoju službu koja je trajala 11 godina.

Primajući hrvatsku delegaciju, koja je došla u Rim radi razmjene radne verzije dokumenata ratifikacije, tadašnji rimski prvosvećenik Njegova Svetost Ivan Pavao II., kojega Hrvati smatraju ne samo Papom nego i „bliskim prijateljem”, istaknuo je da oni predstavljaju „jasan pravni okvir za djelovanje Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, dopuštajući joj da na primjeren način izvršava svoje poslanje”.

Sam je Papa, koji je uložio veliki napor u priznavanju Republike Hrvatske, obraćajući se diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici 11. siječnja 1992., dakle dva dana prije službenog priznanja Hrvatske, rekao: „Poznati su vam moji brojni apeli na izmirenje i dijalog. Upoznati ste dobro sa stajalištem Svete Stolice o priznavanju država koje nanovo nastaju iz promjene europskih prilika. Ograničit ću se danas na to da naglasim kako narodi imaju pravo odabrati svoj način mišljenja i skupnog života. Pripada im da se opskrbe sredstvima koja će omogućiti da ostvare vlastite zakonite težnje, koje su slobodno i demokratski određene“[1].

Te su riječi aktualne i danas!

Ako je prije 30 godina Republiku Hrvatsku priznala većina članica međunarodne zajednice, uključujući Svetu Stolicu, i formalno se ubrojila u demokratske države, danas moramo, nažalost, priznati da demokratski sustav u svijet prolazi kroz svojevrsnu krizu. Osvrnimo se samo na ponovno oživljavanje izolacionizma i autoritarizma, na nove oblike nejednakosti, iskorištavanja ljudi te čak i ropstva.

Već skoro tri mjeseca novi rat, riječ za koju se mislilo da je potpuno izbačena iz rječnika Starog kontinenta, vratio se donoseći tragediju i teret patnje. Postoji strah da će se sukobi koji se trenutačno „vode u dijelovima“, kako već neko vrijeme upozorava papa Franjo, objediniti u novi svjetski rat.

Kao što je bivši predsjednik Europskog parlamenta, pokojni David Sassoli, rekao u svom posljednjem govoru u Parlamentu punom velikih predviđanja: „Jako je zahtjevno izgraditi demokraciju […] ali ju je, također, vrlo lako izgubiti ako ju ne održavamo […]. […] Priroda demokracije temelji se na povjerenju: u institucije, u slobode medija, u političare, u državu i one koji ju štite. To povjerenje treba svakodnevno obnavljati, umnažati kao kapital i zalog budućih djelovanja”.

Ako se o ovome blagu ne brinemo, otvaramo prostor za ponovnu pojavu prikrivenih diktatura. Kada ih ignoriramo, bilo zbog površnosti ili drugih interesa, one se ukorijene i njihova glavna briga postaje očuvanje moći, a ne zajedničko dobro.

Republika Hrvatska je itekako svjesna da su sloboda i neovisnost, dobivene uz visoku cijenu, vječni izazov. Stoga je nužna odgovornost kako bi se one očuvale, poštujući vrijednosti za koje su se mnogi borili i dali svoje živote.

Ugovor koji danas slavimo popločao je put prema mirnom suživotu ljudi i ulozi Crkve u društvu. U već spomenutom govoru, izrečenom na dan kada je primio hrvatsko izaslanstvo, sveti Ivan Pavao II. je također naznačio da „poštivanje vjerskih sloboda, odvojenost Crkve i države te potreba za suradnjom tih dviju institucija, ostaju temeljna načela za razumijevanje da nisu sami sebi cilj, već da su usmjereni dobru vjernika i građana”.

Vjernost svome podrijetlu, o kojoj se često govori u crkvenim krugovima danas, mora osigurati da se uvijek znamo brinuti o korijenima na kojima je uspostavljen odnos Crkve i države u ovoj zemlji. Kao što je papa Franjo rekao, „znamo da bez korijena pojedinac ne može izrasti i ‘što drvo ima vidljivo u cvatu, uspijeva zbog onoga što je zakopano ispod’ (cit. F. L. Bernardez, Para recobrar). Prihvatimo, stoga, njegovu preporuku i „potrudimo se ovo: zaštitimo korijenje jer se u njemu nalazi naš identitet. Naš je identitet u današnjici, no proizlazi iz naših korijena i bit će prenesen našoj djeci i unucima te će uvijek proizlaziti iz naših korijena”[2].

Nadam se da će se odnosi Hrvatske i Svete Stolice razvijati i dalje kao i na samim počecima, kako bismo napredovali, uzimajući u obzir izazove sadašnjega vremena, te kako bismo zajedničkim dogovorom prevladali sve moguće prepreke.

Na kraju želim zahvaliti apostolskome nunciju, njegovim suradnicima i svim djelatnicima Apostolske nuncijature na njihovoj izuzetnoj ljubaznosti u pripremi ovoga primanja.

Povjeravajući sve vas zagovoru Blažene Djevice Marije, koju vi samouvjereno u pjesmi zazivate „naša Majko, naša zoro zlatna” i „vašem nezaboravnom i nezaboravljenom nadbiskupu” blaženom Alojziju Stepincu, zahvaljujem vam na vašoj pozornosti.

[1] Sveti papa Ivan Pavao II., Govor Diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 11. siječnja 1992. br. 3

[2] Papa Franjo. Govor upravi i zaposlenicima Ureda za javnu sigurnost u Vatikanu, 17. siječnja 2019.