Draga braćo i sestre,

svoju službu riječkog nadbiskupa koadjutora započinjem u trenutku kada proslavljamo dvadeset godina službe nadbiskupa mons. Ivana Devčića. Svome bratu nadbiskupu Ivanu čestitam i zahvaljujem na njegovih dvadeset godina vjernog služenja ovoj našoj riječkoj Crkvi. U ovoj simboličnoj povezanosti dviju proslava prepoznajem važnu pouku koju mi, kojima su povjerene određene službe u Crkvi, pa i u društvu, često znademo zaboraviti. Ta pouka je da svijet s nama ne počinje, a ako Bog da s nama neće niti završiti. Ova pouka nas obvezuje na kontinuitet, odnosno na nadogradnju onoga što su drugi gradili prije nas.

Dolazim iz Dubrovačke biskupije, kojom ću još jedno vrijeme upravljati kao apostolski administrator, pa mi dozvolite da se, u duhu kontinuiteta, prisjetim nekih povijesnih veza između Dubrovnika i Dubrovačke biskupije i Rijeke i Riječke nadbiskupije i metropolije. Dubrovnik je u 15. stoljeću dao senjskog biskupa Mihovila Božičevića i modruško-krbavskog biskupa Kristofora, dok su iz ove metropolije u 19. stoljeću bila čak trojica biskupa u Dubrovniku Antun Giuriceo, Toma Jederlinić i Vinko Čubranić. Naravno da su osim povezanosti po biskupima tu i mnogi drugi ljudi iz Dubrovačke biskupije koji su svojim sposobnostima obogatili ovu nadbiskupiju i metropoliju kao, na primjer, Frano Supilo, rodom iz Cavtata, koji je svoje najplodnije godine poklonio Rijeci.

Međutim, koliko god da je kontinuitet važan, on nije dovoljan da bi kao partikularna Crkva mogli na prikladan način odgovoriti izazovima vremena u kojemu živimo. Zato, uz obećanje da ću svojim djelovanjem nadograđivati na onome što su činili moji prethodnici, obećavam da ću se truditi, polazeći od evanđelja Isusa Krista, uvijek iznova tražiti načine kako odgovoriti na izazove i probleme koje pred nas stavlja današnje vrijeme te kako ljudima ovog vremena i ovih prostora svjedočiti radost evanđelja. U tome ću se posebno voditi smjernicama koje nam svakodnevno nudi Sveti Otac, pri čemu osobito ističem njegov programski dokument „Evangelii gaudium“.

Svjestan sam, kako sam poručio i u svom prvom obraćanju riječkoj Crkvi, da me ova zadaća nadilazi. Zato s otvorenim srcem, moleći pomoć i suradnju, želim pristupiti svakom od vas i u vama pronaći svoje suradnike. Ponajprije se to odnosi na Vas oče nadbiskupe Ivane kojemu sam poslan, kako piše u buli imenovanja, biti podrška i pomoć da bismo zajedno predanije ubirali plodove pastoralnoga rada. Potom se to odnosi na vas braćo svećenici koji ste mi kao biskupu „najbliži bližnji“, na vas drage posvećene osobe, redovnici, redovnice, društva apostolskog života, na vas dragi đakoni, bogoslovi i sjemeništarci i osobito na vas dragi vjernici laici, inclusi anche voi fedeli cattolici di lingua italiana, u različitim zvanjima i zanimanjima koji sa svima nama činite Crkvu, zajednicu vjernika, Božji narod, a što onda sa sobom nosi i pravo i dužnost sudjelovati u njezinom poslanju.

Trud oko dobra ne može se i ne smije zaustaviti samo na našoj crkvenoj razini, nego smo u zalaganju za dobro pozvani surađivati i sa svima drugima pružajući ruku i otvarajući srce sestrinskim kršćanskim Crkvama i njihovim vjernicima, drugim vjerskim zajednicama, kao i svim ljudima dobre volje u društveno-političkoj zajednici u kojoj živimo.

Vijest o mom imenovanju riječkim nadbiskupom koadjutorom objavljena je na spomendan sv. Karla Boromejskog. Drago mi je da se to dogodilo na spomendan tog velikog biskupa, koji je u svoje vrijeme dao veliki doprinos obnovi Crkve. Njegovo biskupsko geslo je „Humilitas“ – „Poniznost“, što bih rado povezao sa svojim biskupskim geslom „Od ljudi za ljude“. Volio bih da i jedno i drugo bude moj program, služiti u poniznosti svima vama koji ste mi povjereni, polazeći od sebe samoga, kako na jednom mjestu reče sv. Karlo: „U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem.“

Molim sve vas da ovaj moj poziv i moje poslanje „od ljudi za ljude“, s vama i za vas, pratite molitvom da bi sve što budemo činili, bilo s Božjim blagoslovom i uz pomoć Božje milosti, ali i uz nebeski zagovor Blažene Djevice Marije, koju u našoj nadbiskupiji osobito štujemo kao Gospu Trsatsku i sv. Vida mučenika, zaštitnika naše Riječke nadbiskupije.