“Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23,34)

To su nam dobro poznate riječi. Izgovorio ih je Isus u posljednjim trenucima svoga zemaljskog života. Upućene su onima koji su ga usmrtili, nepravedno, kažemo mi – prema zakonu, mislili su protivnici.

“Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine”.

Riječi koje se ne usuđujemo niti ponoviti, posebno na mjestu poput ovog, gdje bi mogle djelovati kao preveliki, rekao bih neoprostivi, nedostatak poštovanja prema onima koji su ovdje strašno trpjeli sve do tragične smrti.

Ovdje smo s velikim strahopoštovanjem, na ovom mjestu, na koje se svake godine zajedno vraćamo, pobjednici i pobijeđeni, krivci i nedužni. U ovom trenutku mislimo i na mnoga druga slična mjesta, mjesta mučenja i zlostavljanja čovjeka od strane čovjeka, gdje su katkada krivci i nedužni, pobjednici i pobijeđeni, zamjenjivali uloge.

S mislima usmjerenim prema svim koncentracijskim logorima, mjestima diskriminacije i patnje, onim jučerašnjim i, nažalost, također onim današnjim, ne želimo nikoga isključiti.

Ovdje smo kako se ne bi ponovile pogreške iz prošlosti, udarajući se u prsa zbog sadašnjih nepravdi, dok slušamo Božje riječi upravljene prvom ubojici, Kainu, i nama upućene: “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče” (Post 4,10).

Ovdje smo, očima uzdignutih Onomu koji je bio ubijen, proboden, oklevetan i prezren od strane onih koji su smatrali da čine dobro, postajući tako, za nas kršćane, simbol svih onih koje su nepravedno ubili.

Željeli bismo imati hrabrosti i snage usvojiti za sebe Isusove riječi: “Oprosti im, jer ne znaju što čine.”

Ali, te nas riječi sablažnjavaju, dvostruko.

Zato što Isus ne samo da je molio da im se ne gledaju njihovi grijesi, nego je čak na neki način “opravdao” svoje krvnike: “jer ne znaju što čine”. Sažalno ih je gledao s križa znajući da ih je Zli zarobio.

Stao je u obranu onih koji su ga ubili.

Nevjerojatno!

Već nam se čini da je previše oprostiti ili da je dovoljno tražiti oproštenje, ali nikada opravdati! Nemoguće!

Kakva ludost!

No, možda, ako ne dođemo do te “ludosti križa”, nikada nećemo postići istinsko pomirenje.

Možda nema drugog načina da pročistimo sjećanje, osim da prođemo kroz ovu „ludost praštanja“.

Nitko ne želi sakriti istinu ili umanjiti težinu onoga što je učinjeno.

Ali neosporna je ova istina: kakav god da je bio zločin, nadilazi ga oprost, onaj oprost koji ide sve do “opravdanja.”

Molim oprost u ime svih onih koji su ovdje ili drugdje okrvavili ruke zločinima protiv čovječnosti.

Samo tako možemo ponovno pogledati u oči jedni drugima kao braća, jer svi smo braća i sestre. Krivci i nedužni. Oni kojima je oprošteno i oni koji su iskazali milosrđe.

Ako se prepoznamo kao braća u krivnji, prepoznat ćemo se kao braća i u oprostu.

A oni kojih se želimo prisjetiti kako ih ne bismo zaboravili, bit će nam zahvalni.

Oni znaju da će onome koji gaji osvetu vrata Vječnosti uvijek biti zatvorena, a koja se, naprotiv, širom otvaraju onima koji imaju hrabrosti oprostiti sve do opravdanja.

Jer u Bogu nema mržnje, niti osvete.

U Njega ulaze samo milosrdni: “Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe” (Mt 5,7). On, On je Milosrdni Bog.