Hvaljen Isus i Marija!

Dobra večer svima!

Zahvaljujem na pozivu za sudjelovanje na proslavi obljetnice izbora pape Franje.

Sjećamo ga se ovih dana kada je suočen s posebnim patnjama, zahvalni Bogu na njegovom poslanju i njegovom učenju.

Tijekom ovih 12 godina Sveti je Otac duboko obilježio život Crkve i u cijelom je svijetu ostavio trag svojim pastoralnim stilom, svojom blizinom ljudima i svojom porukom milosrđa, nade i bratstva.

Želio bih istaknuti neke aspekte njegovoga pontifikata koje sam, na ovaj ili onaj način, imao priliku izbliza doživjeti, posebno tijekom njegovih apostolskih putovanja u Svetu Zemlju i na Kubu, gdje sam imao priliku i milost dočekati ga kao nuncij.

No, možda ne znate da sam se i tijekom posljednjih godina, i ovdje u Hrvatskoj, osjećao posebno bliskim papi Franji zahvaljujući prisutnosti njegovoga duhovnog sina, mons. Alvara, u Nuncijaturi u Zagrebu. Mons. Alvaro je zaređen za svećenika za nadbiskupiju Buenos Aires upravo od strane kardinala Bergoglia koji ga je, nakon šest godina pastoralnog rada, darovao Svetoj Stolici uputivši ga u diplomatsku službu.

Tako, kada nešto trebam od Pape, mogu se obratiti mons. Alvaru i ništa mi neće biti uskraćeno! Evo ga, iskoristite i vi tu priliku i vidjet ćete je li istina ono što govorim!

Zamolio sam stoga mons. Alvara da u nekoliko riječi podijeli svoja sjećanja na Svetog Oca kao nadbiskupa i na to kako je doživio njegov izbor za papu. Evo što mi je rekao:

Prvo što mi pada na pamet vezano uz papu Franju kao nadbiskupa Buenos Airesa jest njegov blizak odnos sa svećenicima. Svaki je  svećenik nadbiskupije znao da u svakom trenutku može računati na njega. Unatoč njegovom prepunom rasporedu – bio je nadbiskup nadbiskupije od tri milijuna vjernika, s više od 600 svećenika, predsjednik Biskupske konferencije i kardinal s obvezama u Rimu – uvijek je nalazio vremena za svoje svećenstvo. Kada bi ga netko nazvao, pitao bi: „Je li hitno?“ Ako je odgovor bio potvrdan, rekao bi: „Dođi danas“ i našao bi mjesta za njega u svojem rasporedu. Ako nije bilo hitno, dogovorili bi se za kasnije.

Njegov izbor za papu trenutak je koji nije moguće zaboraviti. Nakon ostavke Benedikta XVI., u Rimu je vladala atmosfera velikog iščekivanja. Te srijede, 13. ožujka 2013. godine, nakon ručka sam otišao na Trg sv. Petra s gotovo svim kolegama s Papinske akademije na kojoj sam studirao. Poslijepodne smo proveli u molitvi i pjesmi, sve dok se napokon nije pojavio „bijeli dim“. Emocije su bile neizmjerno snažne: znali smo da smo dionici povijesnog trenutka.

Kada sam čuo kardinala Taurana kako izgovara „Georgium Marium“, ostao sam bez daha i potom me obuzela neopisiva radost. Nakon pozdrava Svetog Oca i nekoliko intervjua – budući da sam sa sobom imao argentinsku zastavu, odmah su me prepoznali kao njegovog sunarodnjaka – odlučili smo proslaviti. S kolegama koji su bili sa mnom, dan smo završili u jednom argentinskom restoranu, nazdravljajući nezaboravnom danu.

I sada dolazimo do nekih mojih razmišljanja.

Novi pastoralni stil: „izlazeća“ Crkva i pažnja usmjerena prema siromašnima

Od trenutka svojeg prvog pojavljivanja na loži sv. Petra, papa Franjo je ostavio dojam da pontifikat shvaća na nov način.

Svojim jednostavnim i nekonvencionalnim pozdravom: „Dobra večer“, upornim pozivom na molitvu za njega i traženjem blagoslova Božjeg naroda prisutnog na Trgu prije nego što je podijelio svoj apostolski blagoslov, odmah je pokazao da želi biti blizak ljudima, štoviše, da želi dati prednost jednostavnim ljudima, ići u susret svima.

Kasnije će ovaj svoj stav, za koji se nada da će postati stil svih kršćana, definirati kao „izlazeću“ Crkvu, Crkvu koja ide u susret svima, s jednostavnošću, počevši od isključenih, siromašnih, marginaliziranih, zatvorenika, onih koji pate, ukratko, onih s periferija.

Sam izbor imena, Franjo, izražava njegovu želju za jednostavnošću i dijeljenjem, a tema bratstva će se ponavljati u njegovim propovijedima i u njegovom  nauku. Naslovi dviju, od četiri, enciklika citati su siromaška iz Assisija: Laudato si’ i Fratelli tutti.

Blizina ljudima: geste koje govore srcu

Jedan od najizvanrednijih aspekata pape Franje je njegova spontana komunikacija. Geste poput zagrljaja bolesnika, posjeta zatvorenicima, prihvaćanja izbjeglica, telefonskih poziva osobama u teškoćama, pokazuju autentičnu, ne samo teoretsku, blizinu ljudskoj patnji. Dovoljno je prisjetiti se gotovo svakodnevnih telefonskih poziva župniku u Gazi kojega je želio čuti čak i iz bolnice tijekom svojeg trenutnog liječenja.

Tijekom najmračnijih dana pandemije COVID-19, učinio je sve kako bi pokazao svoju blizinu „svetom Božjem narodu“, kako voli nazivati vjernike, kroz simbolične geste i poruke nade, poput nezaboravne molitve na pustom Trgu sv. Petra, po kiši, kada je molio za svijet pogođen pandemijom, pozivajući sve na nadu i povjerenje u Boga.

Apostolska putovanja: konkretan izraz ove blizine

Jedan od načina na koji je pokazivao svoju blizinu prema posljednjima, svakako je bio izbor odredišta njegovih apostolskih putovanja. Prednost su uvijek imala mjesta s najvećim društvenim i političkim napetostima, siromaštvom, s namjerom da posvuda donese poruku mira, solidarnosti, dijaloga i pomirenja.

Neka od ovih putovanja meni osobno su bila posebno značajna.

Putovanje u Jordan: poruka mira i dobrodošlice

U svibnju 2014. godine papa Franjo je bio na apostolskom putovanju u Svetoj Zemlji. Sletio je u Amman, u Jordanu, gdje sam imao povlasticu biti nuncij. Kao što znate, Jordan je, iako se to često zaboravlja, dio Svete Zemlje. Isus je tamo započeo svoje javno djelovanje postom u pustinji i krštenjem u rijeci Jordan, sveti Ivan Krstitelj je bio pogubljen u Jordanu, Mojsije je umro i pokopan u Jordanu, prorok Ilija je djelovao u Jordanu, itd. (i tako dalje).

Bilo je to prvo inozemno putovanje pape Franje (nakon putovanja u Brazil na Svjetski dan mladih, koje je već bilo isplanirano od strane pape Benedikta XVI.). 

U organizaciji toga posjeta najteže je bilo uvjeriti kraljevski protokol da se Papa neće koristiti blindiranim ili luksuznim automobilom. Tek prijetnja da će čak otkazati putovanje uvjerila je Kralja da prihvati ovaj zahtjev i tako mu je za službeni prijevoz ponuđena skromnija „Toyota Corolla“.

Osim toga, kada sam vidio da u dvodnevnom programu koji nam je poslan iz Rima nije bio planiran sastanak s Diplomatskim zborom, upozorio sam na to Državno tajništvo tražeći izmjenu programa. Odgovoreno mi je da se Papa nije namjeravao sastati s Diplomatskim zborom jer je radije želio večerati sa siromasima. Tako smo morali organizirati večeru za oko 500-600 siromaha upravo na mjestu Isusovog krštenja. Naravno, moji kolege nisu bili baš zadovoljni time!

Jordan je 2014. godine imao oko devet i pol milijuna stanovnika, od kojih su dva milijuna i sto tisuća bili palestinski izbjeglice, milijun i četiri stotine tisuća izbjeglica iz Sirije i pet stotina tisuća iz Iraka, što znači da je više od 30% stanovništva bilo, i još uvijek jesu,  imigranti, od kojih mnogi žive u izbjegličkim kampovima.

U govoru održanom u prisutnosti Kralja i drugih visokih dostojanstvenika Kraljevine, Papa je, nakon što je izrazio zahvalnost na dobrodošlici, javno priznao i pohvalio jordansku gostoljubivost prema izbjeglicama, kao i zalaganje Katoličke Crkve, posebno kroz djelovanje jordanskog Caritasa, u pružanju humanitarne pomoći kršćanima i muslimanima. Bila je to snažna poruka regiji i svijetu.

Posjeti Kubi: most između naroda i Crkava

Imao sam, zatim, čast dočekati papu Franju na Kubi dva puta: u rujnu 2015. i u veljači 2016. godine.

Prvo putovanje, u trajanju od tri dana, bio je pastoralni posjet koji je imao i snažan političko-diplomatski utjecaj. Papa Franjo je uvelike pridonio uspostavi dijaloga između Kube i Sjedinjenih Američkih Država koje su nekoliko mjeseci kasnije, zahvaljujući njegovom odlučnom posredovanju, ponovno uspostavile diplomatske odnose prekinute 1961. godine. 

Unatoč strogom embargu koji su Sjedinjene Države nametnule karipskom otoku, koji je, između ostalog, svakom zrakoplovu, bilo koje zrakoplovne tvrtke i države, zabranjivao izravne letove između dviju zemalja, papa Franjo je zatražio i dobio dopuštenje za let od Santiaga de Cube do New Yorka, kršeći pritom zabranu koja je trajala gotovo 60 godina i pokazujući da „diplomacija vjere“ može postići ciljeve koje politika sama ne može postići i da se uz dobru volju mogu prevladati prepreke, srušiti zidovi i izgraditi mostovi.

U ovom prvom posjetu Kubi, Papa je govorio o nadi, društvenom prijateljstvu i slobodi, dodirnuvši srca naroda koji je mnogo patio zbog ekonomskih sankcija nametnutih izvana i neliberalne politike koju je režim na vlasti nametnuo još od 1. siječnja 1959. godine.

Posebno je bila vrlo snažna njegova poruka mladima, temeljena na bratstvu. Tom je prigodom po prvi put govorio o „društvenom prijateljstvu“, temi kojoj će se vraćati mnogo puta, posebno u enciklici Fratelli tutti, čiji je podnaslov „o bratstvu i društvenom prijateljstvu“.

Na drugom putovanju, 12. veljače 2016. godine, u trajanju od svega nekoliko sati, kao postaji na putu prema Meksiku, bez izlaska iz zračne luke u Havani, papa Franjo je imao povijesni susret s Patrijarhom moskovskim i sve Rusije Kirilom I. Bio je to vrlo značajan susret, također obilježen Papinom željom da pruži ruku pomirenja. Nije važno ako se problemi ne riješe odmah, važno je početi, ili bolje rečeno, ponovno započeti.

Osobno sam bio dirnut prvim riječima koje je izgovorio na konferenciji za novinare nakon susreta s Patrijarhom: jedinstvo se postiže hodeći. Za papu Franju jedinstvo je cilj: put može biti dug i naporan, sa strmim usponima i opasnim nizbrdicama, važno je započeti, početi hodati. Ako se ne krene, nikada se neće stići.

Ovom snažnom simboličnom gestom Franjo je stavio točku na tisuću godina zatvorenosti između dviju glavnih kršćanskih denominacija: katoličke i ruske pravoslavne. Nakon nedavnih događaja, mogli bismo se zapitati koji su rezultati postignuti. Meni je vrlo jasno: nema zidova koji se dobrom voljom ne mogu srušiti. Dobru volju, međutim, nikada ne treba uzeti zdravo za gotovo, već ju je potrebno stalno obnavljati. Zapravo, često je stavljena na kušnju našom nevjerom, ali uvijek je moguće ponovno započeti. Jedinstvo se postiže hodeći, no ekumenizam nije neka fakultativna opcija, bez jedinstva kršćana ne možemo se zavaravati da ćemo širiti Božje kraljevstvo na zemlji: da svi budu jedno… da svijet uzvjeruje! (Čini mi se da je to i naslov jednog dobrog bestselera Glasa Koncila, zar ne?).

Zaključak: Papino zdravlje 

Ovih smo dana svi zabrinuti za zdravstveno stanje pape Franje. Nakon problema s koljenom i operacije debelog crijeva i trbušne kile koje su ograničile njegovo kretanje, teška upala pluća prisilila ga je na bolničko liječenje.

Imao sam milost susresti ga u Rimu nekoliko dana prije hospitalizacije u bolnici Gemelli. Vidio sam da je vrlo slab, no bio sam zadivljen njegovom snažnom odlučnošću.

Sada više nego ikada prije vidimo kako se u njemu ostvaruje ono što je sveti Pavao pisao kršćanima u Korintu: Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja (1 Kor 9,22-23). Siguran sam da njegova poruka sada dobiva novu snagu i još veću vjerodostojnost.

Na godišnjicu njegovoga izbora, zahvaljujemo mu na svjedočanstvu i pratimo ga molitvom kako bi mu Gospodin dao snage da nastavi svoje poslanje sve dok će Bog to željeti, ni minutu više ni minutu manje.