Pred nama je službeni prijevod na hrvatski jezik socijalne enciklike pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“. Mjesec i nešto dana nakon predstavljanja u Vatikanu dobili smo službeni prijevod na hrvatski jezik, što je razmjerno brzo. Važno je naglasiti da se ovaj službeni prijevod razlikuje od prijevoda umjetne inteligencije, koji su „kolali“ portalima nakon predstavljanja u Vatikanu, 25. svibnja 2026. Premda UI može biti od koristi, ona ne može zamijeniti ljudsku inteligenciju što je vidljivo i u ovom prijevodu. Skrećem pozornost tek na podnaslov „O očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“. UI je prevela „o brizi“ umjesto „očuvanju“. Velika je razlika između značenja tih dviju riječi.

Na početku želim još nešto naglasiti, i to zbog načina na koji je proteklih tjedana percipirana, komentirana i tumačena enciklika u Hrvatskoj kako od strane medija civilnih i crkvenih tako i od strane velikog dijela teologa. U većini slučajeva je središnji naglasak stavljen na umjetnu inteligenciju bez povezanosti sa socijalnim naukom Crkve. To je vidljivo u naslovima, a posebno u komentarima gdje se primjerice „preskaču“ prva dva temeljna poglavlja i prelazi se na treće o UI. Ponešto se onda još komentiraju 4. i 5. poglavlje, ali opet povezano sa UI. U tom kontekstu želim reći slijedeće:

15. svibnja 2026. godine papa Lav XIV. objavljuje svoju prvu encikliku, dokument koji se obično uzima kao programatski dokument u jednom pontifikatu. Taj dokument je potpisan, 15. svibnja, na 135. obljetnicu prve socijalne enciklike pape Lava XIII. „Rerum novarum“, 1891. godine.

Do sada je Katolička Crkve objavila više od 45 različitih socijalnih dokumenata, i tako u 135 godina oblikovala ono što papa Lav XIV. naziva „corpus socijalnog nauka Crkve“ . Među najvažnije socijalne dokumente spadaju socijalne enciklike. Enciklika „Magnifica humanitas. O očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ je socijalna enciklika, i to socijalna enciklika obljetnica.

Njezin sadržaj se može razumjeti i što je još važnije ispravno i cjelovito tumačiti jedino na temelju „baštine mudrosti u kojoj pronalazimo načela za promišljanje, kriterije za razlučivanje i prosudbu, konkretne smjernice za djelovanje“ (MH, br 3).  Za nadati se da će hrvatski prijevod i posebno temeljito čitanje i proučavanje integralnog teksta enciklike promijeniti dosadašnju percepciju ove socijalne enciklike.

Enciklika „Veličanstveno čovještvo“ je obimna, uz uvod i zaključak ima pet poglavlja, ukupno 245 brojeva. Spada u veće socijalne enciklike.

Moje je ukratko predstaviti 1. 2. i 5. poglavlje, a kolega Odilon će predstaviti 3. i 4. poglavlje i Zaključak.

Hermeneutski ključ za razumijevanje sadržaja enciklike koja govori „o očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije“ jesu 1. i 2. poglavlje. Kao nijedan papa do sada papa Lav XIV. tumači mjesto i ulogu socijalnog nauka Crkve  za život kršćana i Crkve u svijetu u kojem živimo.

Prvo poglavlje „Dinamična misao vjerna evanđelju“, prikazuje socijalni nauk Crkve kao „dinamičnu misao“ koja se oblikovala i razvijala u povijesti, a danas je za Crkvu način na koji je „Crkva prisutna u povijesti i stupa u dijalog sa svijetom“ (MH, br. 28).

Nakon 2. vatikanskoga koncila puno se raspravljalo o odnosu Crkve i svijeta, o aktivnoj ulozi, kršćana, vjernika laika u zbivanjima u svijetu. Bilo je problema, poteškoća, krivih poteza…

Papa Lav XIV. u tom kontekstu čini veliki iskorak, koji će sasvim sigurno obilježiti godine i desetljeća koja su pred nama. Polazeći od „dvostrukog priznanja -autonomije ovozemnih stvarnosti i razlikovanja crkvenih i političkih nadležnosti“ (br. 22) Crkva „nudi vlastit doprinos ostvarenju pravednijeg i bratskijega društva“ (19). To u današnje vrijeme želi činiti preko svojega socijalnog nauka, koji je „ukorijenjen u kršćanskom shvaćanju osobe“ (24), a koji Crkva nudi kao „put zajedničkog razlučivanja“ (27).

Nakon ovoga u prvom poglavlju Papa ocrtava različite faze razvoja SNC od pape Lava XIII. do danas. Zahvaljujući papi Lavu XIV. dobili smo zanimljiv i koristan pregled koji do sada na takav način nismo imali.  Novost je u tome što papa Lav XIV. socijalni nauk Crkve nudi kao put legitimne prisutnosti Crkve u svijetu.

Drugo poglavlje: Temelji i načela socijalnog nauka Crkve počinje rečenicom: „Socijalni nauk Crkve živa je stvarnost, u dijalogu s poviješću, kulturama i znanostima, dok istodobno čuva srž neprolazne istine. Stoga se može smatrati oblikom mudrosti koja je danas sposobna usmjeravati osoban i društveni život vjernika“ (br. 46).

Polazeći od te definicije socijalnog nauka Crkve papa poziva na primjenu načela SNC kako bi se „očuvala ljudska osoba u doba umjetne inteligencije“. Dakle, Papa ne govori „uobičajenim“ rječnikom o prednostima i opasnostima UI. On govori socijalnim govorom Crkve, koji istodobno oblikuje i u dijaloškoj perspektivi poziva na zajedničku raspravnu i krucijalnim pitanjima današnjice. Prema tome, Papa ne predlaže konkretna tehnička rješenja, jer to nije uloga Crkve. Ali, u nemogućnosti pronalaska rješenja u svijetu, poziva na dijalog nudeći načela socijalnog nauka Crkve.

U načelima socijalnog nauka Crkve, koja su se u traženju odgovora na brojna pitanja i probleme u svijetu postupno oblikovala u 135 godina SNC, papa vidi perspektivu za  zajedničko  traženje rješenja. To je kontekst 2. poglavalja koje predstavlja i primjenjuje dva temelja: dostojanstvo ljudske osobe i ljudska prava i pet načela: počinje sa iznimno važnim načelom općega dobra, te dalje obrađuje i primjenjuje načela: opća namjena dobara, supsidijarnost, solidarnost i načelo socijalne pravednosti. Ovdje je riječ o konkretnoj primjeni tih načela na različita područja života uključujući i suvremena zbivanja u svijetu.

Primjerice, govoreći o načelu opće namjene dobara, koje je povezano s općim dobrom,  naglašava kako „među dobra koja su univerzalno namijenjena svima, moramo ubrojiti i nove oblike vlasništva patente, algoritme, digitalne platforme, tehnološku infrastrukturu, podatke“ (br. 67).

Zatim: „Načelo supsidijarnosti vrijedi na poseban način u kontekstu digitalne revolucije. Ovdje najviša razina nije država, nego svaki veliki gospodarski i tehnološki aktere koji u praksi obnaša vlast nad uvjetima svakodnevnoga života“ (71). Prema načelu supsidijarnosti viša instanca, država treba pomagati niže instance, a ne diktirati i određivati, čak i svakodnevni život kao što je to slučaj u doba umjetne inteligencije.

Važno je naglasiti da papa na kraju ovoga poglavlja naglašava da „Socijalni nauk Crkve nije samo riječ upućena društvu: to je ispit savjesti za Crkvu, dom i školu zajedništva“ (br. 86).

Prva dva poglavlja, tj. socijalni nauk Crkve kao misao vodilja i način argumentacije je temelj razumijevanja cijelog sadržaja socijalne enciklike. Ako netko primjerice tumači samo 3.  poglavlje o umjetnoj inteligencije, a ne povezuje ga sa logikom socijalnog govora Crkve, taj nije vjerodostojno protumačio misao pape Lava XIV. Nažalost, to se događa i u teološkim tumačenjima.

Nakon prva dva poglavlja, koja su hermeneutski ključ za razumijevanje papine vizije u ovoj socijalnoj enciklici, slijede još tri poglavlja u kojima se konkretiziraju načela socijalnog nauka Crkve.

O 3. i 4. će govoriti doc. dr. sc. Odilon Singbo. Načelno smo se dogovorili da ću ja kratko predstaviti 5. poglavlje. Kako mi je vrijeme već isteklo želim samo ukratko reći koju općenitu riječ o petom poglavlju.

Pod naslovom „Kultura moći i civilizacija ljubavi“, papa Lav XIV. sažima u dvije sintagme svoju poruku. S jedne strane je to „kultura moći“ koja u doba umjetne inteligencije „normalizira rat“, potiče na „beskrajna naoružanja“, umjetnom inteligencijom u konkretne ratne svrhe samo „prividno“ želi smanjiti moralnu odgovornost čovjeka (br. 198). Ta „kultura“, ja bih rekao „nekultura“ moći proizlazi i iz krize multilateralizma i pogoduje stvaranju prividnog „političkog realizma“.

Nasuprot toga, papa Amerikanac, koji jako dobro poznaje stanje u svijetu posebno u SAD-u, predlaže „Izgradnju civilizacije ljubavi“ u kojoj nitko nije bez odgovornosti i od svakoga se očekuje njegov doprinos (br. 212). U tom kontekstu predlaže pet smjernica „svakodnevne i javne odgovornosti: razoružati riječi, graditi mir u pravednosti, usvojiti pogled žrtava, njegovati zdrav realizam, oživjeti dijalog i multilateralizam“ (br. 214).

Jedanaest dana nakon izbora za rimskoga biskupa papa Lav XIV. je izjavio kako „postoji rastuća potreba za socijalnim naukom Crkve na koju moramo odgovoriti“. Papa je ovom socijalnom enciklikom jasno odgovorio na tu potrebu stavljajući naglasak na dvije temeljene stvari: izgradnju mira i pozivom na prakticiranje dijaloga jer je dijalog „sastavni dio ljudskoga života i ne tiče se samo odnosa među državama“ (br. 202).