Vlč. Jukopila preminuo je okrijepljen sakramentima 25. lipnja u svećeničkom domu u Puli u 91. godini života.

Misu zadušnicu predvodio je mons. Ivan Štironja koji je u propovijedi naglasio kako se opraštaju od vlč. Jukopile u njegovom rodnom mjestu, prema osobnoj želji pokojnika.

Biskup Štironja je zahvalio osoblju Svećeničkoga doma, na čelu s ravnateljem, koji su pokojnika strpljivo njegovali i pomagali mu, osobito u danima bolesti. Zahvalio je i bolničkom i liječničkom osoblju Opće bolnice Pula, kao i osoblju Hospicija bl. Miroslav Bulešić, gdje je vlč. Jukopila boravio u vrijeme svoje bolesti i liječenja.

Biskup se potom osvrnuo na liturgijska čitanja mise zadušnice. „Šator simbolizira privremeno boravište koje nije naš konačni dom, nego služi samo privremeno. Tijelo se djeteta i mladića razvija, raste i snaži. No, u isto vrijeme stari, u određenom trenutku snaga počinje slabiti, starost i bolest počnu nagrizati tijelo te na kraju život klone i padne, zemaljski se šator razruši. Ovo je stvarnost od koje nitko nije izuzet. No, apostol ne stavlja u središte rušenje i kraj, nego stavlja obećanje novoga života. Ondje gdje čovjek vidi kraj, Bog otvara početak. Umjesto prolaznog šatora, Bog pripravlja dom koji nije sagrađen ljudskim rukama, nego je djelo Stvoritelja koji daruje vječno prebivalište u kojemu prošlost prerasta u budućnost, u vječni i radosni ‘sada’“.

Zatim je mons. Štironja govorio o evanđeoskom odlomku o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju. „Zrno pavši u zemlju, trune, ali ne nestaje, nego se preobražava. Iz njegove prividne smrti niče novi život. Tako je bilo s raspetim Kristom koji je položen u grob i treći dan uskrsnuo. Tako Crkva vjeruje da će biti i sa svakim od nas ako svoj život povjerimo Kristu.“

Prisjećajući se posljednjeg susreta s pokojnikom rekao je: „Kada sam prije nekoliko dana posjetio vlč. Antu u našem Hospiciju, više puta je ponovio riječi psalma: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam.’ Očito je te riječi nosio u svom srcu. Nije to tek neka pobožna misao, nego vapaj čovjeka, vjernika i svećenika, koji zna komu pripada. To je molitva koja se izgovara onda kada ljudske snage prestaju, ali vjera ostaje. To je predanje Bogu – Ocu, koji nikada ne napušta svoju djecu. Možemo reći da se vapaj pokojnog vlč. Ante: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam’, pridružuje Isusovoj molitvi. To je vapaj vjere koja zna da posljednju riječ nema smrt, nego Bog. To je povjerenje da će se i u njegovu životu ispuniti ono što je Krist obećao – da će Sin Čovječji biti proslavljen i da će oni koji ga slijede sudjelovati u njegovoj slavi.“

„Danas zahvaljujemo Gospodinu za sve dobro koje je preko života našega pokojnika darovao Crkvi i našemu narodu, prijateljima i znancima, svima koje je susretao, tješio riječima vjere, i krijepio svetim sakramentima. Zahvaljujemo mu za njegovo sveukupno služenje u vjeri i ljubavi te molimo Gospodina da mu bude milosrdan za sve slabosti, manjkavosti i grijehe koje svi kao smrtni ljudi imamo. Čovjek koji se uzda u Boga ne ostaje zarobljen strahom od smrti. On zna da je Krist već prošao tim putem i otvorio vrata života. Zato danas ne molimo samo za pokoj duše našega pokojnog svećenika vlč. Ante, nego molimo i za nas, da nas ova smrt učvrsti u vjeri, da nas potakne na veću ljubav i da nas podsjeti kako je naš ovozemaljski život poput šatora prolazan, da je pravi dom onaj koji Isus pripravlja za svakoga onoga koji vjeruje u njega, koji njegovo uskrsnuće prihvaća kao istinu i cilj života.“

Na kraju propovjedi mons. Štironja je zaključio: „Neka Krist, koji je poput pšeničnog zrna umro i uskrsnuo, primi našega pokojnika u svoje kraljevstvo, neka se na svećeniku Anti ispuni obećanje koje je Isus dao svima koji u njega vjeruju. Nama, živima, neka udijeli snagu da živimo u vjeri, kako bismo se jednom ponovno susreli u zajedništvu svetih, gdje više neće biti ni smrti ni suza, ni jauka ni boli, nego samo punina života u Bogu, koji prima naš život. Milosrdni Bože, primi život našeg pokojnog svećenika, budi mu milosrdan na sudu i podari mu vječnu radost i mir.“

Nakon mise zadušnice i oproštaja, sprovodni obredi i obred ukopa nastavili su se na mjesnom groblju u Ližnjanu.