Poštovani, upućujem vam srdačan pozdrav, svakome prema redu i časti kojima je već pozdravljen.

S dubokom zahvalnošću Gospodinu sabrali smo se u ovome činu koji je istodobno akademski i crkveni, znanstveni i duhovni. Proslava Dana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta povlašteni je čas u kojemu se susreću povijest i poslanje, sjećanje i nada, predaja i odgovornost. Zahvaljujemo za dug akademski hod ovoga fakulteta, za njegovu vjernost Crkvi i doprinos hrvatskome društvu, za sve generacije profesora i studenata koji su u njegovim dvoranama tražili istinu i učili služiti.

U svjetlu Božje riječi želio bih se zaustaviti nad jednim temeljnim pitanjem. Ono glasi: „Koja je svrha i koje je značenje teološkoga fakulteta danas, u vremenu dubokih kulturnih i antropoloških previranja i to upravo u krilu jednoga javnog sveučilišta?“

1. Razlog nade i Logos
Apostol Petar poziva kršćane: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (1 Pt 3,15). Teologija je upravo to: pokušaj da se vjera, nada i ljubav izraze razumnim, odgovornim riječima. Nije riječ o reduciranju otajstva na formulu, nego o pokazivanju kako je vjera istinski prijatelj razuma i čovjeka.

Isto tako, Proslov Ivanova evanđelja započinje riječima: „U početku bijaše Riječ (Logos)… i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). U središtu kršćanske vjere stoji Logos – smisao, mudrost, razum – koji je postao tijelom. To znači da Bog nije neprijatelj razuma, nego njegov izvor i ispunjenje. Teologija, ako želi ostati kršćanska, mora ostati „logična“ u najdubljem, biblijskom smislu. Mora biti služenje Logosu koji se objavio u Kristu.

2. Vjera i razum
Od svetoga Augustina koji je učio da se vjerom otvara put razumijevanju (credo ut intelligam), preko svetoga Tome Akvinskoga koji bez straha ulazi u dijalog s filozofijom svoga vremena pa sve do Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., Crkva je uvijek branila duboko jedinstvo vjere i razuma.

Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio govori o vjeri i razumu kao o „dvama krilima“ ljudskoga duha, kojima se čovjek uzdiže ka kontemplaciji istine. Bez razuma vjera postaje sentiment ili ideologija; bez vjere razum postaje hladan, reduktivan, zatvoren za puninu stvarnosti. Benedikt XVI. u poznatome je sveučilišnom govoru istaknuo da Europu ne muči previše, nego premalo razuma jer je razum sveo samoga sebe na ono što se može empirijski izmjeriti i tehnički primijeniti.

Katolički bogoslovni fakultet po svojoj je naravi baštinik ove velike tradicije. On stoji u kontinuitetu s onim kršćanskim duhom koji je iznjedrio sveučilišta, znanost, umjetnost, pravo i kulturu našega kontinenta.

3. Dijagnoza našega vremena
No čime je obilježeno vrijeme u kojemu ovaj fakultet živi svoje današnje poslanje?

Ponajprije, nalazimo se u ozračju snažnoga sekularizma. Boga se gura u privatnu sferu. Vjera je dopuštena samo ako ne traži da se istina stvarno prihvati i živi. Društveni prostor smatra se neutralnim, a zapravo je često ispunjen novim „dogmama“: napretka bez etike, tehnike bez odgovornosti, slobode bez istine.

S time je povezana i „diktatura relativizma“ na koju je ukazao papa Benedikt XVI., uvjerenje da nema istine koja bi vrijedila za sve, nego svatko ima svoju „istinu“. U takvome ozračju teologija se doživljava ili kao bezopasna privatna pobožnost ili kao smetnja „toleranciji“, pogotovo kad progovori o osjetljivim pitanjima čovjeka, braka, obitelji, života, smrti.

Istodobno, suvremeni čovjek doživljava duboku fragmentaciju identiteta. Nove antropološke ideologije dovode u pitanje same temelje ne samo kršćanskoga, nego općeljudskoga razumijevanja osobe: jedinstvo duše i tijela, darovanost i smisao spolnosti, komplementarnost muškarca i žene, vrijednost obitelji, razliku generacija. Mladi odrastaju u fluidnome svijetu nestalnih vrijednosti, gdje je sve podložno konstrukciji.

K tomu se pridodaje i kriza povjerenja u Crkvu. Rane nanesene zločinima, sablaznima i slabostima crkvenih službenika ne mogu se zaobići. Te su rane bolne i zahtijevaju istinu, pravdu, obraćenje i poniznost. Teologija se ne može baviti „sterilnom“ istinom odvojenom od rana Crkve; ona mora smireno, ali istinoljubivo pomoći Crkvi oko unutarnje obnove.

Upravo u ovakvome kontekstu Katolički bogoslovni fakultet zadobiva osobitu aktualnost jer bol nas ne ostavlja ravnodušnima, nego sili na traženje odgovora. U nemiru našega vremena otvara se prostor za ozbiljno i intelektualno pošteno svjedočanstvo vjere.

4. Mjesto KBF-a danas
Zato se s pravom pitamo koje je mjesto Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u crkvenoj i znanstvenoj zajednici danas.

Prvo: Katolički bogoslovni fakultet mora ostati mjesto integracije znanja. U svijetu specijalizacije znanosti, teologija je pozvana integrirati spoznaje vodeći dijalog s filozofijom, prirodnim, društvenim i drugim humanističkim znanostima kako bi razumu otvorila prostor prema onome „više“: prema pitanju zašto, a ne samo kako; prema pitanju smisla, a ne samo funkcije.

Drugo: Katolički bogoslovni fakultet treba biti mjesto traženja istine i svetosti. Teološka izvrsnost ne mjeri se samo brojem radova, citata i projekata, nego sposobnošću da se u studentima – budućim svećenicima, redovnicima, vjeroučiteljima i laicima – oblikuju čista srca, formirane savjesti, ljudi molitve, služenja i hrabre ljubavi prema istini. Svetost nije dodatak znanstvenome radu; ona je uvjet da teologija ostane „teologija na koljenima“, to jest prostor promišljanja u molitvenome osluškivanju pred Bogom.

Treće: Katolički bogoslovni fakultet ima javnu odgovornost pred Crkvom i društvom. U našemu kontekstu to znači da je pozvan odgajati ljude koji će u javnome prostoru znati argumentirano govoriti o dostojanstvu ljudske osobe, nepovredivosti života, braku i obitelji, o socijalnoj pravednosti, migracijama, uzrocima siromaštva, o izazovima novih tehnologija i umjetne inteligencije. Teolog ne bježi od svijeta; on u svijet ulazi prožet svjetlom Evanđelja i razumski obrazloženom vjerom.

5. Dvije opasnosti
U tom smislu čini mi se važnim naglasiti dvije opasnosti, dvije krajnosti u koje možemo lako skliznuti.

S jedne strane postoji opasnost da osjećaji prevladaju nad istinom i da se stavljaju ispred njezina prihvaćanja. Tada teologija lako postaje tek pastoralna psihologija bez doktrinarne jasnoće, spremna odreći se zahtjevnosti evanđelja samo da ne bi nekoga „povrijedila“. Vjera bez razuma tada se svodi na subjektivan doživljaj, lišen snage da preobrazi život i kulturu.

S druge strane, postoji opasnost hladnoga racionalizma, teologije kao čiste akademske discipline, bez intuicije vjere. Kada se govori o Bogu, ali se sve manje razgovara s Bogom, onda se i studentima šalje poruka da je teologija karijera, a ne poziv; zanimanje, a ne služenje.

Naš je zadatak, i u tome vidim ljepotu izazova koji stoji pred ovim fakultetom, suprotstaviti se i vjeri bez razuma i razumu bez Boga. Pozvani smo ponuditi sintezu, onu veliku katoličku sintezu koja je oblikovala našu civilizaciju i koja jedina ima snagu ponovno humanizirati našu fragmentiranu kulturu.

Dragi studenti, posebno se želim obratiti vama jer ovaj fakultet postoji zbog vas. Bog vas je pozvao da studirajući oblikujete svoj razum i svoje srce. Ne bojte se postavljati pa i teška pitanja. Teologija se ne boji pitanja jer vjeruje da je istina konačno osoba, Isus Krist, i da istini ništa nije tuđe.

Nemojte se zadovoljiti površnim odgovorima, niti brzim ideološkim rješenjima. Studirajte marljivo Sveto pismo, Svete oce, učiteljstvo Crkve, učite logiku, filozofiju, povijest dogmi, ali i suvremene znanosti. Učite razgovarati s onima koji ne vjeruju. Neka vaša vjera bude ponizna, ali intelektualno hrabra.

I zapamtite, ovaj vas fakultet ne priprema samo za diplome i titule, nego za služenje: služenje oltaru, bolesniku, djetetu, obitelji, siromahu, tražitelju smisla, razočaranome čovjeku koji se možda nikada neće usuditi prijeći prag crkve, ali će sresti vas na radnome mjestu, u školi, u medijima.

Na kraju, želio bih izreći čestitke i zahvalnost svim profesorima, djelatnicima i studentima ovoga fakulteta. Hvala vam što ste ustrajni u poslu koji je često mukotrpan i poslanju koje je od neprocjenjive vrijednosti za Crkvu i društvo, a često podcijenjeno.

Stoga na sve vas i na djelovanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta zazivam snagu i mudrost Duha Svetoga i zagovor Blažene Djevice Marije koju Crkva zaziva i kao „Prijestolje Mudrosti“ te blaženoga Alojzija Stepinca, odvažnog svjedoka savjesti i istine. Hvala lijepa na pozornosti.