Hodočašća tijekom Svete godine (1/2)
Foto: TUZGN // Hodočašće vjernika u svetište Majke Božje Bistričke
Zagreb (IKA)
Na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije objavljen je prvi dio teksta o hodočašćima tijekom Svete godine u svjetlu "Direktorija o pučkoj pobožnosti i liturgiji".
Uvod
Uz temu oprosta, uz Svetu godinu veže se još jedna važna tema, a to je hodočašće.
Papa Franjo u buli „Spes non confundit“ hodočašće ističe kao jedan od putova nade:
„Nije slučajno da je hodočašće bitan element svakog jubilejskog događaja. Polazak na put karakteristično je za one koji traže smisao života. Pješačko hodočašće veoma je prikladno za ponovno otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na ono bitno. I u nadolazećoj godini hodočasnici nade neće propustiti prolaziti drevnim i novim stazama kako bi intenzivno proživjeli jubilejsko iskustvo. U samom gradu Rimu, uz tradicionalna hodočašća u katakombe i sedam crkava, bit će i drugih vjerskih hodočašća. Prelaskom iz jedne zemlje u drugu kao da se granice brišu, putovanje iz jednog grada u drugi razmišljajući o stvorenom svijetu i umjetničkim djelima omogućit će pojedincima obogatiti se različitim iskustvima i kulturama, kako bi nosili u sebi ljepotu koja, u suzvučju s molitvom, vodi do zahvaljivanja Bogu za čuda koja je učinio. Jubilejske crkve, posute duž hodočasničkih putova i u gradu Rimu, mogu postati oaze duhovnosti u kojima se može pronaći snagu na putu vjere i napajati se na izvorima nade, napose pristupanjem sakramentu pomirenja, tom nezaobilaznom polazištu za stvaran put obraćenja. U partikularnim će se Crkvama posebna pozornost posvetiti pripravi svećenikâ i vjernikâ za ispovijed i osiguravanju mogućnosti za pojedinačnu ispovijed“.
Kako bi se upoznali sa značenjem pojma „hodočašće“, ali i sa svime što su vjernici, kao hodočasnici nade, pozvani činiti tijekom jednog hodočašća, odgovore ćemo potražiti u „Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji“ (usp. br. 279-288).
Hodočašće
Navedeni „Direktorij“ hodočašće definira kao sveopće religiozno iskustvo, ali i kao tipičan izražaj pučke pobožnosti, „usko povezan sa svetištem, a čiji život tvori njegovu nezaobilaznu sastojnicu. Hodočasnik treba svetište i svetište treba hodočasnika“ (br. 279).
Biblijska hodočašća
Kako bi se što bolje vidjela smisao i svrha hodočašća, „Direktorij“ govor o hodočašću počinje razlaganjem o hodočašćima koja nalazimo u Svetom pismu. Tako se
„u Bibliji, zbog njihova religijskog simbolizma, ističu hodočašća patrijarha Abrahama, Izaka, Jakova u Sikem (usp. Post 12, 6-7; 33, 18-20), Betel (usp. Post 28,10-22; 35,1-15) i Mamru (Post 13,18; 18,1-15), gdje im se Bog očitovao i obvezao se dati im obećanu zemlju“ (br. 280).
Osim Sinajskoga brda, važno mjesto hodočašća bio je i jeruzalemski Hram:
„Triput godišnje izraelski muškarci trebali su stupiti pred Gospodina« (usp. Izl 23,17), a to znači poći u jeruzalemski Hram. To je stvorilo tri hodočašća prigodom blagdana beskvasnih kruhova (Pashe), sedmica (Pedesetnice) i sjenica. Svaka je pobožna izraelska obitelj dolazila – kao što je to činila i Isusova obitelj (usp. Lk 2,41) – u sveti grad, radi godišnjega slavlja Pashe. Tijekom javnoga života i Isus je kao hodočasnik dolazio u Jeruzalem (usp. Iv 11,55-56). Uostalom, poznato je da evanđelist Luka prikazuje spasenjsko Isusovo djelovanje kao otajstveno hodočašće (usp. Lk 9,51 – 19,45), kojega je cilj Jeruzalem, mesijanski grad, mjesto njegove vazmene žrtve i njegova izlaska, prelaska k Ocu: Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu (Iv 16,28)“ (br. 280).
Kršćansko hodočašće
Nakon događaja Isusova uskrsnuća, Crkva se prepoznaje kao „hodočasnica na zemlji“, a štovanje će mučenika „na čije su grobove dolazili vjernici kako bi častili zemne ostatke tih časnih Kristovih svjedoka, kasnije odrediti – što je logično – prelazak od pobožna pohoda u zavjetno hodočašće.
Poslije konstatinovskoga mira, nakon prepoznavanja mjesta i pronalaženja relikvija Gospodinove muke, kršćansko hodočašće doživljava obrat. Najvažniji je pohod Palestini koja je, počevši od Jeruzalema, po svojim svetim mjestima postala Svetom zemljom. To svjedoče izvješća znamenitih hodočasnika, kao što su Itinerarium Burdigalense i Itinerarium Egeriae, oba iz 4. stoljeća“ (br. 283).
Osobiti procvat hodočašća će doživjeti tijekom srednjeg vijeka (osobito hodočašća u Svetu Zemlju, Rim, Tours…) te su, uz onu vjersku ulogu, „utjecala posebno na građenje zapadnog kršćanstva, na miješanje različitih naroda, na uzajamnu razmjenu vrijednosti različitih europskih civilizacija“ (br. 284).
Na žalost, „u suvremeno doba, zbog promijenjena kulturalnog ozračja, zbog događaja uzrokovanih protestantizmom i zbog utjecaja prosvjetiteljstva, hodočašće je doživjelo opadanje: putovanje u daleku zemlju postaje duhovno hodočašće, nutarnji hod ili simbolička procesija, koja se sastoji u kratkoj hodnji“ (usp. br. 285).
Od 19. stoljeća dolazi do „ponovnog buđenja hodočašća, ali se djelomice mijenja njegov izgled“, odnosno hodočašće za cilj ima svetišta, kao što su npr. Asiz, Fatima, Padova ili pak Pompeji (usp. br. 285).
Korisne poveznice
Podijeli članak
