Dolazak vjernika pozdravila su zvona aljmaške crkve, hodočasnici su stigli s pjesmom te su se za misno slavlje pripravili molitvom krunice, a svećenici su bili na raspolaganju za sakrament pomirenja.

Misno slavlje u aljmaškoj crkvi predvodio je predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“, preč. prof. dr. Davor Vuković. U koncelebraciji su, uz dekana Osječkog istočnog dekanata, preč. Alojza Kovačeka bili svećenici na službi u Osijeku te domaći župnik vlč. dr. Tomislav Ćurić i bivši aljmaški župnik preč. Anto Markić, a posluživao je đakon Domagoj Brkić. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor, koji su činili članovi zborova osječkih župa, pod vodstvom i uz orguljsku pratnju vlč. Dejana Bubala, župnika u Višnjevcu.

Nakon mise, unatoč kiši, blatu i komarcima, vjernici su zajedno sa svećenicima odlučili poći u  procesiji sa slikom Gospe od Utočišta do Gospine kapele pod lipom gdje je održana prigodna marijanska pobožnost koju je priredio vlč. Bubalo. Uz marijanske pjesme molilo se za blagoslov očeva i majki, gradova i župa te domovine Hrvatske.

Domaći župnik Ćurić – zajedno s bivšim župnikom Markićem koji slavi 50 godina svećeničke službe u ovoj župi i svetištu te zajedno sa s. Dominikom i s. Janjom – svim hodočasnicima poželio je dobrodošlicu u svetište Gospe Aljmaške. Podsjećajući na prošlost ovoga svetišta, dugu 318 godina, župnik je posebno istaknu vrijeme Domovinskog rata, koji nije uspio ugasiti sjaj svetosti ovoga Gospina svetišta te je Osječanima poručio: „Ovo svetište tako je blizu Osijeka i okolice. Vjerujem da je još bliže srcima Osječana. Zato vas potičem – dolazite svojoj Gospi u Aljmaš. Čeka vas ona kao zagovornica i pomoćnica, čeka vas i u vašim radostima – kada ste zahvalni, i u vašim mukama, tjeskobama, neizvjesnostima, bolestima, poteškoćama, žalostima – da vas ohrabri, da vam pomogne, da vas zagovara i da vas Gospodin Isus spasi. I još nešto – pričajte svojoj djeci, pričajte djeci djece svoje o tome koliko nam je Gospa Aljmaška za vjeru važna i dolazite joj uvijek, ona vas čeka i raduje vam se baš kao danas, zato ju iskrena srca molim – Gospo od Utočišta pogledaj na sve nas!“

Uvodeći u misno slavlje, predvoditelj preč. Vuković naglasio je: „Sabrali smo se na početak tradicionalnih hodočašća Gospi Aljmaškoj o Pohođenju Blažene Djevice Marije Elizabeti zadnjega dana mjeseca svibnja. I mi ovdje okupljeni u različitosti službi – redovničkih, svećeničkih i vjerničkih otvorimo svoja srca dragoj Gospi, a preko Gospe samom Bogu koji je snažno djelovao u životu Blažene Djevice Marije. On sigurno može snažno djelovati i u životu svakoga od nas.

Osvrćući se na naviješteni evanđeoski ulomak iz Lukina Evanđelja o susretu dviju velikih žena i majki, Marije – koja je ujedno i Bogomajka i biti će Bogorodica i Elizabete koja nosi Ivana te susretu i dva djeteta u utrobama žena, od kojih je jedan sam Bog – Bogočovjek Isus, Sin Božji i drugi Ivan koji će biti Isusov preteča i glasnik – Ivan Krstitelj, preč. Vuković izdvojio je tri poticaja za prisutne vjernike te za obitelji, naglašavajući – sve što Bog objavljuje u Svetom pismu i u događajima povijesti spasenja ima važnost i snagu i za nas, sada i ovdje.

Prvi poticaj važnosti je susreta i zajedništva te je propovjednik, opisujući trenutno vrijeme kao vrijeme izraženoga individualizma, poručio: „Nitko nije i ne smije biti otok, i nitko nije predodređen i osuđen da bude sam i da sam ide kroz život: potrebni smo jedni drugih: topline, povjerenja, dobrote, utjehe jedni  drugima, dijeljenja radosti i tuga, žalosti i nadanja… Zajedništvo Marije i Elizabete uzor nam je obiteljskog zajedništva koje smo pozvani njegovati, ali i međuobiteljskog zajedništva, vjernička zajedništva, prijateljska zajedništva, župna zajedništva, gdje smo povezani s Bogom, a onda i jedni s drugima.“

Osim vrijednosti susreta i zajedništva pohod blažene Djevice Marije Elizabeti poučava i podsjeća i na vrijednost gostoljubivosti i gostoprimstva, uputio je preč. Vuković i izdvojio drugi poticaj – a to je važnost blagoslova i blagoslivljanja. „Nasuprot vremenu kada obilno susrećemo ružne riječi oko nas, negativne riječi, teške riječi, žute riječi skandala, često i ogovaranja, klevete, pa i proklinjanja – pozvani smo mi vjernici, kršćani, po uzoru na Mariju i Elizabetu biti ljudi koji jedni drugima donose blagoslov, koji su jedni drugima svojim životom blagoslov, odnosno oni koji jedni drugima donose Božju i ljudsku dobrotu, mir, radost, nadu, koji jedni druge ohrabruju i podižu“, poručio je propovjednik.

Zatim je naglasio: „Pozvani smo blagoslivljati čak i one koje ne volimo, koji nam se ne sviđaju ili nam smetaju, koji nam možda na ljudskoj razini nisu dragi ili nam čak čine zlo… Na prvu se ovo čini nemoguće, apsurdno i ludo, ali to je Božja logika, na to nas Bog poziva, to je Isus i sam činio – mučen na križu nije prijetio, osvećivao se nije prepuštajući to Sudcu Pravednom. Pokušajmo, dajmo sve od sebe, probajmo biti ljudi blagoslova. Blagoslivljajmo jedni druge –  muževi blagoslivljajte svoje žene, žene blagoslivljate svoje muževe, blagoslivljajte župnici svoje vjernike, blagoslivljajte roditelji svoju djecu, prijatelje blagoslivljajte, pa i neprijatelje… tada ćeš biti sličan Isusu i sam ćeš biti blagoslovljen jer Bog obećava blagoslov onima koji ga nasljeduju.“

Kao posljednji poticaj preč. Vuković izdvojio je važnost vjere, povjerenja, predanja i zahvaljivanja Gospodinu te rekao: „I ovdje nam je Marija uzor, nama kao vjernicima i kao obiteljima. Važnost vjere kao povjerenja Bogu da On vodi moj, naš život; vjere kao predanja Bogu, svoje svakodnevice, svoje obitelji, svojih radosti i nada, ali i briga, žalosti i problema; povjerenja i predanja Bogu, da Bog sve vodi i da nas neće ostaviti; povjerenja i predanja Bogu svojih briga, strahova – brige za obitelji, za muža, za ženu, za djecu, za njihovu budućnost, brige kako ćemo preživjeti, kako ćemo izdržati nevolje i probleme, predavanje svojih strahova i brige Gospodinu – predati sve Bogu i vjerovati da će On sve providnosno voditi.“

Zaključujući svoju homiliju, propovjednik je poručio: „Zahtjevan je kršćanski put, ali blagoslovljen. Smislen, vodi u vječnost u konačnici, a i sada daje smisao tvom životu… neka nas i ovo naše večerašnje hodočašće utvrdi svijest o zajedništvu i susretu, blagoslovu i blagoslivljanju, pa onda i predanju i pouzdanju u Boga u ova teška, neizvjesna, bremenita vremena. Neizvjesnosti su mnoge – od ratova, financijskih, ekonomskih, klimatskih kriza. Crkva je u krizi, narod je u krizi, država je u krizi – ali koje nam je uporište, koji je oslonac da ja ne propadnem u toj krizi? Oslonac je živi Bog, naravno i moj trud i rad, ali predat Bogu svoj život i ići s Bogom kroz život. Neka nas i večerašnje zajedništvo ohrabri u tome i učvrsti u našoj vjeri, a neka nam i Blažena Djevica Marija bude zagovornica i pomoć na našem vjerničkom putu.“

Nakon misnog slavlja i procesije, vjernici su imali priliku zadržati se u osobnoj molitvu u crkvi, pribaviti krunice i ostale nabožne predmete koje je na završetku hodočasničkog programa blagoslovio domaći župnik.