Četrnaesti put na hodočašću su sudjelovali i predstavnici hrvatskih branitelja, vojske i policije. Uz branitelje s područja Požeške biskupije, na hodočašću su sudjelovali i drugi branitelji iz Hrvatske te susjedne Bosne i Hercegovine.

Program je počeo okupljanjem na Prebendi iznad voćinskog svetišta, mjestu teškog stradanja. Ondje je požeški biskup Antun Škvorčević, pozdravljajući nazočne rekao: „Zasjalo je sunce nad Voćinom, vjerujem da prepoznajete njegov znakovit govor. Voćinu treba svjetla, Voćinu treba topline, Voćinu treba nježnosti da bi sve ono što je bilo 1991. godine hladno i mučno, neljudsko i protu Božje dobilo svoje prave dimenzije. Uvjeren sam da ste svi vi došli na ovo hodočašće upravo s takvim srcem punim svjetla, topline i plemenitosti. S tim osjećajima pozdravljam sve vas koji ste došli danas u Voćin da biste se kao hodočasnici sjedinili s Marijom, našom Gospom Voćinskom i molili za nedužne žrtve, iskazali im počast i zahvalnost.“

Biskup Škvorčević uputio je pojedinačni pozdrav obiteljima voćinskih žrtava i poginulih branitelja, članovima HVIDRE, predstavnicima hrvatskih branitelja s područja Požeške biskupije i drugih dijelova domovine kao i predstavnicima hrvatske vojske i policije, vojnim kadetima i ostalim hodočasnicima.

Podsjetio je kako je Voćin sa svojih 47 ljudi, ubijenih 13. prosinca prije 31 godinu, najveći stradalnik nakon Vukovara i Škabrnje, kao i samo mjesto u kojem je tada do temelja razorena crkva iz 15. stoljeća, svetište Gospe Voćinske. Rekao je da tome treba dodati i nedaleki Četekovac, Balince i Čojlug, gdje je ubijeno više od dvadeset nedužnih civila, slično u Kusonjama, Gornjoj Obriježi, na Papuku te da su u logoru Bučje zatočeni brojni civili, od koji je dio ubijen, a dio nestao.

Istaknuo je da navedene činjenice govore kako je na prostoru zapadne Slavonije zlo ostavilo teške tragove te da Požeška biskupija od osnutka 1997. nastoji svake godine hodočašćem u Voćin 13. prosinca iskazivati navedenim žrtvama poštovanje i zahvalnost, uključujući i druge stradalnike. Spomenuo je da su se okupili u dijelu Voćina zvanom Prebenda pred prostrijeljenim križem da bi u Isusovoj ljubavi jačoj od smrti prepoznali smisao voćinskih i drugih žrtava, praštanjem ostvarili nutarnju slobodu te im u čistoći pamćenja iskazali poštovanje i zahvalnost.

Dodao je da u molitvu uključuju i one koji su zlo nanosili, da se i njima Bog smiluje u svom milosrđu. Kazao je da na ovom hodočašću žele moliti i za sve poginule hrvatske branitelje, one koji su preminuli nakon rata, ali i za žive, napose one koji zbog ratnih posljedica trpe različite nevolje.

Nakon molitve krenula je pokornička procesija prema svetištu na čelu s križem, zavjetnim svijećama koje su nosili hrvatski branitelji te brojnim zastavama njihovih udruga. Povorka se zaustavila pokraj crkve ispred Memorijala u čast voćinskim žrtvama „U Majčinu naručju“ gdje je biskup Škvorčević prikazao značenje ovog spomenika. Potom su u okviru recitala, što ga je napisao stalni đakon Zdravko Ticl, profesori Leonardo Đaković i Miroslav Paulić proglasili 47 imena voćinskih stradalnika, a biskup Škvorčević zaključio molitvom. Voćinska djeca postavila su oko Memorijala jednako toliko upaljenih lampiona, a biskup Škvorčević položio vijenac. Zazvonila su sva zvona voćinskog svetišta u počast žrtvama, a nazočni su se uputili u svetišnu baziliku gdje je slijedilo euharistijsko slavlje za duše ubijenih.

Biskup Škvorčević je na početku homilije izrazio Bogu i Isusovoj Majci zahvalnost što se prošlog tjedna pri padu vojnog zrakoplova nije dogodila tragedija u samom Voćinu, jer je letjelica nemalom zaslugom dvojice pilota pala u nedalekom šumskom predjelu. Spomenuo je kako se susreću s izazovima negativnosti u svijetu, među kojima je i voćinsko stradanje te je kazao „da nas Bog i u naviještenim svetim čitanjima poziva i ohrabruje da u njima djelujemo poput njega“. U prvom čitanju prorok Sefanija opisuje teško stanje grada Jeruzalema koje je stvorila bahatost pojedinaca i određenih društvenih skupina, svjedočeći samodostatnost kojoj nije potreban ni Bog. No, Bog se ne odriče svoga naroda, nego ga velikim suosjećanjem po proroku poziva na obraćenje, pročišćava ga te u vjernom, poniznom, malobrojnom i naoko slabom „ostatku“ ostvaruje svoj naum spasenja. Bog pobjeđuje s onima koji računaju s njime. Vrhunac te objave susrećemo u slabosti Isusova križa, u ljubavi kojom je pobijedio smrt, naglasio je biskup Škvorčević.

Kazao je hrvatskim braniteljima kako se usuđuje njih promatrati kao skromne, jednostavne ljude, koji su se u određenom povijesnom trenutku kad je hrvatska sloboda bila ugrožena, računajući s Bogom, opredijelili položiti za nju i vlastiti život. Istaknuo je da u Domovinskom ratu nije pobijedila bahatost i sebičnost onih koji su bili moćni po oružju, nego skromnost i ljubav hrvatskih branitelja, spremnih žrtvovati se za druge. Zahvalio im je za to plemenito djelo i zapitao jesu li i danas takvi.

Polazeći od Isusove riječi u naviještenom evanđelju o dvojici sinova, od kojih je jedan rekao ocu da ide raditi u vinograd, a nije otišao te drugi koji je kazao da neće ići, ali je ipak otišao, biskup je istaknuo da je „to slika Isusovih, ali i naših suvremenika pred njegovim pozivom na obraćenje. Istodobno nas je time Isus upozorio kako nema crno-bijelih povijesnih situacija, i da nismo pozvani druge suditi a još manje osuđivati.“ Spomenuo je kako je svaki čovjek biće srca i savjesti, biće slobode u kojoj se događa njegova sudbina. Pred ljudskom slobodom zaustavlja se i sâm Bog. Posvjedočivši kako ga novinari znaju upitati osuđuje li ratne zločince i druge zlotvore, biskup je kazao kako im odgovara kako smatra da nije na to pozvan, „jer nas je Isus upozorio ‘ne sudite i nećete biti suđeni, mjerom kojom mjerite bit će vam mjereno’, nego da svu našu pozornost trebamo usredotočiti na žrtvu i biti u Božjim koordinatama ljubavi, utemeljenima na Isusovoj riječi: ‘Sin čovječji nije došao osuditi svijet, nego spasiti’.“

No, istaknuo je da time ne želi obezvrijediti ljudska nastojanja da se utvrdi tko su počinitelji zločina i da ih se kazni mjerilima zakonske pravde. Naglasio je da je potrebno imati hrabrosti u takvim slučajevima ne ostati samo na osudi i time se zadovoljiti, nego ići dalje, kako to čini Bog. On, naime, milosrđem i praštanjem otvara budućnost svakom svome stvorenju. Kazao je kako „žrtvu nad kojom je počinjen zločin ne smijemo promatrati samo sa zločinčeva stanovišta, jer u svakoj od njih postoji više od toga, u njezinu trpljenju prisutna je razina koju smijemo nazvati ‘poetskom’ ili ‘estetskom’ koju susrećemo u Isusovu trpljenju. On je bio najljepši kad je izranjen visio na križu, jer je tada u njegovu trpljenju progovorila ljubav koja se žrtvuje za nas, i svojom ljepotom nadilazi sve zločinačke naume i djela.“

Biskup je pozvao hodočasnike, napose hrvatske branitelje da „voćinske žrtve i druge poginule u Domovinskom ratu promatraju s razine Božje pobjedničke ljubavi, očitovane u Isusu Kristu kad se žrtvovao za nas na križu, jer će u suprotnom ostati na onom plitkom stanovištu na kojem su bili zločinci kad su nanosili nasilje“. Potaknuo ih je da svatko sebe povjeri Isusovoj Majci te u srcu odluči ne trošiti svoje snage u negativno, nego u dobro, plemenito, lijepo i veliko, zračiti oko sebe Božjim energijama i tako živjeti smisao svoga postojanja. Zazvao je Mariju, Isusovu Majku, Gospu Voćinsku da im bude na pomoć u hodu tim putem.

Na kraju misnog slavlja biskup je uime okupljenih pred likom Gospe Voćinske predvodio Molitvu Isusovoj Majci za Domovinu. Istaknuo je potom kako je unatoč trenutačnoj klimatskoj hladnoći,“ u našim srcima bilo toplo jer smo bili blizu Bogu živomu, Isusovoj Majci – Gospi Voćinskoj, onima koji su dolazili u ovo svetište tijekom povijesti, voćinskim žrtvama i braniteljima koji su položili živote za domovinu.“ Zahvalio je svim sudionicima slavlja, među njima virovitičko-podravskom županu Igoru Androviću, izaslaniku predsjednika Vlade RH; generalu Josipu Luciću, izaslaniku potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja; voditelju Područnog odjela za poslove obrane Osijek Daliboru Bajčiju, izaslaniku ministra obrane RH te saborskim zastupnicima Josipu Đakiću i Vesni Bedeković. Zahvalu je uputio i organizatorima hodočašća na čelu s Matom Bubašem, predsjednikom Odbora za branitelje Virovitičko-podravske županije, te domaćim župnikom i voditeljem svetišta Ivanom Ereizom za sve što su učinili da ovo slavlje bude dostojno Boga i žrtava kojih su se prisjetili, zatim svećenicima, pjevačima, bogoslovima, učenicima Katoličkih gimnazija u Požegi i Virovitici i ministrantima.