Nakon prigodne pobožnosti, križnoga puta održano je svečano misno slavlje koje je predvodio nadbiskup Hranić.

Tumačeći u homiliji naviješteni evanđeoski odlomak u kojem neka žena prepoznaje veličinu i blaženstvo Isusove majke Marije u činjenici da je ona Isusova biološka majka: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!“, nadbiskup je primijetio kako Isus, za razliku od spomenute žene, blaženstvo i veličinu svoje majke Marije ne vidi u tome, nego u njezinoj suradnji s Bogom i u njezinoj poslušnosti Božjoj riječi.

Rodbinstvo s Isusom, krvne veze, pa i činjenica da je netko njegova majka, nisu sami po sebi razlog nečije veličine i blaženstva, nego je od svih tih veza važnija (jer u Isusa nema mjesta rodbinskom ili nekom drugom pogodovanju te korupciji) poslušnost Božjoj riječi i njezino vršenje, dodao je.

Ako je Blažena Djevica Marija uz Božju pomoć i milost, kojom je bila obdarena, mogla postati i ostati velika po svom vjerničkom predanju i stavljanju same sebe čitavim svojim bićem Bogu na raspolaganje, onda to možemo i mi. Kad je Bog velik, onda smo veliki i mi ljudi. Bog ne tlači čovjeka, niti osobno, niti njegov društveni život, nego po Božjoj prisutnosti čovjek biva uzdignut iznad zemlje i bivaju prošireni njegovi životni horizonti. Kad je Bog u središtu ljudskoga života, čovjek prestaje biti pozemljar i crv koji ne vidi ništa drugo nego zemlju. On prestaje biti rob materije i živjeti od danas do sutra. Bog uzdiže čovjeka i proširuje horizonte njegova života, istaknuo je nadbiskup Hranić.

Govoreći u nastavku o grijehu praroditelja Adama i Eve nadbiskup je Hranić primijetio kako su oni „mislili su da će ih Bog ugroziti i zato su željeli biti autonomni, slobodni i neovisni od njega te su ga odbacili; i tako su počinili grijeh“. Grijeh je uvijek odbijanje Boga i njegove ponude ljubavi, saveza i prijateljstva. Tako grijeh, doduše, teži za životom i životnom radošću, ali čovjek pritom bira svoju sebičnost, komotnost, liniju manjeg otpora, robovanje svojim interesima, bira propadljivo i prolazno – bira stvari ovoga svijeta. Na taj način grijeh promašuje stvarni život: jer odbacuje izvor života – Boga; i tako grijeh vodi i hita u smrt. Grijeh je uvijek samoubilački čin. Grijeh ne ugrožava Boga, nego čovjeka.

Zato mi, draga braćo i sestre, stalno slušamo glasove oko nas koji nam poručuju ili napast u nama koja nam, na ovaj ili onaj način, govori: Bog, njegova riječ, Božje zapovijedi, Crkva, glas Crkve u javnosti, religija – to je ono što ugrožava, što ne pripada modernoj sekularnoj državi i pluralnom društvu. Zato s tim van iz javnoga života; to nam ne treba. O radu nedjeljom, o medicinski potpomognutoj oplodnji, o pobačaju, o bračnom i obiteljskom zakonodavstvu, o odgoju i obrazovanju djece i mladih u školi, o dvojbenim pitanjima Istambulske konvencije? – Pa neće nam valjda Kaptol pisati zakone! Demografsko izumiranje našega naroda, mjere za njegovu demografsku revitalizaciju, izborni zakon, pravna nesigurnost i društvena pravednost? – Pa zar očekujete da laička država počiva na načelima društvenoga nauka Crkve te da se poput kakve šerijatske države vratimo u srednji vijek?! Draga braćo i sestre, takvi stavovi su bili i ostaju napast ne samo suvremenoga čovjeka i raskršćanjenoga društva, nego svih generacija ljudi. Takvih stavova uvijek ima i bit će, rekao je nadbiskup Hranić primijetivši kako „napast sekularizacije i življenja kao da Boga nema kuca i na naša vrata, na naša srca i na srca članova naših obitelji“.

Na ovome smo hodočašću, pod motom „Kristu Gospodinu ‘posličeni’“, da bismo od Blažene Djevice Marije učili da se Boga ne trebamo bojati; da on nije nikakva prijetnja niti rival našeg ljudskog rasta, slobode ili demokratskog razvoja. Nego, štoviše, da je on po svome utjelovljenju u njezinu krilu stao na stranu čovjeka te postao garant poštovanja dostojanstva i ljudskih prava svakoga čovjeka!, istaknuo je nadbiskup Hranić te dodao: „Ovdje smo da „posličeni“ i BDM odbacimo misao da smo mi jedini graditelji svojega života te da priznamo i ispovijedimo da smo samo stvorenja, da ovisimo o Bogu, o njegovoj ljubavi, i da samo odustajući od sebe i od svojih zahtjeva i uvjeta pred Bogom, velikodušno se darujući u ljubavi Bogu i drugim ljudima te gubeći sebe, „Kristu Gospodinu ‘posličeni’“, možemo naći svoj život i otkriti istinsku životnu radost.“

Dok suvremeno društvo vrednuje onoga koji puno zna, koji je uspješan i moćan, koji odgovara potrebama tržišta rada i kapitala, mi, draga braćo i sestre, „Kristu Gospodinu ‘posličeni’“, zajedno s BDM glasno govorimo da svoja neotuđiva prava, potrebe i dostojanstvo imaju i maleni, siromašni i ponizni, koji zbog svojega porijekla, bolesti, invaliditeta, zbog lošijih startnih pozicija ili zbog toga što su direktne ili kolateralne žrtve oholih nikad neće postati konkurentni; posvješćujemo si da vjerujemo u Boga objavljenoga u Isusu Kristu koji raspršuje oholice umišljene a ljubi neznatne, koji silne baca s prijestolja a uzvisuje neznatne, koji gladne napunja dobrima a bogate otpušta prazne.

Ispovijedajući zajedno s Isusom da blaženstvo i veličina njegove majke Marije nisu u njezinom biološkom majčinstvu, nego u njezinoj suradnji s Bogom i u njezinoj poslušnosti Božjoj riječi, mi potaknuti primjerom njezina predanja Bogu i njezinom vjernošću Božjoj riječi, postajemo svjesniji da biti kršćanin, osobito danas, nije i ne može biti jednostavna posljedica činjenice da smo rođeni i da živimo u društvu koje ima kršćanske korijene; nego da i svaki od nas, koji se rodio u kršćanskoj obitelji i koji je odgajan u vjerskom duhu, mora svakoga dana obnavljati svoju odluku biti kršćanin, te Bogu davati prvo mjesto pred napastima koje pred nas svakodnevno stavlja sekularizirana kultura.

Na ovome hodočašću molimo da nas Krist Gospodin sebi „posliči“ kao zdravu alternativu društvu i mentalitetu oko nas, i da nas Isusova i naša Majka čuva vjernima njemu, jer nije lako danas biti vjeran kršćanskom braku, biti milosrdan u svakodnevnom životu, voditi firmu a ostati čestit i pošten u odnosu prema radnicima, dobavljačima, kupcima i državi; nije lako ostaviti i očuvati prostor osobne i obiteljske molitve te nutarnje šutnje; nije lako plivati protiv struje izabirući svećenički ili redovnički poziv; nije lako javno se suprotstaviti opredjeljenjima koja mnogi smatraju očitima (kao što su zaposlenje preko veze, pobačaj u slučaju neželjene trudnoće, selekcija zametaka da bi se spriječile nasljedne bolesti i sl.); nije lako biti političar koji djeluje u skladu sa svojom savješću te ponekad imati hrabrost i za otklon od stranačke stege. Napasnik nije toliko neotesan da bi nam izravno predlagao klanjanje đavlu. On nam samo predlaže da se odlučimo za ono što je logično i razumno, za ono što je lakše, ugodnije i komotnije, za prednost planiranog i organiziranog svijeta u kojemu Bog može imati svoje mjesto kao privatna stvar, ali ne smije imati utjecaja na naše bitne odluke. Odluka da se Bogu dade središnje mjesto i dosljednost vlastitoj vjeri zahtijevaju svakodnevno obraćenje, istaknuo je nadbiskup Hranić u svojoj homiliji u Mariji Bistrici.

Nakon pričesti, nadbiskup Hranić je pred kipom Gospe Bistričke započeo molitvu posvete, koju je na ovom mjestu, u prigodi Nacionalnoga euharistijskoga kongresa 1984. godine predvodio sluga Božji kardinal Franjo Kuharić.

Nakon blagoslova i otpusta otpjevana je hrvatska himna Lijepa naša domovino, a potom i Zdravo, Djevo, pjesma kojom su hodočasnici zaključili prvi dio hodočašća. I poslije misnog slavlja hodočasnici su u radosnom raspoloženju ostali u prostoru svetišta, gdje su se okrijepili te pošli na drugu hodočasničku postaju – u Ivanec, rodno mjesto biskupa Ćirila Kosa.

Vrijedno je spomenuti kako je upravo pokojni biskup Kos vjernike tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije posljednji puta pozvao i poveo na hodočašće u Mariju Bistricu, u godinama Domovinskoga rata, 21. kolovoza 1993. godine te je tada, nabrajajući veća svetišta na području biskupije, napisao: „Smatramo veoma potrebnim da i naša biskupijska obitelj učini jedno zajedničko hodočašće dragoj Gospi Bistričkoj, u naše nacionalno svetište.”

U Ivancu je održano zajedničko bogosluženje i blagoslov spomen-ploče u krsnoj crkvi biskupa Ćirila Kosa te je nadbiskup Hranić uputio riječi zahvale domaćinu biskupu Josipu Mrzljaku.