Program je započeo ulaznom procesijom od hodočasničkog križa prema bazilici, gdje su hodočasnici pjesmom i molitvom pozdravili Gospu Voćinsku. Potom je prior karmelićanskog samostana u Remetama o. Ivan Živković, održao u „Hrvatskom domu“ razmatranje „Što imaš, a da nisi primio? (1 Kor 4, 8) – Služiti bolesnicima u njihovoj ljudskoj cjelovitosti“.

Govoreći o zdravlju kao blagostanju cjelokupne osobe koje obuhvaća tijelo, dušu i duh, kazao je da je poslanje svećenika i medicinskog osoblja međusobno povezano. Podijelio je sa zdravstvenim djelatnicima osobno iskustvo bolesti i patnje istaknuvši kako bolest čovjeka suočava s vlastitom nemoći i sviješću da mu je potrebna pomoć i da mu je potreban bližnji. Svećeniku je to poticaj da više brine za spasenje duša, a liječnicima i sestrama da s još više ljubavi služe drugima.

„Bolest podrazumijeva trpljenje tijela i duše. To je stanje potpune ovisnosti o drugome. Ukoliko je bolesnik u svemu tome sam i nema druge osobe uz sebe, javlja se depresija, strah, pa čak i odbojnost prema Bogu. Pozvani smo služiti bolesniku ne iz sažaljenja, nego iz ljubavi te u njemu prepoznati trpećeg Krista. Pozvani smo posvjedočiti im da ih Bog ljubi i kada su zdravi, a osobito kada trpe i kada su bolesni“, ustvrdio je o. Ivan.

Dodao je da Bog čovjeku na put stavlja bolesnike kako bi bio produžena ruka njegova milosrđa. „Tako svjedočimo Boga bez puno riječi – žrtvom, milosrđem i ljubavlju“, rekao je te pozvao nazočne da im u tom služenju primjer za nasljedovanje bude sam Krist koji je suosjećao i pomagao svakom čovjeku, a osobito onome u potrebi.

Potom su hodočasnici u pripravi za misu u bazilici izmolili krunicu, tijekom koje su imali prigodu za sakrament pomirenja. Središte hodočašća bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević, u zajedništvu s duhovnicima katoličkih udruga medicinskih sestara i liječnika te dušobrižnicima u bolnicama s područja Požeške biskupije i drugim svećenicima.

Biskup Škvorčević je najprije pred Gospinim likom uputio pozdrav Isusovoj Majci, Gospi Voćinskoj, a potom izrazio dobrodošlicu svima nazočnima. Kazao im je da su se ponovno okupili u Voćinu, u kojem su stoljećima mnogi vjernici susretali blizinu Isusove Majke i primali utjehu, budili se u nadi, svjedočili predanje Bogu i odlazili duhovno ojačani.

Poručio je zdravstvenim djelatnicima da je sve to i njima potrebno, te da stoga želi zajedno s njima moliti da ih Isusova Majka prati u njihovu životu i plemenitom djelovanju u zdravstvenim ustanovama. Pozdravio je nazočne svećenike, duhovne asistente katoličkih zdravstvenih udruga liječnika, medicinskih sestara i tehničara, a napose hodočasnike iz župe Jastrebarsko na čelu s njihovim župnikom Filipom Marićem. Pozvao je sudionike slavlja da povjere Isusovoj Majci sve vlastite životne nevolje i poteškoće svoga poslanja, s molbom da ona sve to sjedini sa žrtvom svoga Sina te u toj misi postanu dionici Isusove ljubavi koja pobjeđuje smrt, kako bi njihovo služenje bolesnicima i nemoćnima bilo što snažnije.

Spomenuvši vrućinu toga dana, požeški biskup je u homiliji izrazio uvjerenje da uspjeh hodočašća ne ovisi o onome što se zbiva oko sudionika slavlja, nego o onom što se događa u njima. Kazao je da je stoga važno da naviještena Božja riječ ne dopre samo do njihovih ušiju, nego do dubine bića i da se u njihovim srcima ostvari ono što se zbilo u srcu Marijinu kad je pred anđelovim govorom, sva otvorena za Boga, pristala biti suradnicom Božjeg nauma da se vrši njegova sveta volja.

Spomenuo je kako je svjetsku javnost tih dana zabrinuo nestanak male turističke podmornice u Sjedinjenim Američkim Državama, koja se spustila u morske dubine da bi putnici mogli izbliza promatrati ostatke broda „Titanic“. Istaknuvši kako su stručnjaci u traganju za podmornicom otkrili da iz dna mora dopire do njih neko lupkanje, nekakav zvuk, vjerojatno traženje pomoći ugroženih putnika u podmornici, biskup Škvorčević je ustvrdio da je izazovna činjenica da je čovjek biće koje želi da ga se čuje, osobito u teškim životnim situacijama, napose u onoj najtežoj koja se zove smrt. Podsjetio je da svaki čovjek ima to iskustvo, a osobito liječnici i drugo medicinsko osoblje u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama, koji su mnogo puta doživjeli da ih njihovi bolesnici dozivaju, žele da ih čuju.

Propovjednik je kazao da se bolesnici, čim im se zdravstveno osoblje odazove i uputi riječ razumijevanja i ohrabrenja, osjećaju prihvaćenima, sigurnijima i pred samom smrtnom opasnošću. Poručio im je da je to njihovo služenje blagoslovljeno, jer su svojim slušanjem, a još više toplinom srca, znak nade bolesnim ljudima da nisu u svojim teškim životnim stanjima prepušteni samima sebi i izgubljeni.

Požeški biskup je to povezao s naviještenim Evanđeljem u kojem Isus uči svoje učenike moliti „Oče naš“. Istaknuo je da ih je Isus poučio ponajprije da je Bog biće koje čuje i sluša čovjeka kad mu se obraća i da tu čovjekovu riječ upućenu Bogu nazivamo molitvom. Kazao je kako – premda ograničeno – nemalo značenje ima ljudsko slušanje vapaja, ali da je ono jedva usporedivo s Božjim slušanjem čovjekova govora, jer je on moćan izbaviti ga i iz same smrti, kako je to posvjedočio u uskrsnuću Isusa Krista.

„Sve naše crkve, a napose marijanska svetišta podsjećaju nas da Bog prije toga na različite načine govori čovjeku te je molitva naš odgovor na ljubav koju nam je očitovao i koji se uzdiže sve do njega“, istaknuo je. Dodao je da u svojim svetištima Marija podsjeća na veliku sabranost srca kojom je ona osluškivala Božju riječ, posvemašnjom je spremnošću prihvaćala, te u suradnji s Bogom postala suradnica njegova najvećeg djela u ljudskoj povijesti, utjelovljenja Isusa Krista, koji je vazmenim otajstvom svoje muke, smrti i uskrsnuća pobijedio zlo i smrt.

„Kad s njom slušamo Božju riječ i s njom Bogu odgovaramo na njezine izazove, spremni surađivati s Božjim naumima o nama, tada postajemo dionici dinamizma spasenja što ga je pokrenuo i ostvario Isus Krist Marijinom suradnjom. Tada naš govor Bogu postaje molitva da se i na nama ostvari ono što nam je omogućeno u Sinu njegovu, Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću“, ustvrdio je biskup Škvorčević dodavši da „tek slušajući i vršeći Božju riječ, osposobljeni smo Bogu uputiti svoju pravu riječ“.

„U molitvi Oče naš Isus nas je – kako smo čuli u naviještenom Evanđelju – poučio da upravo na taj način molimo, da ne stavimo sebe i svoje potrebe na prvo mjesto, nego da od Boga ponajprije tražimo neka se u našim životima sveti njegovo ime, neka bude njegova volja i neka dođe njegovo kraljevstvo, jer samo će se tada ostvariti i ono što je za nas najbolje“, kazao je požeški biskup. Naglasivši da Bog za čovjeka uvijek može i hoće više od onoga što čovjek može i hoće, pozvao je hodočasnike da zajedno s Marijom, Božjom vjernom suradnicom i moliteljicom, i oni budu molitelji da se ostvari u njima sve ono što im je Bog omogućio u ljubavi Sina svoga Isusa Krista, kojom je išao za čovjeka u smrt da bi je za njega pobijedio.

Polazeći od prvog naviještenog čitanja, propovjednik je podsjetio sudionike slavlja da sv. Pavao piše Korinćanima kako im prilazi „Božjom ljubomorom“ da im posluži onime čime je nas Bog obdario u Isusu Kristu: ljubavlju pobjednicom i same smrti, uvjeravajući ih da u njegovu srcu neće ohladiti ljubav prema njima.

Istaknuo da „ljubav nije naše djelo, nego Božja moć u nama“. Pozvao je nazočne zdravstvene djelatnike da svakoga dana iskreno mole da im Bog udijeli milost kako pokraj bolesnika ne bi stajali hladni ili nemoćni, nego moćni onom ljubavlju kojom je Bog u Isusu Kristu pobijedio i samu smrt. Poručio im je da je njihova šansa pobjeda Božja, kazavši da se valja služiti znanstvenim dostignućima i na području medicine za dobro čovjeka, ali uvijek imajući na umu da je znanost ljudsko djelo, i kao takvo ograničeno i prolazno, a da se samo pobjedom Božjom ostvaruje ono za čime čovjek u konačnici teži. „Svakom pacijentu na bolesničkom krevetu potrebno je navijestiti Isusa Krista kao najveću istinu o našem postojanju“, ustvrdio je mons. Škvorčević.

Još je pozvao sudionike slavlja da mole da se Marijinim zagovorom i pomoću u njima i po njima događa ono što dolazi iz Božjih mogućnosti, te da po njihovu služenju drugima, Bog u njima pobjeđuje.

Nakon pričesti, sudionici slavlja predvođeni biskupom Škvorčevićem, izmolili su čin predanja Isusovoj Majci. Na svršetku mise biskup je zahvalio svim hodočasnicima za sudjelovanje na hodočašću, pripomenuvši da mu je poznato da im nije lako osloboditi se obveza u ustanovama u kojima služe bolesnicima. Zahvalio je predsjedniku požeške podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva dr. Hrvoju Bogadiju i predsjednici Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara u Požeškoj biskupiji Suzani Šarčević za njihov doprinos organizaciji hodočašća, kao i svim drugim liječnicima i medicinskim sestrama.

Zahvalio je svećenicima, kako duhovnim asistentima spomenutih udruga, tako i dušobrižnicima u bolnicama, a o. Ivanu Živkoviću za duhovni nagovor koji je bio u programu prije mise. Zahvalio je hodočasnicima iz Jastrebarskog i njihovu župniku što su hodočašće obogatili svojom vjerom, nadom i ljubavlju, prisjetivši se godine dana koju je proveo u Jastrebarskom, služeći ondje vojni rok, i tijekom toga vremena uspijevao pronaći način da nedjeljom dolazi u župnu crkvu na misu, i da svira na svibanjskim pobožnostima. Kazao je da je susret u Voćinu s njima na neki način nastavak onog marijanskog slavlja koje je započelo u Jastrebarskom u spomenuto doba.

Nakon slavlja u crkvi, za zdravstvene djelatnike organiziran je domjenak u „Hrvatskom domu“.