Čudo

Veoma sam sretan i počašćen što s vama slavim svetkovinu „Svete nedjelje“ u spomen na veliko čudo koje se dogodilo prije više od 600 godina, kada je jedan svećenik, slaveći svetu misu, posumnjao je u stvarnu Kristovu prisutnost u posvećenom kruhu i vinu. Gospodin je pohitao u susret njegovoj nevjeri i na vidljiv je način, a ne samo za oči vjere, kako to obično biva, vino u kaležu pretvorio u krv.

Svećenik je relikviju zazidao iza oltara i o tom je čudu, koje je tajio čitavog života, progovorio tek na smrtnoj postelji. Kada se vijest proširila, potaknuti radoznalošću i pobožnošću, vjernici su ovdje počeli hodočastiti.

Sveta Stolica se odmah zanimala za taj fenomen i relikvija je odnesena u Rim, gdje je ostala nekoliko godina. Nakon što je komisija istražila taj događaj i s time povezana ozdravljenja, papa Julije II. koji ju je osnovao, izjasnio se pozitivno o  tom čudu.

14. travnja 1513., oko 100 godina nakon čuda, papa Lav X. izdao je Bulu kojom je dopustio štovanje relikvije.

I to nam govori o posebnoj povezanosti između vjere hrvatskoga naroda i rimskih papa.

Kao predstavnik Svetoga Oca imam zadatak nastaviti i po mogućnosti ojačati tu čvrstu vezu između Svete Stolice i Crkve ove zemlje, kako bi zadržala svoje duboke katoličke korijene i da dalje raste bujno stablo vjere.

Danas, na ovom tako znakovitom mjestu, računajući i na vaše molitve, želim  svečano obećati da ću uložiti svu svoju energiju kako bih cijelim svojim bićem, umom i srcem, radio na tome da jedinstvo i povjerenje između  Crkve u Hrvatskoj i Petrova nasljednika sve više poraste.

Hvala vam na podršci.

Kao što znate, u osamnaestom stoljeću Hrvatskom je harala kuga. Hrvatski je sabor na svom zasjedanju od 15. prosinca 1739. u Varaždinu učinio zavjet da će, ako se kuga zaustavi, u Ludbregu izgraditi kapelu.

Prošlo je od toga mnogo vremena. Hrvatski sabor je taj zavjet u punini ostvario tek 1. rujna 1996. godine, nakon što je tri godine trajala izgradnja ove prekrasne crkve na otvorenom. Tom prigodom je sam predsjednik Hrvatskog sabora rekao: „Danas se dovršuje zavjet Hrvatskog sabora.”

Otada se svečanije i većom pobožnošću štuje i slavi Presveta Krv, kao spomen na čudo koje se ovdje dogodilo. „Sveta nedjelja” nije više proslava jednog dana. Ove godine je počeo program već 23. kolovoza sa spomenom na sve poginule u ratovima i poraću.

U sadašnjim okolnostima, u godini kada je nova pandemija pogodila cijeli svijet, ova pobožnost Krvi Kristovoj poprima posebno značenje. Zato vas pozivam da danas nadasve molimo za sve žrtve koronavirusa, za njihove obitelji i da se umnoži naša vjera u providnost Boga koji svoj narod ne napušta u trenutku kušnje.

 Ja i euharistija

Kako samo razumijem tog anonimnog svećenika koji je 1411. posumnjao u Kristovu prisutnost u euharistiji!

Doista, nije lako vjerovati u tako veliko otajstvo! Nije lako vjerovati da se u mojim rukama, pred mojim očima i po mojim riječima, kruh i vino koje narod prikazuje na oltaru stvarno pretvaraju u Kristovo tijelo i krv. I to svaki put kada slavim svetu misu, svaki dan, pa i više puta dnevno.

Često razmišljam o tome i ponekad se zapitam: kako je to moguće? Kako je moguće da je Bog uslišao moje molitve? Više puta se osjećam običnim grješnikom, nevjernikom, a On svejedno sluša što kažem, pa čak i onda kada te riječi izgovorim rastreseno (ne daj Bože da se to ponavlja!) i pretvara taj kruh i to vino u tijelo i krv svoga Sina!

Kako je to moguće? Ja i dalje vidim kruh i vino, oblik ostaje isti, okus i boja ostaju jednaki, kako mogu vjerovati da to više nisu kruh i vino, nego Kristovo tijelo i krv?

O, kako razumijem toga svećenika! I kao da bih i ja poželio, da Gospodin i meni, barem jednom u životu, udijeli taj izvanredni dar da i ja svojim očima vidim, da osjetilom okusim, da dodirom svojih ruku doživim tu dokazivu promjenu.

Ali, ne. To se nikada nije dogodilo. Pa ipak, ostajem u vjeri, na temelju riječi koje je Isus rekao svetome Tomi nakon što mu je dopustio rukama dodirnuti svoje rane: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! (Iv 20, 29).

I svaki put obnavljam svoju vjeru, ne zato što imam dokaze za ono što se događa, već stoga što vjerujem da je Isus uskrsnuo! Doista: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša“ (1 Kor 15,17), napisao je sveti Pavao Korinćanima, ali ako je uskrsnuo… onda je On uistinu Bog. A Onaj koji je sve stvorio iz ničega može također pretvoriti kruh i vino u Kristovo tijelo i krv.

Umnoži, Gospodine, moju vjeru;

Ojačaj, Gospodine, moju vjeru;

Očuvaj, Gospodine, moju vjeru!

Ponovimo to zajedno. Kada ujedinjeni molimo, Gospodin nas uslišava.

„Umnoži, Gospodine, moju vjeru!“

„Ojačaj, Gospodine, moju vjeru!“

„Očuvaj, Gospodine, moju vjeru!“

Pretvorba

Ali što se u stvari događa dok ponavljam ono što je Isus učinio kada, kako smo čuli u Evanđelju: „uze kruh,  zahvali, razlomi i dade ga učenicima svojim govoreći: Ovo je moje tijelo koje se za vas daje. Ovo činite na moju uspomenu. Isto tako, pošto večeraše, uze kalež, govoreći: Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.“

Da, što se tu događa?

Kada bismo preciznom laboratorijskom tehnikom htjeli dokazati da to više nisu kruh i vino, nego da su postali Kristovo tijelo i krv, ne bismo u tome uspjeli. Rezultat nam  ne bi to pokazao (osim ako bi Gospodin napravio novo čudo).

Ali mi i dalje vjerujemo. A u što vjerujemo?

Vidite li ovo? Što je ovo? (križ !!!). Križ! rekao je netko. Da, dobro, izgleda kao križ, ali je srebro. Srebro u obliku križa. To bi mogla biti i žlica, veliki prsten, sat, ali to je križ. Međutim, bez obzira na oblik, uvijek ostaje srebro.

A što je ovo? Biskupska kapa! Mitra, rekli bi bolje informirani. Ne! To je tkanina. To je tkanina u obliku biskupske kape koja se zove mitra.

Mogli bismo i nastaviti: što je ovo? List! Ne, to je papir, mogao bi biti knjiga, novine, plakat. Međutim, to je list, ali uvijek je riječ o papiru.

Vidite, svaka stvar je načinjena od materije i forme, od supstancije i oblika.

Da vidimo sada, imate li dobar vid.

Prepoznajete li ovog dječaka? Tko je to? Možda ga je netko prepoznao, to je papa Franjo kada je imao 13 godina. Koliko li se promijenio!

Jeste li ikada vidjeli svoju sliku iz djetinjstva ili sličnu sliku svojih roditelja ili djedova i baka? Možda se nećete odmah prepoznati, ali kada bolje pogledate, bit će vam jasno, da ste to vi. I povjerovat ćete da su to vaši roditelji i djedovi i bake, iako ih više ne prepoznajete.

I mi se odrastanjem mijenjamo, ali zadržavamo svoj identitet, svoju vlastitost. Naš izgled se mijenja, tijelo se mijenja, ali zadržavamo svoj identitet, svoju vlastitost, u biti smo to uvijek mi, iako se s vremenom naša vanjština mijenja.

U Euharistiji se događa upravo suprotno, oblik, okus, boja, težina, miris ostaju nepromijenjeni, ali se mijenja supstancija, to jest bit tvari.

Eto, to je što mi vjerujemo.

U čudu koje se dogodilo ovdje u Ludbregu nije se mijenjala samo supstancija, bit tvari, nego se, iznimno, promijenio i oblik.

Tijekom tisućljetne povijesti Crkve imamo i druge primjere, starije ali i one novije. To ne znači da se samo u tim slučajevima dogodila stvarna promjena supstancije, već to znači da Gospodin, što sam već rekao prije, pomaže našoj nevjeri, kao što je  pomogao nevjeri svetoga Tome apostola. Pozvao ga je da prinese ruku i stavi je u njegov bok, kako bi ojačao našu vjeru.

 Zaključak

Ali moramo se upitati: zašto je prolivena Kristova krv? To je ono pravo pitanje! Čemu bi koristilo vjerovati u čudo kada ne bismo shvatili njegovo značenje?

Tijekom mise, kada se izgovara treća euharistijska molitva, svećenik kaže: „Pogledaj, Gospodine, na prinos Crkve svoje, onu istu žrtvu po kojoj si nam darovao pomirenje.“

Kada slavimo euharistiju, obnavljamo istu žrtvu s Kalvarije: od Koreje do Argentine, od Konga do Španjolske, od Oceanije do Hrvatske. Istu tu žrtvu prinosili su sveti Petar i sveti Augustin, sveti Dominik i sveti Ivan Pavao II. Tu ću žrtvu i ja danas prinijeti, istu onu koju je jučer prinio moj župnik u Italiji. Euharistija iznova uprisutnjuje jedinstvenu i vječnu žrtvu Kristovu u svim krajevima svijeta i u svim stoljećima.

U toj žrtvi i iz te žrtve mi crpimo milost i jakost u ostvarivanju našeg kršćanskog života. Euharistija donosi snagu i blagoslov u naš svakodnevni život, u naše obitelji. Zato nastojmo crpsti snagu iz tog Božanskog izvora. Primajmo Isusa u Euharistiji čista srca i živom vjerom, da nas On trajno preobražava i učvrsti u svojoj istini i ljubavi.  Da, upravo po Euharistiji Isus ulazi u naše živote i u naše obitelji.

Kristova nam žrtva donosi i pomirenje i čini nas Božjom obitelji: „Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus.“ „vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj“, čuli smo u drugom čitanju.

To je snaga Kristove krvi. Ne dopustimo da zbog naših međusobnih podjela i razmirica njegova žrtva ostane za nas uzaludna. Nemojmo odavde otići bez čvrste odluke da ćemo sve učiniti za mir i pomirenje u našim obiteljima, među našim najbližima, u našoj okolini, kao i u cjelokupnom društvu.

Neka nas Kristova krv koju ovdje štujemo uvijek podsjeća na visoku cijenu koja je dana za naše otkupljenje i pomirenje s Bogom i ljudima.