„Na mnogo mjesta u Evanđeljima susrećemo Isusa kako moli, poučava učenike moliti ili ih poziva na molitvu, jer molitva ima snagu činiti čuda u ljudskom životu. Bila je neizostavna i u Isusovoj svakodnevici. Molitvom se pripremao na djelovanje i njome iznalazio rješenja u teškim životnim situacijama. Evanđelist Marko već u prvom poglavlju svog evanđelja predstavlja stil Isusova života koji počiva na temeljima molitve i rada. Koliko god imao naporan dan, Isus nađe vrijeme za molitvu. Nekada je u molitvi probdio i cijele noći. Molitva mu je bila susret s Bogom Ocem, i on je, kao čovjek, u molitvi nalazio snagu za svoje djelovanje. U Getsemaniu, kada se krvlju znojio pred svoju muku, evanđelist izričito navodi: ‘što je kušnja bila teža on je još žarče molio’. Tu je dobio snagu i hrabrost suočiti se s patnjom koja ga čeka. Patnje se više ne boji te, ne samo da je čeka, nego joj hrabro ide u susret.

Kad je uhvaćen u Getsemanskom vrtu, svi njegovi učenici su netragom pobjegli. On je ostao, nije pobjegao. Njegov strah nije bio manji od straha koji su imali učenici, ali on ne bježi. Razlika je samo u tome: on je prije toga bdio i molio, a učenici su spavali.

Zato Isus, prije svoje muke, upućuje učenicima poziv za sva vremena: ‘Bdijte i molite da ne padnete u napasti‘. Poruka je jasna. Nitko u svom životu ne može izbjeći sve kušnje, sve patnje, poraze i neuspjehe, Ali molitva je jamstvo da nema nevolje koja se Božjom snagom ne bi mogla svladati i pretvoriti u blagoslov.

Čuli smo u evanđelju Isusovu pouku učenicima kako treba uvijek moliti i nikada ne posustati. To znači, nikada ne proglasiti neku tešku situaciju u svom životu bezizlaznom, nemogućom, nepremostivom. Njegova poruka je jasna: molitva ima moć činiti čuda, radikalno promijeniti stvarnost života.

U prvom čitanju predstavljen je Izraelski narod koji se na putu prema Obećanoj zemlji mora suočiti s nadmoćnijim narodom gdje, objektivno gledano, nema nikakvih izgleda. Ali Mojsije, Božji čovjek, hrabri narod i jamči uspjeh. On s još dvojicom suradnika uzlazi na brdo i raširenih ruku vapi Bogu za pomoć. Sveti pisac ne ostavlja nikakvu sumnju, poruka je jasna: narod nije pobijedio svojom snagom i ratnim umijećem, nego snagom Mojsijeve molitve.

I prva Crkva je, u svome progonstvu, iskusila izuzetnu snagu molitve. Kad su Petra bacili u tamnicu prijeteći mu smrću, pisac Djela apostolskih navodi da je kršćanska zajednica snažno molila za Petra i Bog je čudesno intervenirao oslobađajući Petra iz bezizlazne situacije. Dogodilo se slično i apostolu Pavlu i mnogim drugima? Tijekom povijesti Crkve imamo bezbrojna svjedočanstava o snazi molitve koju su iskusili pojedinci, obitelji i zajednice. Bog nikada ne okreće leđa čovjeku koji mu vapi. I Isus je tu bio posve jasan: pozivajući učenike na molitvu daje im jamstvo da će biti uslišani ako molitvom pokucaju na Božje srce.

Draga braćo i sestre! Ove sestre će, u ovom samostanu koji danas blagoslivljamo, provesti cijeli svoj život u molitvi za ljude i njihove potrebe. To je njihov poziv i poslanje u Crkvi.

Možda će nekom, pa i dobrom vjerniku, izgledati nerazumljiv i čudan ovaj stil života koji žive sestre karmelićanke. Izgledaju kao osobe koje su same sebe stavile u doživotni zatvor, što može ostaviti dojam određene psihološke neuravnoteženosti ili mazohizma. Ove djevojke nisu ovakav stil života prihvatile zato što se nisu mogle udati ili što su prezrele brak, ili bile nezadovoljne životom kakav je u današnjem svijetu. Ništa od toga. Ovdje j na snazi posebni poziv u Crkvi koji je prisutan gotovo, od samih početaka Crkve. To je poziv koji može razumjeti samo osoba koja ga ima. To je zahtjevan poziv koji Bog daje, ne velikom broju osoba, a cilj je: posvetiti u potpunosti svoj život žrtvi i zauzetoj molitvi za potrebe ljudi. To je svjesni i slobodni izbor osobe, a ne bijeg. Ovo je poziv koji se ne može i ne smije živjeti tjeskobno i žalosno, nego s istinskom unutarnjom radošću. Kada se vidi da je neka osoba, koja se pridružila životu ovakve zajednice, tjeskobna, potištena i žalosna, to je onda znak da je Bog ne želi u ovom stilu života, da to nije njezin poziv.

Papa Franjo je u jednom svom pismu definirao karmelićanke kao putnice -hodočasnice unutar klauzure. One hode naprijed u zajedništvu s Isusom. To je bio život utemeljiteljice svete Terezije Avilske. To je, kako veli papa, put ‘radosti, molitve i bratstva’. (15. listopada 2014.). ‘Nemojte nikada prestati hoditi u radosti’, piše papa u tom pismu (Pismo 284,4) i dodaje: ‘Evanđelje nije vreća olova što se mučno nosi, nego izvor radosti koji ispunja srca Bogom i potiče na služenje drugima.’ (15. listopada 2014.). Papa, potom, poručuje karmelićankama: ‘Budite na putu, jer to je neprestano ponavljala sveta Terezija. Budite na putu s evanđeljem u ruci i Duhom Svetim u srcu.’

Papa zaključuje svoju poruku riječima: ‘Kada su teška vremena tada su potrebni jaki prijatelji Božji koji će podržavati slabe.’ (Vidi: Ž 15,5). ‘U današnjem svijetu u kojem je previše idola budite svjedoci da samo Bog dostaje.’ (Pjesma 9).

Uočavamo kako istinska molitva nikada nije i ne smije biti bijeg, nego blizina. Isus se u samoću povlačio da bi molio, ali to nije bio bijeg od ljudi, jer je u molitvi bio sav za ljude. Zato se i onda kada se povlačio u samoću, uvijek dao naći onima koji su ga tražili. Osoba autentične molitve svojom molitvom uvijek nosi narod Bogu i nosi Boga narodu. To je uloga molitelja.

‘Činilo mi se da posjedujem sve bogatstvo ovoga svijeta kad odlučih živjeti od ljubavi prema Bogu“, rekla je utemeljiteljica karmelićanki sveta Terezija Avilska.’ (Ž 35,6). Ovaj stil života može razumjeti samo onaj koji vjeruje u snagu molitve i njezinu važnost u čovjekovom zemaljskom putovanju.

Ivan Pavao II. htio je ovakvu zajednicu u zidinama Vatikana svjestan koliko je dragocjena molitvena prisutnost ovakve zajednice kao pomoć u vodstvu Crkve. On je, za sestre ovoga stila života, rekao da se ‘one žrtvuju zajedno s Isusom za spasenje svijeta’ (VC 59), a potom dodao: ,Ove zajednice postavljene su, kao grad na gori i svjetiljke na svijećnjaku koje u jednostavnosti svoga života, na vidljiv način pokazuju cilj prema kojem hodi cijela crkvena zajednica.’ (59).

Kardinal Stepinac je, pred sam Drugi svjetski rat pozvao sestre Hrvatice, kojih je bilo  u nekim samostanima karmelićanki u Austriji jer u Hrvatskoj nije bilo ni jednog Karmela, nek’ osnuju takav samostan u njegovoj nadbiskupiji. Rekao je da želi barem četiri takva samostana u svojoj nadbiskupiji kao četiri stupa koja će držati nadbiskupiju snagom molitve i žrtve. To su bili ljudi vjere, ljudi dubokog iskustva Boga i znali su dobro koliko su važne i dragocjene prisutnosti ovakvih molitvenih zajednica.

Kad se namjeravalo, prije dvadesetak godina, zatvoriti jedan samostan sestara karmelićanki u Italiji, – jer su sestre bile visoke dobi i nisu mogle živjeti samostalno, pa ih se htjelo premjestiti u druge samostane u kojima je bilo mlađih sestara koje su ove starice mogle njegovati , –  ispred samostana okupio se brojni narod koji nije dopustio da se sestre premjeste u druge samostane. Počeli su vikati: ‘Mi njih ne damo odavde, mi se obvezujemo da ćemo se za njih brinuti, jer one su naš blagoslov, one su naš gromobran.’

Drage sestre! I mi smo podigli ovaj samostan u želji da i vi budete baš to za ovaj naš kraj, našu biskupiju i šire. Kao što i same znate, ovaj samostan podignut je uz dosta poteškoća i s povelikim dugovima. Nismo zbog toga žalosni. Tješi nas iskustvo svete Terezije koja je osnivajući prve samostane sestara izjavila: ‘Gospodin nije htio da se i jedan samostan osnuje bez velike muke.’ (24,15).

Međutim, ona je baš u tim mukama vidjela sigurnost da je sam Bog na djelu. Poteškoće očituju da je započeto djelo vrijedno, jer kada se radi nešto vrijedno, veli ona, onda i đavao čini sve da to djelo spriječi. Zato i ne ide bez velikih poteškoća. Pored toga, u ostvarenju ovog djela, kada smo znali zapasti u krizu i tjeskobu, Bog nas je uvijek iznenadio s nekim neočekivanim rješenjima i na taj način diskretno ukorio naše slabo pouzdanje i dao nam jasno vidjeti da On vodi ovo djelo. Uvjereni smo, stoga, da smo učinili Bogu ugodno djelo, njemu na slavu i na dobro ljudima. Ne smijemo nikada zaboraviti riječi svete Terezije: ‘Naš dobitak nije u tome da imamo puno samostana nego da se u njima sveto živi.’ (Pismo od 30.05. 1582). To su i naše iskrene želje.

Drage sestre! Iskazujemo vam dobrodošlicu i zahvalnost što ste htjele doći u ovaj dio naše domovine čija je povijest obilježena velikim patnjama i stradanjima. Ovaj narod s pravom od vas očekuje da im svojim molitvama budete potpora, ohrabrenje, utjeha, da budete u tom smislu duhovni gromobran za ovaj naš grad i cijelu našu biskupiju.

I zaključujem s riječima svete Terezije koje, kao da izgovara baš danas vama i svima nama: ‘Mi započinjemo sada. Potrudimo se da uvijek iznova započinjemo i da idemo naprijed od dobrog prema boljem.’ (29,32). I svi mi nazočni vama danas to od srca želimo. Amen.“