1. Zajedništvo je riječ koja budi različite misli i osjećaje. Nekima je toplo oko srca, jer misle na različite zajedničke trenutke, na razgovore pri kojima su dijelili tugu ili umnažali radost, na smijeh i radost, na zajedničku igru i učenje. Za njih je zajedništvo nepresušni izvor susreta, prijateljstva i zajedničkog života u obitelji, u prijateljskom krugu, u radnoj atmosferi. Zajedništvo znači: činiti nešto zajedno, doživljavati, stvarati, razgovarati, učiti, smijati se, voljeti, dijeliti, tješiti, tugovati, i naravno – moliti se. A sve je to život.

Iako će se ovaj V. iseljenički kongres baviti temom zajedništva pod raznim vidicima, dodajmo večeras još jedno obilježje, ne manje važno, ovoj temi zajedništva, a to je kršćansko zajedništvo, odnosno zajedništvo u vjeri.

2. Thomas Merton, obraćenik na katoličanstvo, trapistički redovnik, filozof, mistik i teolog napisao je knjigu pod nazivom: Nitko nije otok, na hrvatskom prvi put objavljena 1979. godine (Symposion, knjiga IX, Split 1979.) Merton polazi od činjenice da nitko od nas nije osamljeni otok, već da smo, naprotiv, svi zajedno jedna velika zajednica, Crkva, Tijelo Kristovo. Svi smo u Kristu povezani vezama ljubavi, koje nas ne spajaju samo međusobno, nego s Izvorom svega stvorenoga, s Bogom.

Kad je riječ o zajedništvu među kršćanima, a naš je Hrvatski narod prije 14 stoljeća prihvatio kršćanstvo, onda je najviše na zajedništvo pozivao i zajedništvo tumačio apostol Pavao, čiju smo svetkovinu jučer proslavili.

Kada je Pavao šetao Korintom, vidio je pogansko svetište Asklepija, poganskog boga liječništva, i vidio je na zidu prikaze dijelova tijela koji su bili ozdravljeni, ruke, noge i ostalo. Mogli bismo postaviti pitanje kako može biti ozdravljenja u poganskom svetištu? Rimski pisac, arhitekt i inženjer po imenu Vitruvije, Isusov suvremenik, ostavio nam je opise ovih svetišta i rekao da za njih treba imati dvije stvari: čist zrak i čistu vodu, i ako se to pruži ljudima, većina ljudi će biti izliječena i možete dati svaku čast bogu. Dok je Pavao šetao po ovom poganskom svetištu u Korintu, očito je vidio da ruka sama po sebi izgleda čudno, noga sama po sebi izgleda čudno, pa je Pavao napisao:

„Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Rekne li noga: »Nisam ruka, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho: »Nisam oko, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo!.. A vi ste Tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.“ (1 Kor 12, 14-19.27)

3. Braćo i sestre! Stvoreni smo za zajedništvo i pozvani smo živjeti svoju vjeru u zajedništvu i sa zajednicom. Izolacija i izbjegavanje zajedništva u suprotnosti je s kršćanstvom. Svake nedjelje kada slavimo euharistiju slavimo je kao zajednica u zajedništvu. Pavao je rekao Korinćanima: “Iako mnogi jedno smo tijelo.” (1 Kor 10,17) A glavno obilježje kršćanske zajednice treba biti ljubav. Kao što Pavao kaže, ako sve razdijelim, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi ( usp. 1 Kor 13,3). Kada se okupljamo na euharistiji, to treba biti čin ljubavi, koji odražava ljubav u zajednici, jer svatko u zajednici treba odražavati Krista. Ako se okupljamo na euharistiji, a ne ljubimo jedni druge, naša euharistija je laž.

4. Dok razmišljamo o važnosti zajedništva otvorimo svoje srce i za poruku proroka Amosa. Prenošenje Božje Riječi i Božje poruke težak je i često opasan posao. To nam svjedoči odlomak iz današnjeg prvog čitanja. Amosova knjiga je zbirka izreka i viđenja proroka Amosa, koji je djelovao u 8. stoljeću prije Krista, tijekom razdoblja relativnog prosperiteta i mira u Izraelu. Knjiga govori da je Amos bio pastir iz južnog kraljevstva Jude, iz malog sela Tekoe (1,1) i prorokovao je u sjevernom kraljevstvu Izraela.

U cijeloj knjizi Amos se poziva na Božju pravdu i pravednost kao neodvojive komponente Božje zapovijedi. Amos kritizira društvene, političke i vjerske strukture u Izraelu zbog njihovog neuspjeha u podržavanju etičke odgovornosti. Prorok posebno osuđuje društvenu nepravdu koja dopušta bogatima da uživaju dok siromašni venu (usp. Am 6,4-7; 8,5-6), i kritizira praznu pobožnost koja ne promiče pravdu i pravednost (usp. Am 5,18-24). U našem suvremenom shvaćanju, mi često shvaćamo društvenu pravdu i pobožnost kao različite prakse, ali u Amosovom viđenju takve podjele nema. Temelj pravde je ispravno štovanje Boga, a ispravno štovanje Boga zahtijeva promicanje pravde u svijetu. S druge strane, pravda je temelj zdravih međuljudskih odnosa, odgovornog zajedništva i sigurne budućnosti i blagostanja.

U današnjem odlomku iz Amosove knjige čuli smo kako Amosovo viđenje uznemiruje Amasju, betelskoga svećenika, koji kao vjerski dužnosnik predstavlja kralja. Amasja postaje uznemiren zbog nagovještaja da će Jeroboamovo kraljevstvo pasti, te jasno daje do znanja da Amos i njegova viđenja nisu dobrodošla u svetištu. Ona su opasna. Amos inzistira na tome da on nije profesionalni prorok – “ja nisam prorok, niti proročki sin” – već skromni pastir koji je otrgnut iz svog stada na Božji poziv na proročanstvo Izraelu (Am 7, 14-15).

5. Ne trebamo biti proroci, ni proročki sinovi da bismo uočili i ustvrdili s Marcelom iz Shakespearova Hamleta: „Nešto je trulo u državi Danskoj!“ Samo što je, nažalost, danas pojam Danska sinonim za druge, osim samu Dansku.

A ako želimo da nas Nebo vodi, onda moramo obratiti svoje srce i misli Bogu i, poput onog uzetog na nosiljci iz Evanđelja, vjerovati da nam Gospodin može i hoće oprostiti grijehe i da nam želi pomoći.

Dok slavimo ovu euharistiju, podajmo i mi zanosno hvalu Bogu što nas ne napušta, što je s nama, što ozdravlja naše odnose, što nas okuplja u zajednicu i što nas na našem životnom putu hrani kruhom života, kako bismo nastavili izgrađivati njegovo kraljevstvo dok On ne dođe. Amen.