1. Vrijeme mučenika

Govoreći u mučeništvu i mučenicima, papa Franjo je u jednoj svojoj homiliji rekao da Crkva obiluje mučenicima danas više nego u početku Crkve.

„Mučenici nisu umjetni sveci, nego ljudi i žene od krvi i mesa… Oni su istinski pobjednici. Gledajući mučenike jučer i danas, učimo živjeti život punine, prihvaćajući mučeništvo svakidašnje vjernosti evanđelju i suobličenju Kristu.“ (Papa Franjo, Opća audijencija 25. rujna 2019.)

Slaveći sv. Nikolu Tavelića, koji je svoje mučeništvo podnio 1391. godine, ne možemo svoj pogled odvratiti od svih onih, koji danas hrabro i s potpunim predanjem svjedoče svoju pripadnost Isusu Kristu.

Stoga u ovu euharistiju danas pred Gospodina stavljamo svu svoju braću i sestre od Sudana do Afganistana, od Nigerije do Sjeverne Koreje, od Kolumbije do Indije gdje vjera u Isusa Krista danas najviše košta. Više od 360 milijuna kršćana danas živi u mjestima i državama gdje podnose velike progone jer žele nasljedovati Isusa u svom životu, odnosno 1 od 7 kršćana danas ne jedan način pati.

2. Tko je mučenik?

Slaveći danas sv. Nikolu Tavelića, prvog proglašenog hrvatskog sveca, želimo najprije sebi postaviti pitanje: tko su to mučenici i na što nas danas asocira pojam mučenik?

Jesu li to muškarci i žene u antičkoj areni pred gladnima lavovima?

Ili su to teroristi opasani dinamitom, spremni na samoubojstvo i ubojstvo drugih, tobože, u Božje ime?

Kršćanska tradicija mučenicima naziva one, koji za svoju vjeru trpe i u ekstremnim situacijama umiru.

Riječ mučenik zakriva pravo i iskonsko značenje riječi martys, martyrion, jer nas podsjeća na strašnu i okrutnu smrt. Međutim, u svojem izvornom značenju ova riječ označava svjedoka, nekoga tko svjedoči što je vidio, čuo i doživio. Svjedok – mučenik nije pripovjedač lijepih priča. On je svjedok pred sudom. On je pod zakletvom. Kao što krivo zaklinjanje može svjedoka dovesti u zatvor, tako i svjedok svojom sudbinom potvrđuje ono o čemu govori.

Upravo u kršćanstvu trpljenje za vjeru ima mnogo lica i naličja: od onog prvog kamenovanja sv. đakona Stjepana, preko Nikole Tavelića i drugova, Marka Križevčanina i drugova, bl. Alojzija Stepinca, najnovijih hrvatskih blaženika fra Serafina Glasnovića Kodića i don Antona Muzića i svih mučenika komunističkog sustava pa sve do naših dana.

Svima njima je zajednička jedna stvar: oni nisu ubijali, nego su bili ubijeni iz mržnje prema vjeri.

3. Oni su u miru… Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni

Današnja Božja Riječ iz knjige Mudrosti nam pomaže shvatiti usud svih onih, čije su duše zagrljene Božjom rukom i u čijem životu opipljivo prepoznajemo dodir Božje svemoći i njegova Duha životvorca.

Za onoga koji je bez vjere, svaka smrt je gubitak, nestajanje, odlazak u nepovratno ništavilo.

Za čovjeka ispunjena vjerom, mučeništvo i smrt, pa makar proživljeni u svojevrsnom strahu i drhtavom hodu, ali ipak prihvaćeni čudesnom unutarnjom snagom, jesu trenuci nadilaženja samoga sebe i pobjede nad sobom.

Pisac knjige Mudrosti će to izreći riječima punim utjehe i nade:

oni su u miru, jer im je nada puna besmrtnosti.

Na život i smrt tih Božjih ljudi, tih pravednika, kako ih naziva Sveto Pismo, mi gledamo očima vjernika, a ne očima bezbožnika. Trenutci smrti kršćanskih mučenika, tih hrabrih muževa i žena, bili su doista trenutci kušnje. Trenutci smrti sv. Nikole su bili, u pravom smislu riječi, poput „kušanja zlata u taljici“, ali je Gospodin prepoznao i nagradio vječnom proslavom u nebu Nikolinu vjernost i ustrajnost, požrtvovnost i odricanje. Umro je svemu svojem, da bi mogao živjeti za Krista. A ako se želi u potpunosti živjeti za Krista, onda se mora umrijeti svojim čežnjama i težnjama, prohtjevima i posjedima. Kad se u potpunosti živi za Krista, onda se ne može ne vidjeti brata čovjeka koji je u potrebi; ne može se ne suosjećati s boli i gubitkom drugoga; ne može se ne dijeliti radosti i nade, žalosti i tjeskobe svoga brata i sestre s kojima živim, svoje župne zajednice, svoje biskupije, Crkve, svoga naroda. Ako se želi u potpunosti živjeti za Krista, onda se mora biti spreman pružiti svjedočanstvo takvog života za Krista i vlastitim životom, upravo kao što je to učinio sv. Nikola Tavelić. I ne samo on.

Iz ovih činjenica nam postaje razumljiva i hrabrost sv. Nikole Tavelića, koga žar za naviještanjem Isusa i njegove Radosne vijesti nuka da napusti svoj rodni Šibenik, dođe ovdje u Bosnu propovijedati među bosanskim krivovjercima, bogumilima, i na kraju ode u Svetu Zemlju, gdje je pred jeruzalemskim kadijom svjedočio vjeru u Isusa Krista i gdje je podnio mučeničku smrt.

Onaj koji Krista u srcu nosi, ne može o Njemu ne govoriti i Njega ne naviještati.

4. Ići za Isusom

Uz riječi knjige Mudrosti, Pavlovu utješnu poruku Rimljanima da nas nitko i ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove, evanđelje današnjega dana stavlja pred nas Isusove zahtjeve, čiji se smisao može razumjeti jedino u perspektivi vječnosti i konačne punine života.

Odreći se sebe. Svakodnevno na sebe uzeti svoj križ. Slijediti Isusa. Teške riječi koje nam otvaraju horizonte u kojima prepoznajemo istinu da život s Kristom nudi ljepotu sigurnosti, ali i brojne izazove.

Svakodnevna nam iskustva govore da kao sljedbenici Isusa Krista ne možemo očekivati ništa drugo osim protivljenja. Ne zato što Isus uživa u patnji. Isus je potpuno usmjeren na Božji cilj. To je središnje i važnije od bilo čega drugog. Ali ako želimo vršiti Božju volju, obično ćemo doživjeti protivan vjetar. To je način na koji Božje spasenje prožima svijet. Ne kroz pasivno plivanje u društvu. Isus je svojim životom obilježio naš put. Isusov put je put vjernog nasljedovatelja na križnom putu.

Slaveći danas sv. Nikolu Tavelića i njegov život u nama odjekuje pitanje o motivima mojih životnih odluka.

Kada se ljudi sele, odlaze iz neke vlastite sigurnosti,  onda obično to rade zato što imaju bolji posao ili zato što je područje privlačnije, sigurnije ili zato što im je rodbina na tom području. Ali, napustiti sigurnost radi nekog poslanja u Božje ime? Ili zato što vidim potrebu zajednice vjernika tamo? Teško. Osim ako se ne podudara s gore navedenim kriterijima. Sam i samo za Boga? Onda bismo trebali biti misionari, upravo poput sv. Nikole Tavelića.

Ne smijemo zaboraviti, braćo i sestre, da Isusovo poslanje nije ograničeno na 12 učenika. Svakome Isus upućuje poziv na nasljedovanje. Nasljedovanje Isusa Krista uključuje radikalno samoodricanje, svakodnevni križ i slijediti Ga. To znači staviti Krista iznad svega ostalog.

Često svoje kršćanstvo svodimo na pokoju molitvu (a može se izgovarati molitvu, a da se ne moli – onako iz običaja), i na neke geste – kao što je znak križa, a da pritom nismo svjesni onoga što činimo. Ponekad svoje kršćanstvo razumijemo kao jedan meni, jelovnik: biram ono što mi odgovara, što mi se čini prihvatljivim. A sv. Nikola Tavelić i toliki naši suvremeni mučenici nam svjedoče da je kršćanstvo stvarnost, ozbiljna i radosna, jer kad netko nešto shvaća i živi ozbiljno, onda osjeća i radost toga svoga izbora.

Dopustimo da nam danas, dok slavimo sv. Nikolu Tavelića, u srcu odjekne pitanje: što me to čini kršćaninom? U čemu bih ja to trebao biti drugačiji, da bi moj život bio privlačniji? I odgovorimo u svome srcu i nastojmo po tome živjeti.

Molimo sv. Nikolu i da nam pomogne da danas budemo iskreni i hrabri svjedoci svoje vjere. Papa Pavao VI. je govorio da današnji svijet više vjeruje svjedocima, nego učiteljima, a ako vjeruje učiteljima, onda im vjeruje ne zato što imaju učiteljsku riječ, nego i riječ života.

Da. Životna svjedočanstva današnjih kršćana su manjkava. I nas svećenika. Nisu krize, kroz koje Crkva prolazi, tako velika opasnost. Svaka kriza istovremeno je i prigoda za novi zamah i početak. Opasno je ako zaboravimo na svoj izvor, na mlado Sunce s visine, koje nas obasjava, na Isusa Krista, začetnika i dovršitelja naše vjere, koji daje smisao našem životu i svjedočenju.

Jer, moja vjera i svjedočanstvo moje vjere nije samo lijepi obred krštenja moga djeteta, krizme moga djeteta; nije lijepi obred vjenčanja, na kojemu od blještavila haljina i natjecanja u broju gostiju i izboru restorana zaboravimo na bit sakramenta. Moja vjera i svjedočanstvo moje vjere nije samo jednosatna liturgija u crkvi.

Mi smo svi danas ovdje, jer želimo u zajedništvu živjeti svoju vjeru, jer smo Božji narod.

Međutim, vjera počinje kad izađemo iz crkve i ovog crkvenog dvorišta, jer vjera je moj život, moj način na koji ljubim, način na koji pomažem i dijelim novac potrebnima, moj način na koji odgajam svoju djecu, moj način na koji se odnosim prema drugima, pokušavajući u licu brata čovjeka vidjeti samoga Gospodina.

I ako ova euharistija, braćo i sestre, izvan ovih crkvenih prostora ne postane način moga života i darivanja drugima, onda ju sigurno nismo proslavili kako treba.

Zato, molimo sv. Nikolu Tavelića da nam pomogne da postanemo kršćani koji se ne boje svjedočiti svoju vjeru ponizno, pred drugima, svjedočeći im o ljepoti iskustva spasenja, koje nam je darovano u Isusu Kristu.

„Taveliću, zemljače naš blaženi
U nebu se roda svoga spomeni.
Zagovor nek’ sveti tvoj
Kroz života teški boj
Sve Hrvate vjerne prati
To nam ne uskrati.“ Amen.