Uvod

Draga subraćo svećenici i đakone, redovnici i redovnice; dragi koordinatore, oče Andrija sa svojim suradnicima u Koordinaciji, osobito s tajnicom Jelenom (Vuković), dragi štovatelji i štovateljice Božjega milosrđa, dragi hodočasnici, braćo i sestre!

Raduje me što sam i ove godine s vama donoseći vam ponajprije blagoslov našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji me zamolio da vam prenesem i njegovo molitveno zajedništvo i molbu da danas molimo za njega i za njegovu službu.
Prošle smo godine prigodom Osmoga nacionalnog susreta započeli Godinu priprave za svečanu obnovu posvete svijeta Božjemu milosrđu, koju smo došli danas učiniti, prigodom 20. obljetnice od prve posvete koju je učinio papa Ivan Pavao II. u Svetištu Božjega milosrđa u Krakovu 17. kolovoza 2002. godine.

I što bi moglo biti ljepši znak te povezanosti od one molitvene kojom ste posebno vi živjeli tijekom godine, a što dobiva svoju krunu po prisutnosti koja nam je danas darovana u delegaciji iz Poljske koju pozdravljam punim srcem. A s nama je gđa. Małgorzata Pabis, glasnogovornica toga svetišta sa suprugom. Ovdje je s nama za oltarom i o. Józef Kuc mladi svećenik koji djeluje u Ukrajini u L’vivskoj nadbiskupiji, čime još snažnije odjekuje naša molitva za mir u toj mučeničkoj zemlji, moleći Gospodina da se smiluje ukrajinskomu narodu i svima koji trpe te da oni koji žive strahote rata ne previde da Krist trpi s njima i u njima; i da upravo najteži životni trenutci otvaraju neslućene i neizrecive prostore milosti. U ovo smo svetište dolazili moleći u ratnim iskušenjima za našu hrvatsku domovinu; ovdje smo i Rusiju i Ukrajinu posvetili Bezgrješnomu Srcu Marijinu; ovdje ni danas ne prestaju molitve za pravedan mir diljem svijeta.
Braćo i sestre, zagrljeni smo Božjim milosrđem u domu naše nebeske Majke, Majke Božje Bistričke, i višestruko je lijepa podudarnost da je ovaj naš susret pao na spomendan sv. pape Ivana Pavla II., čovjeka koji je duboko urezan u povijest naše Crkve i naroda kao prijatelj i pratitelj.

Čak je triput pohodio Hrvatsku i dvaput Bosnu i Hercegovinu, uvijek nas ohrabrujući, upućujući na novost poziva kojim Krist dokida strah. Taj njegov trag uvijek je živ i svjež baš ovdje i sada, na mjestu s kojega je proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Primijetimo da smo ušli u dvadeset i petu obljetnicu toga događaja.

Ivan Pavao Drugi na današnji se dan, prije četrdeset i četiri godine obratio svijetu, a naročito vjernicima riječima koje odjekuju Božjom blizinom: Ne bojte se! Otvorite, širom raskrilite vrata Kristu! … Krist zna što se nalazi u čovjeku. Samo on to zna. To, braćo i sestre, slušamo i danas u Evanđelju.

Papa je od Isusa naučio da svako dobro i zlo dolazi iz srca; da srce treba slušati, osjetiti njegovu čežnju i vidjeti Božju zapaljenu iskru. Poziv da se ne bojimo nije utemeljen na ljudskoj snazi, niti na postignutim uspjesima, nego na Božjoj Riječi, na Križu i u Uskrsnuću Kristovu.
Od toga je prvoga navještaja Bog po njemu činio velika djela. Po njegovoj upornoj i odlučnoj riječi, po njegovoj blagosti i ljudskosti Bog je vodio Crkvu kroz suvremenu povijest. Ostale su iza njegova života bezbrojne izgovorene riječi, tisuće kilometara prijeđenih putova, mnoštvo dokumenata i izravni susreti s desetcima milijuna ljudi…

Braćo i sestre, bez obzira gdje živjeli i koju službu vršili, naizgled važnu ili neznatnu, ona je velika samo ako je Božja, učinjena s ljubavlju.
U tišini svoga srca, kajući se za svoje grijehe i moleći obraćenje s pouzdanjem u Božje milosrđe, dok nas zagovorom prate sv. Ivan Pavao II., sv. Faustina, blaženi Alojzije Stepinac i blaženi Mihael Sopoćko, ispovjedimo svoju ljubav Gospodinu koji sve zna, koji zna da ga volimo.

Homilija

Liturgijska čitanja: Iz 52, 7-10; Ps 96; Ef 4, 1-13; Iv 21, 15-17

1. Kakve li raskoši Radosne vijesti!
Kao da se rastvorila slika Milosrdnoga Isusa koji otvara svoje Srce i zrakama dodiruje naš vid i sluh, naše slabosti i tjeskobe, naše nakane i prošnje u traženju punine vječnosti.
Svaki dio današnjega navještaja Božje riječi zrači ljepotom i milosrđem. Što je sve stalo u nekoliko prorokovih rečenica, u valove: ljupkosti, ljepote, radosti, mira, sreće, utjehe i spasenja. Danas, kada obnavljamo posvetu svijeta Božjemu milosrđu, osjećamo čežnju ljudi u Starome zavjetu za Božjim dolaskom. Spominje prorok i razvaline, ali se one trebaju radovati, zbog Gospodinove prisutnosti koja daje da „svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega“.
I Psalam je prepun pjesme, nove pjesme, koja odražava spasenje, koja je ispunjena strepnjom, ali i sigurnošću da Gospodin kraljuje. Mi ju preuzimamo, jer znamo da je ta nova pjesma Isus Krist, koji je spasio svijet, koji živi u nama i među nama.
Zatim ‘simfonija jedinstva’ u Poslanici Efežanima. Kakva je to skladba (!) koja ima prepoznatljivu melodiju ljubavi u Crkvi, odsviranu i otpjevanu raznolikošću darova Duha, dok je u pozadini naglašen ritam, poput staccata, ritam zajedništva i susreta u jedinstvu Duha: jedno Tijelo, jedan Duh, jedna nada, jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst, jedan Bog i Otac.
Nakon toga, kao da sama od sebe poteče riječ: jedno milosrđe! Božje Trojstvo u jedinstvu milosrđa kakvo nam je darovano u Evanđelju.

2. Nakon Isusove smrti na križu, apostoli su se vratili tamo odakle je sve započelo; svojemu prijašnjem poslu; navikama, riječima koje su izgovarali svakoga dana o tome da idu ribariti, o tome hoće li nešto uloviti, kakvo će biti vrijeme; vratili su se napornim noćima, mrežama, razočaranjima i nadama.
Evanđelje nam govori o toj svakidašnjoj redovitosti u kojoj se događa Isusovo ukazanje. Braćo i sestre, među svakidašnjim poslovima i nama je dano susresti Gospodina koji zahvaća živote i ljude.
Isus se vraća onima koji su ga napustili. Čudesni su njegovi postupci. Umjesto da traži od svojih učenika da mu pristupe sa strahopoštovanjem; da mu se poklone, on se poput brižnoga oca ili majke saginje nad vatru i priprema jelo. Poziva ih da donesu od riba koje su ulovili. Nije li to prelijepo? Božji darovi i ljudski trud zajedno.
To je Isusov način koji su poznavali: nježnost, poniznost i brižnost. Zovem vas prijateljima, a ne slugama. U tome ozračju prijateljstva i jednostavnosti odvija se zadivljujuć razgovor, opis kojega neki nazivaju najljepšim razgovorom u cijeloj povijesti književnosti. Smijemo reći: Razgovor Božjega milosrđa.

3. Isus, učitelj ljudskosti, koristi jednostavan govor i riječi ljubavi, pitanja koja su bezbroj puta odjeknula u razgovoru zaljubljenih, ljudi koji žele čuti potvrdu o ljubavi: Voliš li me? Jednostavne riječi koje nikada nisu dosadne niti ih je ikada previše. Nekada su zahtjevne, a nekada usputne. Uvijek smo žedni tih riječi, pitanja i odgovora koje vrijedi približiti.
Isus triput pita Petra, postavlja tri pitanja; naizgled jednaka, ali dragocjena u nijansama koje ste možda već i upoznali.
Lako je primijetiti da i mi u hrvatskome jeziku, a tako je i s drugim jezicima, možemo na različite načine izreći ljubav, odnosno naznačiti stanovitu stupnjevitost.
Tako ćemo reći da nekoga volimo, drugomu da nam je drag ili nam je prijatelj; netko će reći da je u nekoga zaljubljen, da mu je blizak, prirastao srcu, da mu je simpatičan i tako dalje.
Tako je i u hebrejskome i u grčkome jeziku na kojemu nam je, kao izvornik, preneseno Evanđelje po Ivanu, iz kojega smo čuli današnju Radosnu vijest.

4. Isus najprije pita Petra: Ljubiš li me? na grčkome: Agapâs me? Čujemo riječ ‘agape’, snažnu riječ koja opisuje sebedarnu ljubav, zahtjevno i ujedno najsnažnije očitovanje ljubavi koja za sebe ne traži ništa; koja se daje i koja se raduje što može biti darovana.
Petar odgovara, ali kada kaže da voli Isusa ne koristi istu riječ koju je Isus spomenuo u pitanju, nego zapravo kaže: Ti znaš da si mi drag – filô se. Čujete riječ ‘filia’, riječ koja se našla u engleskoj riječi, ušloj u svakidašnji govor osobito mladih: ‘feeling’, osjećaj.
To je odgovor na razini blizine, prijateljstva: Isuse, znaš moje osjećaje prijateljstva. Petar kao da se ne usuđuje odgovoriti onom snagom ljubavi kakvom je prije Isusove muke govorio o svojoj hrabrosti, o tome da će za njim kamo god pošao; da će za njega položiti život. Petar je suzdržan, postao je svjestan svoje slabosti.
U drugome se pitanju i odgovoru to ponavlja. Isus ga potiče, da ne kažem ‘provjerava’ njegovu odlučnost, prihvaćanje istine o sebi.
No, zanimljivo je treće obraćanje. Sada Isus mijenja glagol i pita Petra: Petre, jesam li ti drag? Pita ga glagolom Petrovih odgovora: Fileîs me?
Isus ohrabruje Petra. Kao da mu govori: Vidim tvoju muku. Ako je previše to što tražim; ako se bojiš očitovati da sam ti životno važan, daruj mi prijateljstvo, osjećaje koji su istinski.
Petre, vidim da si uvidio svoju slabost. Takav možeš biti istinski pastir, jer nećeš biti sam i ne ovisi sve o tvojoj jakosti, nego o poniznoj suradnji s Božjim Duhom.

5. Braćo i sestre, Isus poštuje naš put, slobodu i osjećaje. Isus nam objavljuje svoju ljubav, istinsku ljubav koja na prvo mjesto stavlja brigu za drugoga, a ne sebe. Sada i Petar osjeća teškoću u srcu i u grlu; zapinje odgovor, jer je otkrio kako ga njegov Učitelj, Gospodin moli za ljubav i za iskrenost srca.
Isus Petra izravno ne pita je li razumio njegovu poruku, je li naučio detaljno razložiti njegov nauk; zna li što treba učiniti u budućnosti. Njegovo plan stane u pitanje o ljubavi.
A Petrova ljubav nije više prebrza, nije lakomisleno oduševljenje koje ne računa na ograničenost; Petrova ljubav nije napadna ni posesivna; ona je dozrela. To je ljubav koja je prožeta oproštenjem; ljubav svjesna vlastite slabosti i ljubav primljena kao dar.
Nakon trostrukoga zatajenja, izdaje, trostruki izrijek ljubavi. Nakon što je Petar prije Isusove muke izjavio da Isusa ne poznaje (ne znam toga čovjeka), Isus mu govori da ga on poznaje i da u njemu prepoznaje ljubav.
Tu Šimun postaje Stijenom… kada je slomljena oholost i kada postaje pouzdanjem, pouzdanjem u Isusa. Jedini ponos koji je ostao jest Krist, ugaoni kamen svake iskrenosti i trajnosti. Sada je Petrovo srce sposobno razumjeti svaku ljudsku slabost.
U konačnici, Radosna vijest je u tome da, ako sam ga povrijedio tisuću puta, iznevjerio ga, tisuću puta će me pitati: Voliš li me; je li ti stalo do mene; mogu li ti biti prijatelj? I uvijek iznova učimo odgovarati: Gospodine, ti znaš sve; ti znaš kakvo je moje srce, dok izgovaram da te volim.
Naša svetost, braćo i sestre, nije u tome da nikada ne sagriješimo i ne povrijedimo Boga i bližnje, nego u tome da svaki dan, obnavljamo svoju ljubav prema Kristu, ne površno, nego proživljeno i duboko.

6. Dragi prijatelji u Kristu, na početku svoje papinske službe Ivan Pavao II. ponizno je dao do znanja da ne vidi sebe kao velikoga i važnoga, nego da je važan Krist i Kristov poziv. Kristova snaga koja se očituje u ljudskoj slabosti. Samo su takvi ljudi istinski veliki.
Dojmljive su brojke o 147 pohoda unutar Italije, revnost koja ga je vodila u 317 rimskih župa, a naročito 104 putovanja izvan Italije, među kojima je ono 100. bio njegov treći pohod Hrvatskoj. Četrnaest enciklika, petnaest apostolskih pobudnica, jedanaest apostolskih konstitucija, četrdeset i pet apostolskih pisama. Proglasio 1338 blaženika i blaženica, te četiristo osamdeset i dvoje svetaca. Njegov život, promatran u brojkama oduzima dah, ali u svemu tome ono što ostaje jesu susreti.
To oduševljava i ostavlja vjerodostojnost. Samo na općim audijencijama u Rimu on je susreo gotovo 18 milijuna ljudi, ne računajući posebne audijencije, niti 8 milijuna hodočasnika tijekom godine Velikoga jubileja. Tomu treba pribrojiti milijune ljudi koji su ga pratili na putovanjima. Ostavljao je svoj pogled, želio doprijeti do pojedinih ljudi svojim zagrljajem, ne pridajući važnost sebi, nego se diveći što Bog čini po vjeri i poslanju.
I kada je pri kraju života ostajao bez snage, bolestan, sve do gubitka glasa, njegovo pouzdanje u Krista pojavilo se u predivnome svjetlu. Poput Krista na kraju je riječi zamijenila žrtva i samopredanje. U njegovu je umiranju Krist još jedanput dao svakomu od nas do znanja i usadio snažnije u srce da se istinski poziv, istina o čovjeku nalazi u povezanosti s Bogom, u pouzdanju u njega. Tko god to miče iz osobnoga i javnoga života ne može istinski željeti dobro niti ga doživjeti. Ivan Pavao II. učvrstio je u nama sigurnost i pomogao nam je da se ne bojimo istine.
Sada u odmaku godina i desetljeća bolje shvaćamo da je njegova služba bila proročki hod koji je povjeren svima nama. Nismo sami nego s Gospodinom koji sve zna i baš nas zbog toga voli.

7. I, na kraju, dragi vjernici, još jedna misao. Vi na ovome hodočašću povezujete više pobožnosti kojima je u središtu euharistija. Štovanje Božjega milosrđa lijep je splet u kojemu se nalazi i križni put, ovdje u Mariji Bistrici iznimno dojmljiv.
Ovaj prostor i njegovi elementi mogu se čitati na razne načine i u raznim smjerovima, ovisno odakle krećete. Puno je životnih iskustava u kojima je Križni put potaknuo ljude na promjenu života, na prepoznavanje grijeha, na sakrament ispovijed i pomirenja.
No, ovdje je znakovito vidjeti da se prije prve postaje nalazi prostor za slavlje sakramenta pomirenja, u kojemu je dvorana Božjega milosrđa. Pomireni s Gospodinom, čista srca živimo otajstvo njegova hoda s nama ljudima od koji he preuzeo grijehe.
Kalvarijom se ne može proći kao čovjek koji ima sućuti, a da se ne pita: Zašto? No, istina je također da se Kalvarijom ne može proći kao kršćanin, a da se ne čuje pitanje: Voliš li me? Vjerujem da ćete se toga sjetiti: Pred svakom postajom čuti Isusovo pitanje: Voliš li me.
Pritom ne zaboravite reći Petrove riječi: Gospodine ti sve znaš. Ti znaš da te volim! Konačni i najdublji odgovor je ovdje u euharistiji, gdje se susreću naša čežnja i Božje milosrđe; naša svakidašnjica, trpljenje, milosrđe i radost; neizreciva!
Amen.