Uvod

Dragi rektore Željko, subraćo svećenici, prorektori, čelnici studija i ostalih sastavnica Sveučilišta, cijenjeni profesori i studenti, djelatnici, suradnici i prijatelji, draga sveučilišna zajednico, braćo i sestre!

Započeli smo u imenu Presvetoga Trojstva i u Kristovu uskrsnom pozdravu. U malo riječi – puno prisutnosti; u dvije geste: znamenu križa i zagrljaju Duha Svetoga – cijelo otajstvo naše vjere: naše izvorište, naša sadašnjost i beskraj vječnoga.

Na križu je bila Žrtva koja je slobodno prinijela cijeli svoj život. Na križu je izložen život istinske ljubavi, bez uvjeta i bez interesa. Kadgod rukama na svome tijelu ocrtavamo taj znamen, naviještamo i prihvaćamo Božju ljubav.

U ovome slavlju svetkovine Presvetoga Srca Isusova, zahvaljujući za Hrvatsko katoličko sveučilište i moleći za njega; spominjući se njegove petnaeste obljetnice, naša su se srca, sa svime što smo živjeli tijekom ove godine, ponovno združila u posebnu molitvu.

Odavde, iz darovanosti Kristova otajstva, započinje ovogodišnja proslava Dana Sveučilišta; iz Kristova Srca, „iz srca Crkve“, iz kojega se rađaju katolička sveučilišta. Svakoj i svakomu od nas nešto je posebno na srcu. Između toga izaberimo najprije zahvalnost i unesimo to u svoj himan Tebe Boga hvalimo koji se najpotpunije pjeva slavljenjem euharistije.

U sabranosti dajmo hvalu Gospodinu za primljene milosti i iskreno se pokajmo za sve čime smo povrijedili Ljubav.

Homilija

Liturgijska čitanja:

Hoš 11, 1.3-4.8c-9; Iz 12, 2-3.4b-6;

Ef 3, 8-12.14-19; Iv 19, 31-37

1. Najizvorniji prikaz današnje svetkovine Srca Isusova jest i ostaje Raspeće, križ na kojemu je raspeto tijelo našega Gospodina. Na križu mi kršćani prepoznajemo posebnu blizinu Boga, njegove ljubavi prema ljudima i svijetu; osobito zbog toga, jer Isusovu smrt razmatramo u svjetlu Uskrsnuća.

Pripremajući homiliju krenuo sam putem misli koje su vođene govorom znaka u povezanosti s anatomijom. Razlog je u radosti što je i studij medicine postao sastavnicom našega Sveučilišta.

U puno naših domova nalaze se slike Isusova i Marijina Srca, na kojima su Srca prikazana kao velika, kao goruća; često je Isusovo Srce okrunjeno trnovom krunom, a Marijino probodeno mačem; i jedno i drugo ižaravaju, zrače svjetlošću.

U Crkvi, na tragu prikaza iz 17. stoljeća, prije stotinu godina pojavila se i inačica Milosrdnoga Isusa, prema viđenjima sv. Faustine Kowalske. Čitajući Božju ljubav, snažnije povezanu s Uskrsnućem, čitamo sadržaj nade i pouzdanja: Isuse, ja se uzdam u tebe!

U puno su naraštaja takvi prikazi ostavili dubok trag i imali snažan utjecaj na duhovnost. S pomoću tih prikaza vjernicima je bilo bliže otajstvo Božje ljubavi; snažnije su osjetili poziv na obraćenje, na življenje svoje vjere; osjećali su utjehu i zaštitu, sigurnost da ih Bog nikada ne ostavlja i obećanje vječnoga života. Tako je bilo nekada, a tako je i danas.

2. Kritičari umjetnosti imat će primjedbe da su te slike, počevši od 17. stoljeća, a umnažane osobito u 19. i 20. stoljeću, u crkvama proširile obilježja kiča. Te primjedbe imaju svoja opravdanja. Istina je i to da ti prikazi donose pomalo suženi teološki sadržaj i svakako treba paziti na kulturalno ozračje u kojemu Crkva djeluje umjetnošću.

No, ti su prikazi nastali na temelju razloga koji nisu vođeni ponajprije kriterijima umjetničkoga izražavanja, nego prenošenja susreta s Kristom.

Kao takvi, ali i s puno širim zahvatom i danas imaju snažnu komunikacijsku vrijednost. Naime, oni nose sadržaj koji vjernici, ali i drugi ljudi razumiju. Slobodno možemo reći da je upravo taj prikaz utjecao na današnje izražavanje s pomoću znakova i simbola.

Nije lako na kratak, jednostavan, sažet i razumljiv način slikom, crtežom, kraticom, nekom gestom prenijeti duboke misaone i emotivne sadržaje. Kako prikazati radost, strah, nadu, razočaranja…, a posebno ljubav?

No, kada naiđemo na crtež srca, bilo da je urezan na nekoj klupi ili drvetu; ispisan na zamagljenome staklu, na prašnjavome automobilu; oslikan grafitima, ušiven ili otisnut na majicama i kapama, prikriven u slovima; uklesan u kamen, istetoviran na koži; ostavljen na pijesku, zamišljan na vodi; izveden cvijećem na travnjaku, ukrašen u spomenarima… Uvijek znamo da je nekomu do nekoga stalo i da to želi priopćiti, zadržati u vremenskome tijeku.

Koliko je samo takozvanih ’emotikona’ koji koriste srce u porukama i u najnovijim sredstvima komuniciranja. Nisu rijetkost da vidimo one znakove srca iz kojih kapa krv zaljubljene ranjenosti ili – doduše različito tumačene – probodenosti ljubavlju… Dakle, sigurno više od tri stoljeća, oslonjen na katoličku predaju, simbol srca je ostalo živjeti kao govorljiv znak. U kršćanstvu to nije samo ranjeno, probodeno, okrunjeno srce, nego je plameno, preobraženo, vječno. Ono je drugi način uprisutnjenja Božjega utjelovljenja, njegove muke i smrti, njegova uskrsnuća i dara Duha Svetoga koji daje život svemu stvorenomu; koji živi u nama i očituje se u ljubavi, u nesebičnosti i brizi za bližnje.

3. Pozorniji pratitelji znakovnoga izražavanja mogli bi prigovoriti da je taj srcoliki znak postojao i prije kršćanstva. Istina, ali nije bio povezan s ljudskim organom, nego s lišćem. I to je lijepa slika koju nalazimo na kretskoj, mikenskoj, grčkoj, etrušćanskoj, rimskoj keramici, a tiče se posebice lista bršljana, smokve, loze ili drugih biljaka. No, kao sadržaj ne prenosi ljubav, nego: plodnost, vjernost, preporod i obnovu. Zbog toga se može naći na prikazima svadbenih svečanosti. U drugim kulturama to je znak prosvjetljenja.

Još nije sasvim jasno kako se predstavljanje toga lišća preklopilo s anatomijom ljudskoga srca. Možda je neka poveznica s grčkim liječnikom Galenom u 2. st. kršćanske ere, koji u svojim opisima oblik srca prisličuje obliku češera ili lista, vežući se i uz jedan Aristotelov opis.

Svakako se od 13. stoljeća simbol srca pojavljuje u umjetničkim djelima, ne značeći više listove, nego ljudsko srce kao sjedište osjećaja. U francuskom rukopisu (Roman de la poire), pisanome oko 1250., u jednome inicijalu (slovo ‘S’) nalazimo prizor u kojemu muškarac pruža ženi svoje srce, prikazano u tome obliku.

Za širenje je važna Giottova freska (Cappella degli Scrovegni, Padova 1303.-1305.) alegorijskoga sadržaja na kojoj se vidi da žene koja predstavlja kršćansku ljubav (‘Karitas’) Kristu pruža svoje srce. I bez obzira na preciznije spoznaje o anatomskome izgledu toga organa, taj je naizgled netočan prikaz stoljećima nosio i nosi točnu poruku o nesebičnome davanju svoga života drugima; ono što je učinio Bog po Kristovoj žrtvi.

Ta istina dobiva svoje posebne izražaje od viđenja svete Margarete Marije Alacoque 1673. u kojima joj je Krist pokazao svoje Srce, pružajući ga kao simbol svoje ljubavi prema čovječanstvu. Tu je izvorište podudarnosti toga znaka i glagola ‘voljeti’.

4. Taj glagol nalazimo razveden u Knjizi proroka Hošee, iz koje nam je progovorila Božja riječ.

Ako pred sebe stavimo Božje postupke, nailazimo na predivan niz glagola, zapravo Božjih djela kojima je na početku ljubav: ljubio je svoj narod, pozvao ga, učio hodati, privlačio ga, olakšavao mu bol, nad njega se saginjao, davao mu jesti.

Sedam predivnih glagola, poput sedam ‘starozavjetnih sakramenata’ Božje ljubavi prema Izraelu. Bog pokazuje da nije ravnodušan, da nije mogao trpjeti nepravdu, tugu i izrabljivanje. Zato je ljude pozvao u slobodu i ponudio im radost. Ako bi nas netko pitao kakav je naš Bog, ne bismo smjeli izostaviti te riječi iz Staroga zavjeta. U njima se vidi navještaj Kristove ljubavi.

5. U drugome smo čitanju čuli riječi svetoga Pavla kršćanima u Efezu. U njemu možemo vidjeti pokušaj Apostola da nam otkrije snagu i ljepotu ljubavi u koju smo uronjeni. Štoviše, ukorijenjeni smo u Kristu, tako da možemo osjetiti svu protežnost, sve dimenzije života, i ljubav koja te dimenzije obuhvaća: širinu, dužinu, visinu i dubinu. Te četiri odrednice izravno prizivaju sliku križa, odnosno ljubavi koja ne ostaje na znaku smrti.

Svjesni smo da Božja ljubav nadilazi svaku spoznaju i svako ljudsko iskustvo. Možemo se lomiti u svojim pokušajima, ali je najvažnija, utješna i ohrabrujuća istina da ta ljubav i sloboda nisu plod naših sposobnosti, nego su dar Božje milosti.

Nije bez razloga ni to što Pavao baš tu govori o sebi kao o najmanjemu među svetima. Svi mi koji smo kršteni, posvećeni smo milošću. Nema nikakvoga razloga da se pravimo važnima, da budemo uznositi i oholi. To je ona jednostavna istina koju lako zaboravimo.

Pavao se ne osjeća ni većim, ni boljim, ni pametnijim od drugih, premda je po ljudskim kriterijima imao razloga isticati svoje znanje i sposobnosti. On sebe drži najmanjim. Sveti Pavao ostavio nam je svoje poslanice napisane na grčkome jeziku, pri čemu pokazuje da je istinski umjetnik riječi.

Baš na tome mjestu, kada govori o sebi, koristi neobičan pridjev: elakistotèros. Kažem ‘neobičan’, jer to nije jednostavno ‘najmanji’, nego stupanj ispod najmanjega (komparativ superlativa elakistòs) – manji od najmanjega. Upravo svijest o toj malenosti očituje veličinu darovane ljubavi.

6. I nama je, kao i svetomu Pavlu, dana milost neistraživa Kristova bogatstva i ispunjenje skrivenoga otajstva; u jednostavnosti vjere.

Pogled vjernika ne vidi samo zemaljsko, nego zna da nam je Bog darovao život, da bismo ga živjeli vječno. Ali, ono što živimo na zemlji pozvani smo živjeti za vječnost. Zemlju i nebo povezuje ista snaga ljubavi koja za nas svoj nauzvišeniji oblik ima u Kristovoj žrtvi na križu.

Zbog toga smo pozvani živjeti tako da u svemu što činimo bude vidljiv Krist, vidljiviji od nas. To je kriterij naše vjere i našega služenja. Ako se vidimo mi, a ne Krist, tada smo sigurno u nečemu pogriješili. A ta se vjera odražava baš u svemu što činimo, od ponašanja u obitelji do ponašanju prema domovini i stvorenomu svijetu.

I na našemu Sveučilištu, sve što je istinski vrijedno rođeno je iz usklađenosti ljudskoga života s Božjim životom, vašega srca s Božjim srcem.

Pozvani smo biti blizu jedni drugima, sa sviješću o našoj malenosti koju Bog vidi kao pravu veličinu čovjeka. Ona je plod Srca i slobode dara. I ako pomislimo da se u životu ništa ne može mijenjati; kada drugi pokušavaju zatvoriti našu slobodu; kada susretnemo tvrdoću srca, ne zaboravimo Božji dar koji kuca u Tijelu Crkve – Isusovo Srce, prostor koji privlači prema vječnosti.

Amen.