Homilija biskupa Šaška prigodom korizmenog susreta hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata
FOTO: TUZN//Biskup Ivan Šaško
Uvod u pobožnost Križnoga puta i u euharistiju te homiliju zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška u euharistijskome slavlju u prigodi redovitoga korizmenog susreta hrvatskih branitelja u petak 17. ožujka 2023. u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca donosimo u cijelosti.
Uvod u pobožnost Križnoga puta:
Dragi hrvatski branitelji i braniteljice,
članovi obitelji hrvatskih branitelja;
braćo i sestre u vjeri u Krista patnika, pobjednika nad zlom i smrću!
Nakon tri godine, ponovno smo u blizini naše katedrale, u ovome zamjenskom prostoru u kojemu po nekim duhovnim dragocjenostima ostajemo povezani s Prvostolnicom. To nisu samo dijelovi ‘katedralnoga namještaja’; to su komadići našega spomena koji nas duboko vežu uz duhovno ozračje i čuva živom čežnju za povratkom u crkvu-majku naše nadbiskupije, ali i naše Domovine.
U ovim korizmenim susretima posebno nam je draga povezanost s blaženim Alojzijem Stepincem, je nam je lakše nositi svoj križ znajući da nismo sami i da on onaj „teški križ cijele nacije“ koji je s pouzdanjem u Gospodina nosio niti nakon svoje smrti nije ostavio, nego ga nosi i danas, zagovorno upućujući na Božju prisutnost u našim trpljenjima.
Ipak, najljepše je vidjeti živi spomen, onaj koji živi u ljudima, u vama koji ste svjedočili vjeru i snagu križa kada se činilo da je zlo nepobjedivo, kada je bila upitna opstojnost ljudi i cijele hrvatske domovine.
Svi mi starimo, ali to svjedočanstvo ne stari i nikada neće biti prošlost. Ono pripada Božjemu vremenu, trajnoj sadašnjosti i ljubavi; vremenu nove snage u koju kao da danas nedovoljno vjerujemo.
Zahvaljujem braniteljima iz Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske koji se spremno zalažu za ovakve susrete. Bilo bi lijepo da se odazove više branitelja iz Zagreba, ali to nas ne smije obeshrabriti. Baš onda kada se činilo da je branitelja malo i da su preslabi Gospodin je očitovao svoju jakost.
Došli smo ovdje biti s Gospodinom: najprije na križnome putu, a zatim u zajedništvu njegove žrtve i dara euharistije.
Siguran sam da je puno osobnih nakana koje smo donijeli u sebi, ali ovakvi susreti srce čine osjetljivim za domovinu, baš kao i u vrijeme rata protiv nje; osjetljivim za bližnje, za slobodu, za istinu i mir.
Braćo i sestre, molimo za sve naše poginule i preminule, a posebno za nas, da prepoznamo dragocjenost koju su nam ostavili i da poslušamo što nam Krist govori na križnome putu.
Biti u zajedništvu braće i sestara uvijek je drukčije nego u molitvi kada smo sami. Ovdje smo Crkva, moleći jedni za druge, noseći jedni druge, poput branitelja koji bdiju nad životima drugih; koji se brinu za ranjene, koji se raduju preživljavanju; poput medicinskoga osoblja koji se žure da smrt ne bude brža, poput ljubavi koja se ne boji…
Uvod u euharistijsko slavlje:
Na početku euharistijskoga slavlja Kristovim mirom pozdravljam i one koji su nam se sada pridružili u zajedništvu Crkve koja slavi, prepoznajući naročito darove koje nam je Bog objavio po hrvatskim braniteljima, njihovim obiteljima, po čudesnim djelima ljubavi koja nas ne prestaju pozivati da se vratimo Gospodinu, da slušamo njegovu riječ, da dopustimo da nas iznova zahvati njegov Duh te da s njime donosimo plodove vjernosti i pravednosti.
Tijekom pobožnosti Križnoga puta u nama se povezivao spomen i nada, zahvala Gospodinu i kajanje. Ponesimo pred Božje milosrđe svoje slabosti i grijehe, u kratkoj se tišini spominjući nakana koje osjećamo važnima za Crkvu i domovinu.
Liturgijska čitanja:
Hoš 14, 2-10; Ps 81, 7-11.14.17; Mk 12, 28b-34
1. Koja je zapovijed u Zakonu – među Deset zapovijedi – prva i najveća? Odgovor na to pitanje znali su svi u Izraelu. Bila je to ona zapovijed koja propisuje da se poštuje, da se svetkuje Dan Gospodnji. U našemu rasporedu to je treća, a u židovskome četvrta Božja zapovijed. Razlog se nalazi u tome da je i sam Stvoritelj, dok je stvarao svijet, svojim ‘počinkom’ sedmoga dana naznačio koliko je važna (usp. Post 2, 2).Isus taj odgovor u ovome slučaju ne ponavlja. Ne kaže da nije točan, nego – kako to obično čini – ide onkraj toga i gleda dalje. On ne navodi nijednu od Deset zapovijedi, nego u srce Radosne vijesti, koju je svojim utjelovljenjem donio na svijet, stavlja ono što se nalazi u srcu života: glagol ljubiti i to tako da naznačuje nedovršeno putovanje, iščekivanje i proroštvo radosti za svakoga.
Taj put vjere započinje istinom o svakome čovjeku, Božjom riječju koja kaže: Ti si voljen, voljena; ti si ljubljen/a, a završava pozivom i najavom: Ljubi. Ljubit ćeš. Ljubit ćeš Gospodina svim bićem, a bližnjega kao sebe samoga.
2. Isus ne dodaje ništa novo. I prva i druga zapovijed već se nalaze u Svetome pismu. Novost je činjenica da te dvije zapovijedi zapravo tvore jednu zapovijed. Njihovo razdvajanje postalo je i može postati izvorom mnogih zala: nasilja i sebičnosti, neosjetljivosti prema bližnjima i zatvorenosti prema vječnosti.
Ali, što i koga trebamo ljubiti? Ako volim, volim sve što on jest: život, suosjećanje, opraštanje, ljepotu. On je: kruh, hrana; on je hrabrost i zagrljaj, odmor i sklad. Ako volim Boga, volim i ono što nam je on objavio da najviše voli – čovjeka.
Kako voljeti? Znamo koliko je teško, čovjeku nemoguće nešto ostvariti u potpunosti, posvema. Isus čak četiri puta naglašava cjelovitost, kada kaže da ćemo nešto ljubiti posvema: svim srcem, umom, dušom, snagom. Ljubav je takva – posvemašnja. Zato sv. Augustin piše da je jedina mjera ljubavi – ljubiti bez mjere.
Zapovijed o posvemašnjoj ljubavi govori o jedinstvu, o povezanosti svih sposobnosti, o punini naše radosti: „Slušaj, Izraele, drži i vrši zapovijedi da ti bude dobro.“ Svrha zapovijedi jest dobro i radost. (Usp. Pnz 6, 1-3) U ljubavi je sve povezano. Bog je izrečen ljubavlju koja je neizreciva, ali je vidljivo da je on sklad i ljepota koja privlači sve i kojom smo i mi privučeni.
3. Braćo i sestre, ne postoji drugi odgovor na duboku ljudsku čežnju za srećom; nema dubljega i boljega odgovora na zlo u svijetu od Božje riječi: Ljubi Boga i bližnjega.
Da bi ispripovijedao koga treba ljubiti, kakva je ljubav prema bližnjemu, Isus daruje prispodobu o dobrome Samarijancu. Da bi naznačio kako ljubiti Boga svim srcem, Isus ne izabire ni prispodobu, ni neku sliku, nego jednu ženu: Mariju iz Betanije koja je sjedila do nogu Gospodinovih, slušala njegovu riječ (usp. Lk 10, 38). Isus je to nazvao najboljim dijelom, najboljim izborom, najprikladnijim za izražavanjem odgovora na pitanje kako voljeti Boga. Voljeti Boga je slušanje; slušati ga poput djeteta, poput zaljubljenih…
Ljubav je po svojoj naravi takva da preobražava i posličuje. Jedino što istinski čovjeka mijenja na dobro je ljubav. Nekada se čini da to može napraviti strah, ali strah može prikriti sebičnost i ostati nedorečen, sakriti pravo lice. Ljubav nije takva. Ako voliš Boga, tvoji će postupci biti slični njegovima. Ljudi će prepoznati Božji trag. Svatko postaje ono što voli.
U konačnici, Isus je sam svojom žrtvom na križu, svojim sebedarjem povezao dvije zapovijedi o tome koga i kako ljubiti.
4. Dragi hrvatski branitelji, kada smo prije korizme razmišljali o postavljanju Križnoga puta u ovome našem Bogoslužnom prostoru, naišli smo na ograničenosti. To nisu redoviti uvjeti liturgijskoga prostora pa je, između ostaloga, bilo pitanje kako rasporediti pojedine postaje, gdje ih staviti da se pred njima može moliti, da se može ophoditi cijelim prostorom i da budu usklađene s drugim liturgijskim potrebama.
I tako tražeći s mons. Zlatkom (Korenom), rektorom Katedrale, dogodilo se da su dvije postaje morale dobiti svoje mjesto na ‘zidu’ na kojemu su izlazna vrata. Pomalo sam se mučio s činjenicom da se baš na dvjema prikladnijim površinama, na tim plohama za postaje, nalaze i kutije za dojavljivače, za takozvani ‘alarm’ (Ako ih niste primijetili, svakako ćete ih vidjeti kada budete izlazili.)
Najprije me to rastužilo i kanio sam premjestiti te dvije postaje, a onda sam, povezujući alarm i te postaje pomislio na vas, hrvatski branitelji; i rekao u sebi: To ipak ima smisla, smisla koji se tiče svih nas vjernika. I odlučio sam da ću vam taj smisao danas spomenuti.
Naime, tu se nalaze 4. i 5. postaja Križnoga puta, one koje nam govore o majčinskoj sućuti i pomoći Isusu, o pogledu koji govori sve i o otisku križa na rukama čovjeka; na tim su postajama Majka Marija i Šimun Cirenac.
Tu je i alarm. Premda ta riječ danas označuje općenito uzbunjivanje, dojavu opasnosti, poziv da treba nešto poduzeti, ona izvorno znači poziv vojnicima da oružjem priteknu u pomoć: All’arme! Doslovno: K oružju!
Premda je svaka postaja takva da se u njoj mogu vidjeti branitelji: od lažnih optužaba i osuda, do umiranja i počinka na nama poznatim ili nepoznatim mjestima, ove dvije (i susret s Veronikom) su posebno ‘braniteljske’: povezivanje neba i zemlje u daru života, pomoć nedužnima i slabima; izlaganje svoga lica i ruku, svoga života za život bližnjih.
A na kakvo se to ‘oružje’ poziva? Ponajprije na ono koje jamči da će se i ubojita sredstva koristiti za obranu, a ne za oduzimanje života. Najvrjednije u hrvatskim braniteljima je ono blago, onaj stav srca koji se najprije naoružao (majčinskom) ljubavlju, rupcem za znoj i krv, križem bližnjih. To ionako neprijatelj ne može pobijediti.
5. No, te dvije, odnosno tri postaje upućuju na još nešto što se tiče branitelja. U njima je upisan osjećaj za smisao, za bitno, za prepoznavanje: nepravde, neistine, prijevare.
Hrvatski branitelji, osobito dragovoljci, i danas imaju taj osjećaj, taj titraj onoga što možemo zvati ‘domovinskom savješću’ koja reagira na svaki pokušaj da se domovina prevari, ponizi, da joj se oduzme nada. Istina je: savjest se može iskriviti, pogrješno usmjeravati; može ju se pokušati potkupiti, izmoriti, prikazati ju kao nepotrebnu, jer su ciljevi navodno postignuti. Ali je lijepo vidjeti da ona ne miruje, jer voli ljude, jer voli Hrvatsku.
I kada hrvatski branitelji, koji čuvaju svježinu ljubavi, primijete nešto što u našoj domovini nije dobro, taj ‘prigovor savjesti’ ne smijemo zanemariti.
I svatko od nas se treba pitati: koliko smo mi pridonijeli razočaranjima u svojoj domovini, odlascima stotina tisuća Hrvata, cijelih obitelji iz nje; koliko smo se istinski zauzeli i zauzimamo se za njezinu slobodu, za poštenje; koliko smo mi krivci za korupciju koja iznutra izjeda povjerenje i radost; za gaženje i odbacivanje vrijednosti za koje je mladost ginula.
Taj ‘osjećaj za hrvatsko’, koji je teško opisati, postoji u svakome području života, u svakoj struci. On nikoga ne vrijeđa, nikomu ne nanosi zlo, jer raste iz ljubavi. On doduše nije lako i izravno primjenjiv na svako društveno pitanje, ali će dati jasne naznake u svemu što se tiče hrvatskoga dobra: od nepovredivosti otajstva života i zauzetosti za obitelj, preko važnosti jezika, odgoja i obrazovanja, prirodnih bogatstava, do znanosti i umjetnosti.
Bez osjećaja za hrvatsko, kao podloge, kao temelja, ne mogu biti donesena ispravna rješenja u bilo kojemu pitanju za Hrvatsku. Jer taj osjećaj je dar koji nadilazi zemaljsko.
Ta ‘domovinska savjest’ prepoznaje kada njome žele ovladati ideologije, pojedina politička stranka ili pojedinci koji za sebe misle da su iznad naroda, gospodarski interesi kojima ionako nije ništa sveto.
6. ‘Osjećaj za hrvatsko’ je poziv na ono zajedništvo koje neće okrenuti glavu od siromaha i neće dopustiti da u našoj domovini postoji bogaćenje bez mjere i bijeda koja je ostavljena bez glasa i imena, dok se trećom trećinom naroda poigrava u društvenoj areni obećanjima i relativiziranjem predstavljenim kao ‘napredak’.
Znamo da se sve može pokriti raznim opravdanjima i prikazivati na uljepšan način, ali osjećaj za hrvatsko koji živi u hrvatskim braniteljima u konačnici se ne da zavarati ili odstraniti.
On živi poput ‘alarma’, posebice na postaji u kojoj Majka susreće Isusa, Šimun s njegova tijela podiže križ, Veronika mu pruža rubac. To živi u vama, dragi hrvatski branitelji. To se ne može proizvesti ni kupiti; to nipošto nije na prodaju, jer je Božji dar. To je ujedno i vaša radost, sigurnost i vaša muka.
Nažalost, susrećem branitelje koji su razdirani svojim zdravstvenim tegobama, svojim psihičkim smetnjama, svojim razočaranjima i odustajanjima, svojim umorom i pitanjima.
Molim Gospodina da vas prati svojom milošću, da vidite koliko ste i danas potrebni ‘oružjem osjećaja za hrvatsko’. Zato, kada budete izlazili iz ovoga prostora, pokraj škropionice, zadržite u pogledu 4., 5. ili 6. postaju. I ako osjetite titraj u sebi, zahvalite za njega.
To je titraj ‘alarma’ koji je uvijek potreban našoj domovini, jer pripada ljubavi prema njoj, prema svakomu čovjeku.
Amen.