Homilija biskupa Šaška u Župi bl. Augustina Kažotića

Uvod

Dragi: oče Provincijale, fra Slavko (Slišković); oče priore, fra Anto (Gavrić) i ostala braćo dominikanci; drage sestre redovnice, subraćo svećenici, dragi župljani i hodočasnici, braćo i sestre!

Božja providnost darovala nam je više lijepih podudarnosti. Najprije onu općenitu: da svetkovinu bl. Augustina Kažotića, slavimo neposredno pred liturgijsko slavlje sv. Dominika.

Osim te trajne blizine, evo nekoliko ovogodišnjih podudarnosti:

a) prvo: nalazimo se unutar proslave 800. obljetnice preminuća sv. Dominika (6. kolovoza 1221.);

b) zatim: ove se godine zahvalno spominjemo 800. obljetnice dolaska dominikanaca u hrvatske krajeve;

c) treće: naši su dominikanci zaželjeli da ove godine započne trogodišnja priprava za proslavu 700. obljetnice smrti bl. Augustina (1323.-2023.);

d) i četvrto: činimo to ovdje, u Zagrebu na Peščenici, u samostanu i župi koja djeluje od 2001., te će se ove godine u rujnu napuniti dvadeseta obljetnica osnutka.

I dok netko naša spomen-slavlja može gledati kao zarobljenost prošlošću i nesposobnost življenja sadašnjosti, mi napominjemo da se samo kršćanskim liturgijskim spomenom mogu povezati stoljeća i desetljeća, prošlost i sadašnjost, da budu zajedno prisutni u jednome, Božjem vremenu.

Uostalom, znamo da sva ljudska pitanja i pitanja stvorenosti mogu biti svedena na pitanje o poimanju vremenitosti. I jedino iskustvo u kojemu se naša prolaznost života spaja u vječnost jest slavlje Kristova otajstva, jer je liturgija Božje djelo, djelo Stvoritelja svega koji živi; njegovo je vrijeme – življenje.

Po njegovu Duhu darovan je život i nama; po tome Duhu Bog se utjelovio u Isusu Kristu, pravome čovjeku i pravome Bogu, ponovno milošću povezavši vječnost i vremenitost koja je grijehom bila rastavljena.

Takav je naš spomen u kojemu postajemo suvremenici i živimo zajedništvo s onima koji su vremenitost živjeli prije nas; i gledamo buduće, svoju pripadnost nebu; već smo sada ne samo baštinici budućega, nego – ovdje u liturgiji – dionici vječnosti.

Tom vjerom i s tim raspoloženjem srca ulazimo u ovo slavlje, u kojemu smo zajedno i s Bogorodicom Marijom sa svetim Dominikom i s blaženim Augustinom. Njima upućujemo molbe da nas zagovaraju i izmole nam milost otvorenosti srca za Božje darove.

Ništa nas ne može rastaviti od Božje ljubavi, ali ljubav traži slobodu i prihvaćanje, traži poniznost i odricanje od oholosti i zatvorenosti za bližnje. Molimo Gospodina da nam oprosti grijehe, sve ono čime smo povrijedili vječnost u sebi; i da nam daruje ljubav koja preobražava misli, riječi i djela.

Homilija

Liturgijska čitanja:

Ez 3, 16-21; Ps 23 (22), 1-6;

1 Kor 9, 16-19, 22-23; Iv 10, 11-16

1. „Na pola našeg životnoga puta / u mračnoj mi se šumi noga stvori, / jer s ravne staze skrenuvši zaluta.“ (Dante, Pakao I, 1-3; prijevod: M. Kombol; “Nel mezzo del cammin di nostra vita / mi ritrovai per una selva oscura, / ché la diritta via era smarrita.”)

Braćo i sestre, vjerujem da ste prepoznali početne stihove spjeva Božanstvena komedija, ali se možda pitate zašto ih večeras navodim.

Razlog je u još jednoj podudarnosti koju dodajem navedenomu nizu iz Uvoda. Naime, ove se godine spominjemo i 700. obljetnice smrti Dantea Alighierija, pisca Božanstvene komedije. Tim je povodom i papa Franjo napisao je pismo Candor lucis aeterne (Sjaj vječnoga svjetla, 25. ožujka 2021.). I ranije su se pape osvrtali na obljetnice njegova rođenja i smrti, dajući tako do znanja da je Dante i njegovo djelo važno ne samo za europsku i svjetsku književnost, nego i za kršćansku duhovnost i kulturu iz koje je to djelo nastalo.

Zanimljivo je da su godine života Dantea (1265.-1321.) i bl. Augustina (1260.-1323.) skoro identične. Augustin je rođen pet godina prije Dantea i umro dvije godine nakon njega. Oni su istinski suvremenici, a povezanost Dantea i dominikanaca je takva da su neki s pravom postavili pitanje nisu li se možda u takvoj bliskosti Dante i Kažotić i osobno sreli.

2. Životne okolnosti u društvenim i političkim previranjima povezale su ih i u tome da se nisu mogli vratiti u svoje krajeve: ni Dante u rodnu Firencu ni Augustin u svoju Zagrebačku biskupiju. I bilo bi vrijedno produbiti poveznice, napraviti usporedbe u istome bogatstvu duhovnosti, kulture iz vremena kada je Dante u hrvatskim hodočasnicima prepoznavao osobitu pobožnost i zagledanost u Kristov lik.

Iznimno je to vrijeme dubokih padova u Crkvi i društvu, ali i uzdignuća, obnove i svetosti; vrijeme: djelovanja prosjačkih redova, obnavljanja Crkve dubljim uranjanjem u evanđeoski način života; osnivanja sveučilišta, vrijeme velebnih djela na području arhitekture i umjetnosti. Kako li je samo lijepo zamisliti kao suvremenike: sv. Tomu Akvinskoga, Giotta, Marka Pola, Meistera Eckharta, sv. Brigitu Švedsku…

Spominjem ih, jer i naše vrijeme ima velikane duha; one koji su našli odgovore na svoja traženja i koji nas upućuju na stazu punine, ma kako bila mračna šuma u koju smo možda zalutali.

3. Dante i njegovo djelo ostalo je živim, jer je uspio zahvatiti otajstvo ljudskoga života, jednako u svakome vremenu. Bio je tražitelj izazvan trpljenjem; pitao se je li mu Bog oduzeo sreću i zašto bi to učinio; Dante je, poput svakoga čovjeka, nosio čežnju, razlučivao događaje u burnim povijesnim prilikama, te osjećaje i doživljaje u svojoj nutrini; prepoznavao je lutanja, radovao se istini i – susreo ju.

To je životni put od traženja do nađenosti. A on uvijek privlači; taj se put trajno ponavlja; nitko ga ne može izbjeći i svaki čovjek njime prolazi.

Ne znam koliko se danas u hrvatskim školama i na učilištima tomu djelu pristupa s polazišta kršćanstva. Ako se to ne čini, njegova se bit ne može razumjeti te tako okrnjeno – u književnoj i u njegovoj široj duhovnoj vrijednosti – čitateljima, osobito mladima lako djeluje kao dosadno i besplodno.

Ali, ako postoji netko tko će dati ključ, objasniti da su posrijedi ista zanimanja, ista pitanja i čežnje koje i mladi i stari imaju i danas, kao i prije sedamsto godina, otvaraju se novi obzori i put do radosti.

4. Za večerašnje slavlje smatram važnim da je ozračje iz kojega nastaje Božanstvena komedija upravo ono u kojemu živi i djeluje biskup Augustin Kažotić.

Očito je da naša kultura, naše društvo (poput Dantea) treba vodstvo po ravnoj stazi, često prekrivenoj „mračnom šumom“, kao slikom životnoga lutanja. Na samome početku Dante postavlja sebi i nama pitanje: „Zašto nećeš uz brijeg ljupki smjelo, što svih je izvor i uzrok radosti?“ (Pakao I, 77-78; „perché non sali il dilettoso monte / ch’è principio e cagion di tutta gioia?”)

Teološki kontekst ‘Božanstvene komedije’ u mnogočemu je ‘dominikanski’, počevši od teologije Utjelovljenja, Presvetoga Trojstva, moralnih pitanja do pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Puno je mjesta na kojima Dante daje ‘govoriti’ dominikancima, osobito sv. Tomi Akvinskome, tako da je u svojim ulomcima to književno remek-djelo kršćanske kulture – prema riječima sv. Pavla VI. – „gotovo pjesnički odraz Teološke sume Anđeoskoga učitelja“ (Pismo Altissimi cantus, 1965.)

5. Braćo i sestre, treba nam vodstvo po ravnoj stazi. A gdje ga naći nego u evanđelju, u Isusu Kristu koji nam govori: Ja sam pastir dobri, odnosno, kako doslovno kaže izvornik Evanđelja: Ja sam pastir lijepi, vežući se uz grčko poimanje povezanosti dobrote i ljepote.

Razumijemo da ljepota pastira nije u njegovu izvanjskom izgledu, nego: snaga njegove privlačnosti dolazi od njegove neustrašivosti i velikodušnosti. Te dvije odlike izrastaju iz pouzdanja u Boga i darivanja.

Ljepota je u gesti koju prati ponovljena Isusova riječ: Ja polažem život. Dajem ga, prinosim ga. Ne zahtijevam, nego dajem; ne tražim, nego darujem. Istinski je lijep čin darivanja koji ne traži uzvrat; istinski je lijepa ljubav koja ne polaže pravo na nešto nego polaže život za nekoga.

Pastirovo polaganje života puno je više od brige za stado.

Tu susrećemo zlatnu nit koja povezuje cjelokupno Božje djelo: darivanje života. Isus ne misli samo na svoje umiranje na križu za spasenje svijeta. On neprestano daruje život i od toga dara živimo. To ponavlja Crkva moleći u euharistiji riječima koje ćemo i danas uputiti nebeskomu Ocu: Po svome Sinu, Gospodinu našemu Isusu Kristu, svemu daješ život i sve posvećuješ… (Treća euharistijska molitva).

6. S druge strane, lik najamnika nas poziva da uočimo i njegovu temeljnu odliku. Najamnik radi samo što mora; nema oduševljenja ni radosti. I nama se događa da se vežemo uz nešto što se mora. Svoju vjeru, kršćanstvo, pripadnost Crkvi neki ljudi doživljavaju kao uteg, a ne kao krila.

Isus najprije naglašava da najamnik nije pastir, da on nije vlasnik ovaca. Upravo snagom toga što nije, najamnika ovce ne zanimaju. To se dvoje ne može pomiješati. Pa ipak, samo određeni trenutak dopušta vidjeti jasne razlike – napad vuka. Samo tada, kada vuk napada, nestaju dvoznačnosti i dvojbe, nesporazumi i zablude. Tada se vidi tko ostaje, a tko bježi. A daleko od života, od stvarnih životnih okolnosti, nije lako razlikovati pastira i najamnika.

Niti naš kršćanski identitet, pripadnost i ljubav prema bližnjima i Crkvi, ne otkriva se i ne potvrđuje bez susreta s nekom potrebom ili opasnošću. Tada se očituju sposobnosti i darovi koji prije nisu bili vidljivi, ili se otkriva zbunjujući nemar i nebriga. Ne može se drugoga voljeti, a da se s njime na ovaj ili onaj način ne dijeli život.

7. Stavljajući život svetih i blaženih pred sebe i u svoje živote; moleći njihov zagovor i zazivajući ih kao pomoć u zajedništvu s Bogom, gledamo ih i kao uzore.

No, to nas može i obeshrabriti. Jer, kako ćemo činiti ono što je činio iznimno učen čovjek, uključen u posebne službe i odgovornosti, kakav je bio bl. Augustin? U čemu ga to možemo nasljedovati?

Razvijao je pastoralnu djelatnost i u Zagrebu i u Luceri; kao biskup je posredovao u sukobima u društvu; uređivao bogoslužje; promicao školstvo; pisao teološke radove; borio se protiv praznovjerja; brinuo se za siromašne; pridonosio zdravstvenoj skrbi; zauzimao se za prava naroda i pritom sukobio s vladarem…

Ipak, sve što je činio bl. Augustin, proizlazi iz snage evanđelja. Izvorište je u sigurnosti i utjesi da je Isus Krist izvor našega spasenja i naše radosti. I nema nikoga tko može reći da je izuzet iz večerašnje Božje riječi, jer je svakoj i svakomu od nas Gospodin dao neustrašivost i velikodušnost, pouzdanje i darovanost. Nema nikoga tko u svome životu ne bi imao priliku za darivanje, za polaganje svoga života za druge. Nema nikoga tko ne bi mogao posvjedočiti je li pastir ili najamnik, svakoga dana. Nema nikoga tko ne bi imao mogućnost založiti se protiv nepravde; braniti istinu, svjedočiti vjeru.

Tu se nalazi i odgovor na pitanje što može preživjeti i živjeti u spomenu stotinama godina? Samo ono što je rođeno iz ljubavi i što je prepoznato kao darivanje života. To je zlatna nit od utjelovljenja Isusa Krista kroz sva stoljeća. Tako su ta vremena postala našom sadašnjošću.

8. Osim toga, bl. Augustina možemo nasljedovati u evanđeoskoj srži: u nesebičnosti i nenavezanosti; u nenavezanosti na bilo što zemaljsko i prolazno: na moć, imetak, postignuća, ugled i slavu… Iz evanđeoske nenavezanosti, iz radosne slobode, rađa se briga za druge; tu je riznica brige za zemaljsko, ali s pogledom prema nebeskom.

Na kraju slavlja blagoslovit ćemo ovaj kipić blaženoga Augustina koji ćete nositi u svoje domove. Gledat ćete čovjeka odjevena u biskupsko ruho iz naizgled dalekih vremena, ali pogledom srca vidjet ćete lice Božje ljubavi i dara. Svoje ćete poglede pridružiti pogledima drugih, svojih susjeda, rodbine, poznatih i nepoznatih. Pred likom nama bliskoga blaženika/sveca molit ćete milost od Gospodina, povezani s izvorom koji živite darom euharistije, osobito nedjeljom. Ovdje je izvor; ovdje smo na vrelu vječnosti.

A uz blaženoga Augustina posebno su vezani zdenci. Volio je izviranje života, sađenje ljekovitoga bilja, povezivao ljepotu stvorenoga i vječnoga. Žao mi je što na zagrebačkome vrelu nazvanom ‘Manduševac’ nema spomena našemu Blaženiku. Jer, i taj izvanjski znak u vremenu naših obnova, pa i obnove naše i Kažotićeve katedrale, govori i o tadašnjim obnovama, zapravo o istinskoj obnovi srca, o brizi za naš narod koji se i danas nerijetko nađe u mračnoj šumi zalutalosti.

Zato je govorljiva fontana ispred ove crkve; svježina koja vraća na „ravnu stazu“ i daje novu snagu; zato sam i ja večeras odlučio hodočašćem povezati put od Prvostolnice do ove crkve, put od jednoga do drugoga vrela.

Neka put predaje, prenošenja kipa bl. Augustina, jača zajedništvo, uči uzajamnost, dijeljenje briga, a nadasve pouzdanje u Gospodina i velikodušno darivanje.

9. Na kraju, braćo i sestre, ne bih želio propustiti detalj vezan uz dominikance. Ovdje ste naviknuli na njihovu prisutnost, na njihovo redovničko ruho i znakovlje; na naziv kojim su prepoznatljivi kao ‘red propovjednika’.

Primijetili ste da u grbu imaju tri latinska glagola: laudare – benedicere – praedicare. Riječi su to uzete iz euharistijskoga predslovlja o Blaženoj Djevici Mariji, iz prvih desetljeća postojanja Reda: dati hvalu – blagoslivljati – propovijedati.

Primijetimo redoslijed koji je važan za našu kršćansku duhovnost: najprije dati hvalu Bogu, zatim blagoslivljati i, na kraju – propovijedati. Skloni smo okrenuti taj redoslijed: najprije počinjemo propovijedati, zatim blagoslivljati, da bi na završetku eventualno zahvalili Bogu. Naš proročki govor Crkve, onaj koji povezuje vremena i vječnost, pretpostavlja davanje hvale, zahvaljivanje i blagoslivljanje.

To bi mogla biti i tri naglaska u trima godinama priprave; u triptihu vjere, ufanja i ljubavi: jačati pouzdanje u Boga, unositi nadu, svjedočiti ljubav, jer što je davanje hvale, nego izražaj vjere; što li blagoslivljanje doli življenje nade, i što je propovijedanje, ako ne proroštvo svjedočeno govorom ljubavi?

To činimo večeras, a to je preporuka da u svim svojim molitvama, kako u obiteljima tako i osobno, ne zaboravite taj redoslijed. Blaženi Augustin nam to pokazuje i u tome nas prati.

Amen.