Još jedan je ljudski život u svojoj prolaznoj nedokučivosti stigao do granice koju zovemo smrt. Ponovno se nalazimo pred izazovnom paradoksalnosti našeg postojanja: živimo – a ne znamo što je život, umiremo – a ne znamo  što je smrt. Uključeni smo u stvarnost kojoj ne znamo dosega. Ona nije tajna, jer bismo je umom mogli razotkriti, nego otajstvo neuhvatljive dubine, čiju realnost slutimo iskustvom. Pred životom i smrću osjećamo s pjesnikom  nemoć svake naše riječi: „Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt“. (Tin Ujević, Svakidašnja jadikovka).

I odlazak akademika Đure Sedera s ovoga svijeta postavlja pitanje: kome zapravo zvono zvoni? Zvoni i meni i tebi! Jer ako val odnese samo šaku žala, žala je manje. Ako smrt odnese samo jednog čovjeka između nas, čovještva je manje. No, taj odgovor je premalo za egzistencijalnu znatiželju našega srca. Usuđujem se ovom prigodom  u naše smrtne nedoumice, nevjerice, sumnje i strahove dozvati Onoga koji nije bio neznalica s obzirom na smrt kao mi, koji se s njome sučelio da bi je nadvladao i čija Prisutnost je toliko snažna da ne dopušta umrijeti.

Čuli ste kako Marta uvjerava Isusa u evanđelju: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro!“ (Iv 11,21). Mislila je Marta na fizičku smrt, a Gospodin joj odgovara: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“. (Iv 11,25). Otada pred smrću ostaje samo još jedno pitanje koje Isus postavlja Marti: „Vjeruješ li ovo?“ Prisutnost Isusa Krista, pobjednika nad smrću, u našim umiranjima, to je najkreativniji Božji zahvat u kojem se mrak pretvara u svjetlost, smrt u život.

Preminuli akademik Đuro Seder najveći dio svoga zemaljskog života susretao se za svojim Štafelajem s tom nedohvatljivo stvarnom Prisutnošću, i tako nadilazio prolaznost. Sve, naime, prolazi a ostaje trajna samo Prisutnost. Isus Krist je Prisutnost Božje stvarateljske Riječi na početku i na kraju svega, u osobnom životu i u svemiru. Bog je tom riječju na prapočecima svijeta, svjedoči Pismo, odvojio svjetlo od tame kao svoj prvi stvoriteljski zahvat. Umjetnik Seder bio je poseban dionik te Božje kreativnosti. U svom je slikanju razdvajao svjetlost od tame, udahnjivao bojama moć da progovore, oblikovao forme da u njima oživi još nepostojeći svijet.

A uvijek je to bilo povezano s trajnim pitanjem, provjeravanjem i istraživanjem: Što je tama, što je svjetlost, što su boje u nekim svojim nedokučivim i nedorečenim dimenzijama – do li trag i naznaka onostranosti, skrivene u svakom potezu umjetnikova kista. U svjetlu, tami i boji, u vještini umjetnikova poteza ruke krije se na svoj način sve stvoreno, samo mu treba dati formu. Posao je to, koji je započeo Bog u stvaranju svijeta, a na svoj ga način nastavljaju umjetnici.

Svojim sakralnim djelima Đuro Seder dovodio je anđele s neba na zemlju, u svetačkim likovima uvjerljivo otkrivao dimenzije onostranosti, a Isusovu božansku stvarnost obdario na svojim slikama toplinom zemaljske neposrednosti i blizine. Povezao je nebo i zemlju, te je po njegovu stvaralaštvu zemlja postala lijepo mjesto ljudskog prebivanja. Prisutnošću božanskoga u zemaljskom, očitovao je neiscrpnu vjerničku znatiželju duha, koju je očitovao i u razgovorima što smo ih često vodili u njegovu ateljeu na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Do kamo se uzdigao njegov duh posvjedočio je svojim posljednjim djelima koja je stvorio, napose Križnim putom za požešku Katedralu s petnaestom postajom Isusova uskrsnuća, u koju kao da je utkao svu duboku jednostavnost svoje vjere i nadu pred vratima vječnosti.

Njemu draga tema uskrsnuća Isusova u različitim izrazima dobila je u njegovoj smrti konačnu dimenziju, jer je njome zatvorio zemaljsku knjigu života i započeo ostvarivati vječnu. Pokušavam otkrivati koji potezi njegova kista i snaga njegova duha nedostaju na zadnjem platnu koje je razapeo u svom ateljeu, na liku sv. Antuna, što ga je započeo raditi za kapelu u požeškom Biskupskom domu. Sliku nije uspio dovršiti, otišavši u svoj bolesnički krevet, ne vrativši se svome platnu, zacijelo zato da njegovo zemaljsko djelo bude dovršeno u vječnosti po uvjerenju koje je dijelio sa sv. Pavlom: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“  (1 Kor 13,12-13).

Ono što smo ovdje gledali u zrcalu, postat će stvarnost u vječnosti snagom one pobjede koju je ostvarila Isusova ljubav na križu, jača od smrti. I tako na kraju svega ostaje ljubav po mjeri Božjoj u Isusu Kristu, i u njoj sva naša nada da se život paradoksalno ostvaruje umiranjem. Jer ljubav je umiranje – ne za nestanak – nego da bi života bilo, na mjeru Božju. Znak mu je Isusov križ uzdignut ponad naše prolaznosti i smrti, pa i ove našega poštovanog i dragog akademika Đure Sedera.

Svoj zadnji potpis stavio je na grafiku Krista u grobu iz Dijecezanskog muzeja u Požegi, izrađene prigodom 25. obljetnice uspostave Požeške biskupije i ređenja njezina prvog biskupa, koja prikazuje Isusovu proslavu po patnji i smrti. Zahvaliti želim plemenitom pokojniku što je darivanjem svojih slika za Dijecezanski muzej u Požegi ostavio neizbrisiv trag svjetla. Neka Bog konačno razdvoji svu tamu njegova zemaljskog postojanja od svjetla koje je ugledao u uskrslom Gospodinu nakon zemaljske smrti. I svjetlost vječna, svijetlila mu! Amen.