Homilija biskupa Vidovića na susretu štovatelja Božjega milosrđa
FOTO: Koordinacija štovatelja Božjeg milosrđa // 11. nacionalni susret
Marija Bistrica (IKA)
Donosimo u cijelosti homiliju hvarskoga biskupa Ranka Vidovića upućenu u euharistijskome slavlju na 11. nacionalnom susretu štovatelja Božjega milosrđa 19. listopada 2024. u Nacionalnome svetištu Majke Božje Bistričke.
Otajstvo Božjeg milosrđa, braće i sestre, koje nas svake godine iznova okuplja ovdje, u Mariji Bistrici, u ovom predivnom svetišu Blažene Djevice Marije, Isusove i naše majke, središnje je otajstvo naše vjere i izraz njegove najveće moći, kako to čitamo u zazivima Božjem milosrđu. Izraz njegove najveće moći. Iz toga slijedi, braćo i sestre, jedan logičan zaključak: da bi milosrđe Božje trebalo biti izraz i naše najveće moći. Jer mi smo stvoreni na njegovu sliku, njemu slični. Mi smo njegova djeca, njegovi ljubljeni sinovi i kćeri. Milosrđe bi trebalo biti znak prepoznavanja. Ono što se dogodilo po sestri Faustini Kowalskoj, tajnici Božjeg milosrđa, kako ju je sam Isus nazvao, i kasnije po svetom Ivanu Pavlu Drugom, apostolu Božjeg milosrđa samo je podsjetnik s Božje strane na tu temeljnu istinu našeg života, i ujedno poziv da napustimo neke naše pozicije, koje zapravo ni ne postoje, i da se konačno u potpunosti oslonimo na njegovo milosrđe, koje nam je otkrio u osobi svoga ljubljenoga Sina Isusa Krista.
Među željama koje je Isus otkrio sestri Faustini, bila je i ona da se napravi slika Milosrdnog Isusa. Ta slika, ta želja, ispunjena je već 1934. godine. Iste godine, kad je sestra Faustina počela pisati i svoj Dnevnik. Ove godine slavimo devedeset godina, jedan zaokruženi jubilej.
Devedeset godina te prve slike i Dnevnika sv. Faustine Kowalske. Danas je ovo jedan poseban dan, dan zahvale za tu prvu sliku i za Dnevnik s. Faustine. Prvo što primjećujemo kada pogledamo sliku Milosrdnog Isusa, jest njegovo otvoreno Srce iz koga izviru dvije zrake, bijela i crvena, znak svetih sakramenata. Bijela – simbol Vode, odnosno krštenja, i crvena simbol Krvi, odnosno Euharistije. Bilo bi zanimljivo, braće i sestre, zadržati se danas u razmišljanju o ovim sakramentima. Ova dva neizmjerna, nepresušna vrela, nepresušna izvora.
Ali kako nas ovaj jubilej, devedeset godina prve slike Milosrdnog Isusa i Dnevnika sv. Faustine vraća u 30. godine 20. stoljeća, želim se zajedno s vama osvrnuti na to vrijeme, i otkriti zašto je Isus preko sv. Faustine, baš tada, baš u to vrijeme, pozvao svijet na izvor života i svetosti, na izvor Božanskog Srca, izvor milosrđa.
I ne treba nam velika mudrost da shvatimo kako je to vrijeme ljudskog jada, ljudske bijede, kao što je i čitavo 20. stoljeće, u kojem su se dogodila dva svjetska rata. I puno drugih manjih ratova i napetosti, zbog čega 20. stoljeće s pravom zovemo stoljećem rata.
Jad je još veći kad znamo da je to rat među kršćanskim narodima, rat između djece Božje. To je stoljeće najveće bijede u povijesti čovječanstva, bez obzira na velike uspjehe, na velika dostignuća zbog kojih se mi hvalimo. A uzrok je ljudska oholost, ljudska bahatost.
A sve je počelo, sjetimo se kratko, havarijom broda Titanica, 1912. godine. Brod koji je bio vrhunac brodogradnje toga vremena. Zadnji krik tehnike i čovjekova umijeća. Tako je bio konstruktivno jak i siguran da se smatralo kako je nepotopiv. Čak je projektant, hvaleći i veličajući taj brod, odnosno hvaleći i veličajući svoje djelo ili bolje reći samoga sebe, rekao: „Ni Bog mu ne može ništa. Ni Bog mu ne može ništa“. Da, to je bila kula babilonska toga vremena. „Hajde, podignimo kulu do neba, pribavimo sebi ime“ (usp. Post 11, 4), budimo konkurencija samome Bogu. Čovjek je toliko uznapredovao, toliko je postao velik, da mu Bog više i ne treba. Čovjek je zapravo bog. „Čovjek bog“, braćo i sestre, to je najveća zabluda čovjeka koja je čovjeka pretvorila u nakazu. „Ni Bog mu ne može ništa“, reče projektant. A samo sat-dva kasnije taj moćni Titanik bio je na dnu oceana. Nažalost, na dno je povukao mnoštvo svijeta, mnoštvo ljudi. I to nije bilo dovoljno. Čovjek, nažalost, iz toga nije izvukao baš nikakvu pouku, nego je i dalje nastavio ići svojim putem. Zapravo, nastavio je srljati, lutati kao brod bez kormilara. I već sljedeće, 1914. godine, započeo je Prvi svjetski rat, a onda i Drugi, i kako već rekoh, mnogo manjih ratova kroz čitavo stoljeće po čitavom svijetu. Ono što nas zanima, braćo i sestre, jest, kako je Bog, naš nebeski Otac, odgovorio na ovaj ljudski jad. Znamo povijest jada 20. stoljeća. Kako je Bog odgovorio na ove naše jade, na ove naše nevolje? Već 1917. godine, dok je još trajao Prvi svjetski rat, dogodila se Fatima, ukazanje Blažene Djevice Marije u Fatimi. Kad Isus šalje svoju Majku, znači da je zlo došlo do vrhunca, da je krajnje vrijeme za obraćenje. „Obratite se i činite pokoru“, poziva nas naša Majka. Molite Krunicu, između svake desetice ubacite onu molitvu: Moj Isuse, oprosti nam našeg grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe. Kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe! Evo odgovora Božjeg na naše potrebe, njegovo milosrđe. Blažena Djevica Marija govori o skorom svršetku Prvog svjetskog rata, ali i početku Drugog, ako se ne obratimo. Nažalost, došlo je do toga Drugog svjetskoga rata, on se dogodio i bio je još gori od Prvog, što je znak da smo se oglušili na njezin poziv, to je znak da je nismo uopće čuli, da je nismo poslušali. Isto stanje, nažalost, zadržalo se i poslije Drugog svjetskog rata.
Čini se da je tek Ivan Pavao Drugi, shvatio istinitost i ozbiljnost Fatimske poruke pa je 25. ožujka 1984. na Trgu svetog Petra, pred kipom Majke Božje Fatimske, izgovorio onu dramatičnu i svečanu Posvetu svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu. Već sljedeće godine, nakon Gospinih ukazanja u Fatimi, 1918., pojavio se sveti Padre Pijo. Rekao bi pjesnik: niotkuda. Očito dar Božji, čovjek koji je na svom tijelu nosio biljege Božje, stigme, rane Isusa Krista. Patnje koje je osjećao zbog tih rana, kao i zbog neprihvaćenosti Crkve u to vrijeme, jer je sve bilo pod sumnjom, sve te patnje on je prikazivao kao zadovoljštinu za grijehe svega svijeta, svih ljudi, posebno onih koji su mu dolazili na Izvor milosrđa, preko sakramenta ispovijedi. U isto vrijeme živio je i djelovao naš mali Leopold Bogdan Mandić. Mal’, a u isto vrijeme tako velik, protegao se do Neba. Visok svega 135 centimetara – neš ti čovjeka od 135 centimetara – je li moguće na njega uopće računat. „On je za ništa.“ Redovnici su tražili kako ga zbrinuti, kako mu naći neko mjesto, da ne bude u kontaktu s ljudima, a da ipak bude od koristi, da zasluži taj kruh svagdašnji. Pa su mu predložili, dali mu ispovjedaonicu. Tu je sakrit od ljudi, a koristi. Zanimljivo, braćo i sestre, Bog je od te njegove ispovjedaonice učinio najveću baziliku svoga milosrđa. Najveću baziliku svoga milosrđa! Naš pogled i Božji pogled.
On i Padre Pio bili su dvije nabujale rijeke Božjega milosrđa za sve ljude njihova vremena. Jasno, po Božjoj volji.
Tu je i s. Faustina Kowalska. Ma što je više o njoj potrebno govoriti. Sve je Isus zapravo rekao kad ju je proglasio tajnicom Božjega milosrđa. Njoj je otkrio sve tajne Božjega milosrđa. I po njoj se to milosrđe kao rijeka razlilo po srcima ljudi čitavoga svijeta.
Što reći o sv. Maksimilijanu Kolbeu, tom poljskom svećeniku koji je bio živo svjetlo što gori i svijetli, uskrsna svijeća u paklu Auschwitza, u devetom krugu pakla koji se dogodio u Auschwitzu. Kad je onaj zapovjednik izveo ljude iz jednoga hangara, postrojio ih i tražio od njih da priznaju kako je pobjegao jedan zatvorenik. I kad nisu htjeli priznati, on je rekao, svaki deseti mora u smrt. Prozvali su jednoga čovjeka, a on počeo zapomagati, plakati, spominjati ime svoje žene, svoje djece, to je toliko pogodilo oca Maksimilijana da je istupio iz reda i stao pred zapovjednika i rekao: Želim dati život za njega. Želim dati život za njega. Krist se ponovno utjelovio u njemu. Krist je ponovno u njemu i po njemu dao život za čovjeka.
Što reći o našem Alojziju Stepincu, nadbiskupu zagrebačkom, koji je učinio toliko dobra ljudima, posebno kroz Drugi svjetski rat, ne samo Hrvatima, nego predstavnicima svih naroda, svih vjeroispovijesti. Danas njihova djeca kažu: „Je, nešto je učinio, ali nije toliko koliko je trebao“. Zamislite procjenitelja, koji vjerojatno ne podnose nikoga, a na kraju ni sebe.
„Ali opravda se mudrost u djelima svojim“ (Mt 11, 19) Znate, kad je u pitanju naš Blaženik, kod njega je sve išlo teško. I u životu, i poslije života. A meni je to osobno jedan od najvećih dokaza njegove svetosti.
A što reći o Majci Tereziji? Sama činjenica da je čitavi svijet zove Majkom, to sve govori. Samo ona, i Blažena Djevica Marija, zaslužile su da ih se zove Majkom. To je njihovo osobno ime, prvo ime: Majka, pa tek onda Marija. Majka, pa tek onda Terezija.
Kad je jedan novinar pitao kako se usudila napustiti samostan, sigurnost samostana, i poći u takav svijet, kakav je Kalkuta, gdje se ljudi rađaju i umiru na ulici, kako ste počeli, njezin odgovor je bio jednostavan: „Od prvog čovjeka… Izišla sam iz samostana i nakon 50-ak metara naišla sam na čovjeka koji leži na putu, raspada se, umire. Požurila sam k njemu, sagnula se do njega, ali strašno su zaudarale njegove rane, smrdio je. Ustala sam i žurno krenula naprijed. Nakon deset koraka čula sam u sebi glas: Štogod učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Vratila sam se iz istih stopa nazad, sagnula se prema njemu, i zanimljivo, nije mi više smrdio. Povukla sam ga ispod jednik skala, i dok sam ga vukla po cesti je ostajao trag njegova tijela. Bio je u raspadajućem stanju. Prislonila sam ga na sebe, pomilova ga po licu i nasmiješila mu se. I on je meni odgovorio sa smiješkom i izdahnuo na mojim rukama. Taj me smiješak prati čitavoga moga života.
A što reći, braćo i sestre, o sv. Ivanu Pavlu Drugom, tom duhovnom genijalcu, čovjeku koji u sebi sabire čitavo 20. stoljeće: i Fatimu, i Padra Pija i Leopolda Mandića i Maksimilijana Kolbea i s. Faustinu i našeg Stepinca i Majku Tereziju. Sve, sve ih je on proglasio svetima ili blaženima. On je zbir svega onoga što se događalo u 20. stoljeću. Kad je jednom zgodom posjetio Majku Tereziju, onda je zajedno s njom ušao u prostoriju umirućih; hranio je bolesnike koji su umirali, tješio, blagoslivljao. Kad je izišao van, jedan novinar svjedoči da je zagrlio Majku Tereziju, da se izgubila u njegovu zagraljaju, onako sićušna, da su postali jedno, i da je rekao: Kad bih mogao, odavde bih vršio papinsku službu. Kad bih mogao, odavde bih vršio papinsku službu.
Sve je to Božji govor, kroz čitavo 20. stoljeće, izgubljenom čovjeku, kroz osobe svetaca koji su bili rijeke Božjeg milosrđa do srca svakog čovjeka dobre volje.
Što sve ovo što sam rekao, braćo i sestre, ima s nama, s tobom i sa mnom? Jesmo li mi samo korisnici Božjega milosrđa ili imamo jedan uzvišeniji poziv.
Dat ću odgovor kroz jedan istiniti primjer iz života Majke Terezije. Jednom zgodom kad je priredila konferenciju za novinare, bila je puna dvorana novinara, a među njima je bio jedan koji je baš nije simpatizirao, ne samo simpatizirao: mrzio ju je. Želio ju je poniziti i omalovažiti njezino životno djelo. Zato je došao u prvi red i prvi je postavio pitanje. Glasilo je po prilici glasilo ovako: „Majko Terezijo, Vi ste pri kraju svoga života, i čitav ste život posvetili brizi za najbjednije od najbjednijih. Sad kad se osvrnete na početak, tijek i na završetak svog života, shvatite da je današnje vrijeme, današnji čovjek puno gori nego kad ste vi počeli svoju misiju, pitam se što ste vi osobito napravili. Nije li vaš život promašaj, nije li vaše životno djelo laž. Jasno, reagirali su svi novinari, i vjernici i nevjernici, reagirali su na toga čovjeka i na tu njegovu smjelost da je tako vrijeđa, a ona je ostala mirna. Majka. U doslovnom smislu majka. Mirna. Kad se sve stišalo, s onim majčinskim smiješkom koji je imala samo odgovara novinaru: „Dragi čovječe, znate, ja nikad nisam željela i niti sam se trudila da promijenim čovjeka, bilo koga, da promijenim svijet. Ja se to nikada nisam trudila. Sve što sam ja željela, i oko čega sam se trudila jest da budem samo kapljica Božje ljubavi. Samo kapljica ljubavi u oceanu Božje ljubavi. Samo kapljica. Mislite li da je to nevrijedno?“ – „O ne…“ – „Zašto mi se vi ne pridružite. Bit će dvije kapljice. Imate li doma ženu, suprugu?“ – „Imam.“ – „Recite njoj i bit će tri kapljice. Imate li djece?“ – „Imam troje djece“. „Troje djece. Recite i njima, bit će nas šest kapljica“.
Ako se ja pridružim kao biskup, pastir naše Crkve i svi svećenici koji su ovdje nazočni, poslužitelji, i ako se svi vi, braćo i sestre, dragi štovatelji Božjega milosrđa, članovi zajednica Božjega milosrđa, pridružite i postanete samo kapljica Božje ljubavi, pa bit će to jedna velika rijeka Božje ljubavi, kao što vidite da nas ovdje ima. I kad bi se svi kršćani svijeta pridružili, i postali samo kapljica Božje ljubavi, svi ljudi dobre volje, to bi bio ocean Božje ljubavi. Sve počinje od mene, od tebe. Od svakog od nas pojedinog. Zamislite što Bog od nas traži: da budemo samo kapljica, samo kapljica Božje ljubavi.
Sveti Benedikt, braćo i sestre, završava četvrto poglavlje svoga Pravila, posvećeno umijeću svetosti, dajući nam nepogrešivo oruđe u ruke: Nikad se ne odvajajte od Božjeg milosrđa. Nikad se ne odvajajte od Božjeg milosrđa! A sveti Ivan Pavao Drugi u enciklici Bogat milosrđem kaže: Milosrđe je program novog Božjeg naroda. Milosrđe je program novog Božjeg naroda!
Neka Milosrđe Božje bude program i našeg života, braćo i sestre. Milosrđe primljeno od Gospodina. Milosrđe primljeno od Gospodina, i milosrđe darovano braći, svim ljudima. Amen.