Liturgijska čitanja: Rim 8, 22-27; Iv 15, 1-8

Dragi sveučilištarci,
cijenjeni studenti, profesori i djelatnici Sveučilišta u Zagrebu,
veleučeni gospodine Rektore i prorektori, dekani i prodekani,
braćo i sestre u Kristu!1. Slika trsa i loze iz današnjeg Evanđelja jača nas u prihvaćanju spoznaje Božje blizine, štoviše – sraštenosti s Isusom. Mi smo dionici i izdanak istoga Korijena, kapi istih tokova. To vrelo nam daruje život. Dakle, naša životna snaga ne ovisi poglavito o nama. Bog u kojemu su svi naši izvori, želi našu snažniju životnost. Iz toga slijedi opravdano pitanje tko bi i zašto bi želio biti odvojen, otrgnut od onoga tko mu daje život. Pa ipak, čovjek obdaren slobodom, nerijetko izabire druge putove koji vode u besplodnost i umiranje.

U Svetome pismu, u spisima proroka i u psalmima, Bog je često opisan kao gospodar vinograda koji se brine da vinograd bude obrađen, da mu se iskazuje ljubav od mladica do berbe. Ta brižljivost u Isusu dobiva najuzvišeniji oblik. Dapače, Isus za sebe kaže da je on trs na kojemu smo i mi kao loze. On je postao dijelom vinograda. To je evanđeoska neizrecivost, evanđeoski obrat: gdje Gospodar postaje poslužitelj, Sijač sjeme, a Lončar postaje glina; gdje Vječnost živi vremenitost.

2. Otac koji šalje svoga Sina, da po njegovu utjelovljenju i žrtvi budemo dionici vječnoga života, vidi što treba očistiti, da život ne bude opterećen nepotrebnim. Isus o svome i o našemu Ocu govori jednostavnim jezikom prirode i ljudskoga rada. Isus objavljuje Boga koji se trudi oko nas, da bismo donosili plodove života. To Božje obrezivanje daje snagu, skida staro, da bi se rodilo novo, da bi se očitovalo najljepše.

To je moguće, jer Bog je u ljubavi stvorio svijet i ljubavlju ga održava. Ta ljubav, koju je grijeh želio zaustaviti, dopire do svih, i do najmanjih čestica stvorenoga svijeta. Ona dopire do života za koje se čini da su prepušteni umiranju. I – što je najljepše – to je izvor koji neće presušiti.

Braćo i sestre, koliku snagu imamo kao ljudska bića, ako ostanemo povezani s Kristom. U sebi imamo život čiji je izvor prije nas i seže onkraj naše zemaljske prolaznosti. U slabosti »glinenih posuda« slušamo Isusov poziv koji nas želi i poziva da budemo nositelji njegovih plodova. Isus nije samo »Bog s nama« nego Božji život u nama.

Isusov poziv: »Ostanite u meni i ja u vama«, temelj je našega postojanja, a blizak je i našemu običnom rječniku. Život traži zajedništvo i blizinu, usprkos svih udaljavanja, zaprjeka, ograničenja. Utješna je, puna nade i ohrabrenja istina da smo već u Kristu i On u nama. Ne treba nas obuzimati tjeskoba hoćemo li uspjeti ostvariti preduvjet za život s Bogom. Gospodin je to već ostvario i poziva nas da se otvorimo za protočnost njegova života u nama.

Dragi sveučilištarci, na početku nove 352. akademske godine na Sveučilištu u Zagrebu molimo za tu temeljnu povezanost s Bogom. Iz nje se sve lakše spoznaje i živi. Proživljavamo vremena neizvjesnosti. Pandemija Covid-19 postavlja u pitanje mnoge ljudske sigurnosti. No, situaciju u kojoj živimo ne treba niti dramatizirati, niti relativizirati. Trebamo se odgovorno ponašati štiteći život, kako svoj, tako i život bližnjega. Kao što je jučer na audijenciji srijedom papa Franjo poručio da »možemo pomoći u zaustavljanju ove pandemije ako se svi mi, kao dobri građani, budemo pridržavali propisa koje su izdale vlasti«.

3. Drage studentice i studenti, pred vama su dani i mjeseci nastojanja, studiranja, rasta i obrezivanja. Čuli smo večeras apostola Pavla koji rimskim kršćanima piše o rađanju, o bolima i uzdasima punim nade, ne samo našim uzdasima, nego i uzdasima svega stvorenja. U toj se nedovršenosti nalazi Božji Duh koji »potpomaže našu nemoć«. Kao Crkva Kristovo smo tijelo i dišemo Božjim Duhom, neizrecivom snagom koja nam vjerom, nadom i ljubavlju daje vidjeti ono što očima ne vidimo.

Sveta Terezija Avilska, Svetica duboke nutarnje povezanosti s Gospodinom, čiji spomen danas slavimo, u jednome od svojih vapaja, uzdaha duše Bogu, pita: »O živote, živote moj! Kako možeš živjeti daleko od svoga Života?« Ona se divi otajstvu te neodvojive povezanosti s Bogom i ujedno je iznenađena ljudskim nastojanjem da tu povezanost dokine. Iz te povezanosti razumije se Terezijina »duhovnost Božje dostatnosti«. Ona naglašava da bez Boga čovjeku ništa nije dostatno, a s Bogom ništa više nije potrebno.

Ostati u Kristu – rečeno riječima psalma – krijepi dušu, uči neuka, sladi srce, prosvjetljuje oči. Radi toga zazivamo Duha Svetoga na početku akademske godine. »Zazivati« ovdje znači biti spreman čuti što Duh govori u nama; osjetiti djelovanje Božje milosti i vidjeti plodove koji su dragocjeniji od bilo kojega zemaljskoga blaga.

4. Braćo i sestre, papa Franjo, ovih nam se dana obratio putem dvaju dokumenata koji se izbliza tiču i sveučilišnoga djelovanja i života. U svojoj enciklici Fratelli tutti (objavljenoj 3. listopada 2020.) na početku šestoga poglavlja koje govori o »dijalogu i o socijalnome prijateljstvu« piše da »između sebične ravnodušnosti i nasilnoga prosvjeda postoji uvijek moguća opcija: dijalog. Dijalog između naraštaja, dijalog u narodu, jer smo svi narod, sa sposobnošću dati i primiti, ostajući otvoreni istini. Svaka zemlja raste, kada na izgrađujući, konstruktivan način dijalogiziraju razna kulturološka bogatstva: pučka kultura, sveučilišna kultura, mladenačka kultura, umjetnička kultura kao i tehnološka kultura, gospodarska kultura i obiteljska kultura te kultura medija« (FT, br. 199). Taj socijalni dijalog trebao bi biti put prema »novoj kulturi«.

Papina je želja da znanstveni i tehnološki napredak bude praćen i sve većom društvenom uključenošću. Zato kaže: »Kako bi bilo lijepo da, dok otkrivamo nove daleke planete, otkrijemo potrebe brata i sestre koji kruže pokraj mene« (FT, br. 31).

Ipak, najizravniji tekst koji se odnosi na znanost i sveučilišta nalazimo pod podnaslovom »Graditi zajedno«, gdje Papa ističe: »Danas postoji uvjerenje da je, onkraj specijaliziranih znanstvenih razvoja, potrebna komunikacija među disciplinama, budući da je stvarnost jedna, premda joj se može prići s različitih motrišta i s različitim metodologijama. Ne treba zanemariti opasnost da jedan znanstveni napredak bude smatran jedinim mogućim pristupom za razumijevanje nekoga vidika života, društva i svijeta. Umjesto toga, istraživač koji plodonosno napreduje u svojoj raščlambi i koji je raspoložen prepoznati druge dimenzije stvarnosti koju istražuje, zahvaljujući drugim znanostima i znanjima, otvara se spoznaji stvarnosti na cjelovitiji i puniji način« (FT, br. 204).

5. Drugi Papin dokument, Scripturae Sacrae Affectus, tiče se privrženosti, to jest ljubavi prema Svetomu pismu. To Apostolsko pismo objavljeno je u prigodi 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima (30. rujna 2020.), sveca koji je duboko prisutan u duhovnosti, kulturi i povijesti hrvatskoga naroda.

Dragi sveučilištarci, toplo preporučujem da, potaknuti tim Pismom, krenete u upoznavanje života toga iznimnoga čovjeka, čije je djelo, srašteno s Kristom, uvelike utjecalo na oblikovanje kršćanske kulture. Sveti Jeronim poznat je kao prevoditelj Svetoga pisma. Svojim prijevodima nije ostavio samo riječi koje su utjecale na druge jezike; nije ostavio samo slike, koje su postale temeljem za umjetničke izražaje; nije ostavio samo ključ boljega razumijevanja tekstova koji su zaživjeli u brojnim kulturama.

Na kraju toga Pisma Papa upućuje poziv koji je u ovom slavlju dobro čuti i prihvatiti ga. On piše da za svetoga Jeronima »proučavanje nije ostalo ograničeno na mladenačke godine formacije, nego je to bila trajna zauzetost, prioritet svakoga dana njegova života. Možemo ustvrditi da je bio nalik cijeloj knjižnici i postao je djeliteljem znanja za mnoge druge«, kaže papa Franjo.

6. Nazivajući Jeronima »Kristovom knjižnicom« i posebno misleći na mlade, Papa nastavlja: »Često mislim na iskustvo koje može danas doživjeti netko od mladih ulazeći u knjižaru svoga grada ili na mrežnu stranicu, tražeći knjige koje se tiču vjere. To je područje, ako uopće postoji, u većini slučajeva ne samo marginalno, nego lišeno bitnih djela. Tražeći na policama ili na internetskim stranicama, teško bi netko od mladih mogao shvatiti da to vjersko istraživanje može biti strastvena pustolovina koja združuje misao i srce; da je žeđ za Bogom zapalila velike umove tijekom svih stoljeća do danas; da je dozrijevanje duhovnoga života zarazilo teologe i filozofe, umjetnike i pjesnike, povjesničare i znanstvenike«.

Papa Franjo naglašava: »Jedan od današnjih problema, ne samo u odnosu na vjeru, je nepismenost: nedostaju hermeneutičke mjerodavnosti koje nas čine vjerodostojnim tumačima i prevoditeljima naše kulturne predaje«.

Obraćajući se vama, dragi mladi vjernici, Sveti Otac nastavlja: »Osobito mladima nudim izazov: krenite u istraživanje svoje baštine. Kršćanstvo vas čini nasljednicima nenadmašive kulturološke baštine, koju trebate uzeti u posjed. Oduševite se tom poviješću koja je vaša povijest. Usudite se zagledati u onoga nemirnog mladog Jeronima koji je, poput čovjeka iz Isusove prispodobe, prodao sve što je imao da bi zadobio ‘dragocjeni biser’ (Mt 13, 46)«.

Draga braćo i sestre, ova akademska godina novi je dar i nova mogućnost da ponajprije nastojimo pronaći Kristov životni sok u sebi, u kategorijama naše kulture. »Ostati u Kristu« povezuje razne spoznaje, onu kakvu je u mističkim iskustvima, u »znanosti mistike«, živjela sveta Terezija, i onu, kakvu je sa znanstvenom strašću, prožetom dubokom duhovnošću, živio sveti Jeronim. Vremenski su udaljeni više od tisuću godina, a u biti očituju isto: ono, naime, što je Isus povjerio svojim učenicima: Ja sam trs, a vi loze.

Dragi sveučilištarci, ako nam se čini da ne možemo doprijeti do korijena trsa, razmotrimo plodove, jer oni nas vode do otajstva života. Neka nas na tom putu prate Presveta Bogorodica Marija, Prijestolje mudrosti, sveti Jeronim, Kristova biblioteka, sveta Terezija Avilska, svetica dubokog mističkog iskustva, te blaženi Alojzije Stepinac, postojani svjedok istine i čiste savjesti.

Amen.