Homilija, blagdan bl. Alojzija Stepinca
Hrvatska crkva sv. Jeronima
9. veljače 2025.
Iz 6,1-2.3-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11
Kard. Gianfranco Ghirlanda

Želim ponajprije zahvaliti rektoru Zavoda koji me pozvao na ovu proslavu, proslavu koja se na neki način nastavlja na moj posjet Hrvatskoj prošloga ljeta, po prvi puta. Još su mi uvijek u sjećanju slike ljepote mjestâ koja sam posjetio i koje su mi sada uspomena na mom računalu, ali prije svega u sjećanju mi je gostoljubivost i ljubaznost ne samo braće isusovaca, već naroda i običnih ljudi. Zato sam posebno sretan što sam ovdje. Također sam imao studente iz Hrvatske na Gregorijani i zbog toga sam zahvalan.

Na proslavi spomena mučenikâ, uvijek sam se pitao: Kako su uspjeli podnijeti progonstvo, to jest biti klevetani, premlaćivani, mučeni, zatvarani, ubijani, a da ne zaniječu vjeru i ostanu vjerni Bogu i Crkvi? Uvijek sam se pitao: bih li ja to mogao?

S jedne strane, priznajem, zahvaljivao sam Gospodinu što nisam morao trpjeti progonstvo, ali istovremeno sam si govorio da bi mi Bog, da sam se našao u takvoj situaciji, dao snagu da se s njom suočim. Uostalom, to nam govori i zborna molitva: „Svemogući vječni Bože, ti si svome blaženom mučeniku Alojziju Stepincu dao da se za pravdu bori do smrti. Daj nam po njegovu zagovoru iz ljubavi prema tebi podnositi sve protivštine i svim bićem težiti za tobom, jedinim pravim životom.“

Samo Bog daje milost da se podnese progonstvo i mučeništvo, koja postaje unutarnja snaga za vjernost do kraja. No, radi se o mučeništvu samo ako je ono mirna borba koja se vodi strp-ljivim i istinski evanđeoskim podnošenjem. Ona uključuje ljubav i prema progoniteljima. Bla-ženi Stepinac je molio i poticao na molitvu za svoje progonitelje, jer je želio i nadao se njiho-vom obraćenju. Nije bilo u njemu mržnje, želje za osvetom ili revanšizmom, već oprost i ljubav.

Mučeništvo, naime, nije samo herojstvo. Herojstvo može biti i bez vjerskih motiva, iz vjer-nosti nekom idealu, koji se često pretvara u ideologiju. No, kršćanstvo nije ideal, a još manje ideologija; mučeništvo nije ideal, već prianjanje uz osobu Isusa, jedinog Pravednika, koji je bio bogohulno osuđen od Sinedrija i nepravedno od Pilata. No, on je to prihvatio kao potpuno pri-hvaćanje Očeve volje, da nas otkupi iz ropstva grijeha i da nas, nepravedne, učini pravednima pred Bogom. Isusova potpuna predanost Očevoj volji i darivanje vlastitog života izraženi su u riječima oprosta koje je izgovorio za svoje mučitelje: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“

Blaženi Stepinac se osjećao slabim i nedostojnim. To je autentičan stav kršćanina koji je do-živio istinsko osobno iskustvo Boga. Izaija, suočen s vizijom Božje svetosti i veličine, osjeća se nečistim i grešnim, ali serafin mu dotiče usne i čisti ga, pa se Izaija stavlja na raspolaganje za službu. Petar, suočen s Isusovom moći koja čini čudo, prvo osjeća da je grešnik i da ne može biti blizu Gospodina, kojeg doživljava kao Sveca Božjega. No, Isus mu riječima „Ne boj se“ jamči svoju blizinu i podršku u službi koju mu povjerava.

Isus je povjerio blaženom Stepincu ne samo službu biskupa i kardinala u njegovoj Crkvi, već i mučeništvo kao svjedočanstvo najveće vjere, ljubavi i nade, kako bi bio svjetlo drugima u tami moći koja ga je htjela ukloniti.

Blaženi Stepinac, primajući snagu od Isusa, ostao je dosljedan i jasan u svom stavu, bez i-kakve dvosmislenosti, najprije prema ateističkoj ideologiji fašizma, nacizma, Pavelićeve kolaboracionističke vlade i ustaša, a zatim prema drugoj ateističkoj ideologiji – Titovom komunizmu. Razlog njegovog hrabrog otpora nije bio političke prirode, već humanitarne i vjerske: obrana prava i dostojanstva svake osobe, bez obzira na spol, rasu i vjeru, te obrana katoličke vjere i jedinstva Crkve. Zbog toga je štitio Židove i Srbe ne samo riječima, već i djelima, spašavajući tisuće njih, potpuno svjestan onoga što time riskira. Isti je stav zauzeo i prema komunističkom režimu, opet iz humanitarnih i vjerskih razloga.

Komunistički režim bio je osobito okrutan. Na temelju lažnih optužbi osudio ga je na zatvor, koji je nakon pet godina pretvoren u kućni pritvor, uz potpuno ograničenje njegove slobode. Trovan u zatvoru, bio je polako ubijan, kako bi njegova smrt izgledala prirodnom. Smatram to krajnjom okrutnošću, jer smrtna kazna donosi trenutnu smrt, dok je blaženi Stepinac trpio svoju polaganu smrt godinama, podnoseći i moralnu i fizičku patnju.

Posebno zadivljuje njegova potpuna vjernost Petrovom nasljedniku, kao vjernost Isusu, nastavljajući tako vjernost hrvatskog naroda Katoličkoj Crkvi, još od njegovog dolaska u današnju domovinu. Ta je vjernost možda bila glavni razlog brutalnog progona od strane komunističkog režima. Ono što je blaženom Stepincu davalo snagu bila je njegova čvrsta vjera da Crkvu ne može uništiti nikakva ljudska sila, jer je njezin temelj Krist, kojega i danas predstavlja Pet-rov nasljednik.

Blaženi Stepinac danas je aktualan primjer za svakog od nas, koji živimo u vremenu u kojem se sekularizacija pretvorila u dominantni praktični ateizam, koji poput crva nagriza društvene strukture i način razmišljanja ljudi. To je đavolsko djelo koje uništava ono što je najautentičnije u ljudskom biću koje je stvorenje i dijete Božje. No, đavolsko je upravo zato što, obmanjujući ljudski um, prodire u čovjeka na način da ne primjećuje uništenje prema kojemu ga vodi.

Možda nismo pozvani na krvno mučeništvo, ali svakako smo pozvani da bez dvosmislenosti svjedočimo svoju vjeru protiv prevladavajućeg ateističkog mentaliteta i da svjedočimo svoju vjernost Petrovom nasljedniku, upravo u vremenu kada brojni sukobi ugrožavaju jedinstvo Crkve.

Molimo blaženog Stepinca, i molimo uistinu Gospodina da što prije bude kanoniziran, da uskoro bude proglašen svetim, da posreduje za nas, za Papu i za Crkvu, kako bi se ponovno uspostavilo ono jedinstvo koje je Krist želio.