Liturgijska čitanja:
Dj 12, 24 – 13, 5a; Ps 67, 2 – 3. 5 – 6. 8; Iv 12, 44 – 50

Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišena gospodo biskupi,
predstavnici civilne i crkvene vlasti,
draga braćo i sestre u Kristu!

1. Živjeti Uskrs u Duhu

U ovom uskrsnom vremenu slijedimo korake prve Crkve.

To su koraci Crkve koja se rađa i nanovo rađa, naviješta radost i spasenje, propovijeda o iskustvima ljudi koji su ga susreli Živog i koji su živjeli zajedništvo s uskrslim Gospodinom (Djela apostolska).

Isto otajstvo živimo i mi danas, sudjelujući u Kristovoj prisutnosti, štoviše – ugrađeni smo u njegovo Tijelo.

Gospodinov Uskrs je i naš Uskrs; to je „prijelaz“, nadilaženje granica vidljivog i smrtnog, ljudskog i privremenog da bi ušli i živjeli u božanskom životu.

Taj prijelaz nam govori, da se svaka kriza u kojoj smrt pokušava ovladati životom, preobražava u Kristu i vodi do neočekivanog ponovnog rađanja.

Doista, čuli smo da „Riječ je pak Božja rasla i širila se“, a s njom i Crkva koja se počela ostvarivati u raznim službama, usko povezanima s pozivom i s Duhom preko molitve i postom Crkve. U zajednici učenika postoje jednostavne geste koje otkrivaju način življenja i pouzdanja u Gospodina. Bog po svome Duhu poziva i šalje ad aedificationem Ecclesiae.

2. Svjetlo koje prosvjetljuje

Naviješteni dio Evanđelja kao da je zaključak, sažet odgovor Grcima koji su pristupili učenicima tražeći da vide Isusa, a Isus im objašnjava: Tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla.

Neki egzegeti smatraju da je to sinteza cijelog Evanđelja po Ivanu.

Ustvari, misterij Utjelovljenja i Otkupljenja su povezani. Isus je jasan odgovor na tamu, on otvara nove horizonte i nitko ne mora ostati u tami: Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. Svjetlost nije došla osuditi. Ona ne može osuditi, samo prosvjetljuje. „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet“ (Iv 1, 9) rekao je Ivan u Prologu svog Evanđelja. Svjetlost pomaže razlučiti, razumijete, ona približava. Osuda – objašnjava Isus – događa se u prihvaćanju ili odbijanju. Svjetlo otkriva i olakšava prihvaćanje ili odbacivanje, omogućava da vidimo prisutnost sakrivenih dijelova prekrivenih tamom.

U Evanđelju Isus objašnjava svoj neraskidiv odnos s Ocem koji je za nas objavljen da u Njemu možemo vidjeti Oca. Vjera u Isusa i vjera u Oca. Unatoč toj bliskosti, čovjek ne mora odgovoriti, ne mora prepoznati, može čak i odbiti: i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze (Iv 1, 5) donosi Prolog istog evanđelista. Nalazimo se u središtu otajstva odnosa čovjeka i Boga, otajstva naše slobode koja može ići toliko daleko da odbacimo Očevo milosrđe. Možemo ne vidjeti ono, što je postalo vidljivo.

Papa Franjo komentirajući ovaj odlomak kaže:

„Isusov dolazak na svijet potiče na izbor. Tko odabere tamu, bit će osuđen; tko odabere svjetlo, bit će spašen. Sud je posljedica slobodnog izbora svakog pojedinca. Tko god čini zlo, traži tamu; zlo se uvijek skriva, prikriva se. Tko čini djela istine, odnosno tko čini dobro, dolazi k svjetlosti, osvjetljava puteve života. Tko hodi u svjetlosti, tko se približava svjetlosti, ne može, a da ne čini dobra djela“ (papa Franjo, Angelus, 14. ožujka 2021.).

Drugom prilikom produbio je ovaj koncept objašnjavajući:

„Gospodin je taj koji nas spašava iz tame koju imamo u sebi, iz tame svakidašnjeg društvenog, političkog, nacionalnog i međunarodnog života… Mnogo je tama unutra. I Gospodin nas spašava. Ali od nas traži da ju prvo vidimo; da imamo hrabrosti vidjeti našu tamu kako bi Gospodinovo svjetlo moglo ući i spasiti nas. Ne bojmo se Gospodina jer je jako dobar, blag i blizu nam je. Došao je da nas spasi. Ne bojmo se Isusova svjetla“ (Propovijed u Domu svete Marte, 6. svibnja 2020.).

I mi smo vidjeli Isusove znakove. Pozvani smo pridružiti se onima koje svjetlo prosvjetljuje, koji napuštaju tamu i kojima podade moć da postanu djeca Božja (usp. Iv 1, 9 – 13).

3. U susretu s tamom biti prožeti Svjetlom

U Riječi Božjoj nalazimo svjetlo za život Crkve u svim vremenima. Uskrsli Krist je svjetlo svijeta; tko god ga prihvati unosi u život to Svjetlo uz koje tama ne može postojati.

To je ono svjetlo koje nam omogućuje da vidimo čak i u tami u koju smo uronjeni.

Tama rata također zamagljuje svjetlo ljudskog razuma i čini se, da čak pobjeđuje zdrav razum. Posljednje dvije godine živjeli smo u mraku pandemije pred kojom smo se našli u tami ne znajući kako postupiti, ne znajući jasno što učiniti. Svaki pokušaj rješenja činio se neadekvatnim. Ovdje u Hrvatskoj, posebice u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Sisačkoj biskupiji, doživjeli ste i iskustvo dvaju razornih potresa (u ožujku i prosincu 2020. godine), što pokazuje i ovaj privremeni liturgijski prostor, izgrađen tako da Crkva može nastaviti biti Svjetlo koje prosvjetljava i biti ojačana Svjetlom.

U takvim iskustvima „tame“ postajemo dezorijentirani: nesigurnosti, pomutnje, udaljenosti, zatvorenosti, usamljenosti, tjeskobe i očajanja koja često vode u individualizam, sebičnost, neprijateljstva, destrukciju, sve ono što dolazi iz ljudskih srdaca obavijenih tamom, jednom riječju možemo nazvati „krizom“. Ali krize pozivaju na razlučivanje jer su potrebna pojašnjenja, odabiri i odluke.

Svjetlost koja proizlazi i koja nam je darovana Kristovim Uskrsnućem i koja nastavlja živjeti u Tijelu Kristovu, čini i nas živom prisutnošću Svjetla u službi utjehe, autentične solidarnosti i horizonta novog života u Duhu.

Gledajući rane Tijela Kristova koje blistaju u vazmenoj pobjedi, vidimo i mnoge rane ovoga svijeta. Našavši se ovdje, u ovom privremenom prostoru, unatoč njegovom skladnom dostojanstvu, doživljavamo želju, ali i određenu nostalgiju za vječnom ljepotom, koja nadilazi prostor i vrijeme i odražava Svjetlost jer svaka je ljepota stvorena od duha. Istovremeno ova privremenost podsjeća nas na relativiziranje materijalnog i dovodi nas u dubine stvarnosti i bitnog: svjetlo u tami svijetli (usp. Iv 1, 5).

U svakom obredu krštenja kaže se: Primi svjetlo Kristovo! To svjetlo čini čuda, čak i u naše vrijeme. Dano nama, preko nas rastjeruje tamu, osobito kada ujedinimo svoje osobne plamenove svjetla i hodamo kao Crkva u kojoj svaki čovjek može susresti i doživjeti predokus nebo, Kraljevstvo Božje koje je Uskrsli Krist već učinio prisutnim među nama.

4. Hodajući sa Svjetlom – sinodalnost

Danas nam je povjereno Svjetlo Kristovo. Naravno da je to odgovornost, ali prije svega je radost. Krist je jedini koji nam daje pravu radost.

Sveci i blaženici su nam jasni primjeri za to. I ne samo to: bliski su nam kao uzori i zagovornici u našem svakodnevnom životu. Sinodski hod na koji smo krenuli na razini sveopće Crkve – a koji ste započeli prije nekog vremena ovdje u Zagrebu – život je Crkve danas i želimo ga živjeti kao hod sa Svjetlom i u Svjetlu koje je vidljivo prije svega u svetosti.

Spomenuto mi je da se ovih dana u vašem nacionalnom liturgijskom kalendaru slave značajni spomendani:

Jučer (10. svibnja) bila je uspomena na Gospu Trsatsku; Trsat – Rijeka koja je usko povezana s otajstvom utjelovljenja, Isusova života u Nazaretu u zemaljskoj kući s njegovom Majkom i svetim Josipom. Temeljna obiteljska blizina koja povezuje život na zemlji i vječni život i koja je svjetlost, ponajprije za onu „svetost iz susjedstva“, to jest običnu svetost o kojoj papa Franjo često govori.

Istoga dana mogla se slaviti i uspomena na blaženog Ivana Merza, izvanrednog mladića, laika istinski privrženog životu Crkve, s posebnim osjećajem za odnos kršćanstva i suvremene kulture. Svojim duhovnim bogatstvom privukao je i nadahnuo mnoge mlade da prepoznaju Krista kao svjetlo svoga života.

Sutra se slavi sveti Leopold Bogdan Mandić, ponizni sluga i svjedok Božjeg milosrđa, ponajprije u sakramentu pomirenja u kojem se susreću ljudska slabost i božanska snaga, grijeh kao izvor tame i ljubav kao izvor svjetla. Njegov primjer pokazuje nam dubinu kako ne bismo zaboravili u čemu je snaga Crkve, kako bi nas udaljio od površnosti koja potamnjuje Otajstvo.

Prekosutra usmjeravamo svoja srca Majci, slaveći Gospu Fatimsku. Potaknut upravo njezinom blizinom, nedavno je (na Svetkovinu Navještenja Gospodinova, 25. ožujka 2022.) papa Franjo u zajedništvu sa svim biskupima posvetio cijeli svijet, a posebno Rusiju i Ukrajinu, Bezgrešnom Srcu Marijinu, moleći za mir, prvi dar Uskrsloga svojim učenicima.

5. Gledajući u Svjetlo

U ovom liturgijskom prostoru, unatoč njegovoj privremenosti, nalaze se jasni vrlo dirljivi znakovi. Prva je prisutnost živog Krista među nama, u nama, u njegovoj Crkvi. Ova njegova prisutnost izražena je i u drevnoj slici Krista Pantokratora. Evo nas zatim pod pogledom Majke Božje Bistričke, nacionalne zaštitnice, naše nebeske Majke koja je na radikalan način doživjela moć tame, uzdajući se u Svjetlo čak i kada se činila poražena; ostajući blizu svoga Sina koji nam ju je dao i njoj nas povjerio, da zajedno hodamo s njezinom ohrabrujućom svjetlošću.

Među tim znakovima nije mogao izostati svjedok Kristova svjetla tako drag svim Hrvatima: blaženi Alojzije Stepinac. U ovim ratnim vremenima u Europi vrijedi uteći se njegovom zagovoru. I mi danas, poput njega tada, suočeni smo sa zlom koje se rađa u srcima ljudi i nastoji zaposjesti umove i duše.

U današnjoj zbornoj molitvi molili smo: „svi koji su žedni obećanih dobara od tebe, Gospodine, neka uvijek budu ispunjeni obiljem tvojih darova“. „Svi koji su žedni obećanih dobara…“ su „narod koji je u tami hodio“ i „svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja“ prorekao je Izaija (Iz 9, 1). Neka i svi koji su dočekali svjetlo Uskrsa zajedno zapjevaju: „Ti si radost umnožio, uvećao veselje“ (Iz 9, 2).

„Krist, Svjetlo svijeta. Bogu hvala.“