Naučimo se od Marije da budemo otvoreni radosti

Sve iskreno i bratski pozdravljam, počevši od prečasnog oca Francesca Riccija, provincijala ove provincije Svetoga Tome Akvinskog te oca Gianpaola Pagana, priora i rektora ovog poznatog i drevnog svetišta s cijelom dominikanskom zajednicom. Odmah izražavam i svoju zahvalnost Svetom Ocu koji mi je povjerio zadaću da budem njegov poseban izaslanik da danas sa svima vama ponovno proživim gestu časti i ljubavi prema Djevici Mariji koju je već prije 150 godina želio blaženi Pio IX. kruneći ovu svetu sliku.

Postoji aforizam koji je u svojoj Raspravi o pravoj pobožnosti prema Mariji (1712ca) sveti Ludovik Maria Grignion de Montfort prepisao velikim slovima i ovako kaže: de Maria numquam satis, “o Mariji se nikad ne može reći dovoljno” (usp. Uvod, 10). Prije njega, u svojim raspravama sam Luther nije oklijevao izjaviti da “stvorenje Marija nikada ne može biti dovoljno hvaljeno”. Ali što ovaj izraz zapravo može značiti? Mislim da za razumijevanje trebamo stati na Isusovu stranu, koji Majci izražava svu svoju ljubav. Na slici koju ovdje častimo, Marija drži Dijete na koljenima; ono nas, međutim, gleda i kao da nam želi reći: ljubite moju Majku, kao što je ja ljubim! Mi pak zazivamo Mariju riječima drevne molitve: “Ljubi me kao majka, čuvaj me kao kraljica, ublaži moje boli, Milostiva”.

Razmišljajmo sada o događaju o svadbi u Kani o kojem smo slušali tijekom navještaja Evanđelja. Možemo razlikovati tri trenutka. Prije svega zabava, kada stignu svatovi, slavi se vjenčanje i počinje večera. Sigurno se mnogima od nas dogodilo da možemo sudjelovati u sličnim trenucima prijateljstva i radosti i lijepo je promatrati sreću koja sjaji sa svačijih lica: supružnika, rodbine, prijatelja koji se ponovno sretnu.

Zatim postoji drugi trenutak, a to je kriza: “vina nemaju”; zapažanje je to koje Majka govori Isusu. To je kriza jer u istočnoj tradiciji, a također i u našoj mediteranskoj, vino nije jednostavno piće: “Raduje srce čovjekovo”, kaže Psalam (104,15). Mi, s obzirom na znak vina tijekom Isusove Posljednje večere, također znamo da je vino i znak “saveza”. S nedostatkom vina, dakle, ugroženi su veselje, prijateljstvo i zajedništvo: zato sam govorio o krizi.

Treći trenutak, konačno, je trenutak ponovnog uspostavljanja radosti. Isus preobražava vodu iz šest kamenih amfora u vino, a evanđelist komentira: ” Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.” To znači da trenutak obnovljene radosti daje prostor prvom zajedničkom izrazu kršćanske vjere. Kršćanska vjera izranja poput cvijeta koji se otvara pod zrakama sunca, pred zaprepaštenjem ponovno pronađene radosti: ” Ti si čuvao dobro vino sve do sada.”

Bilo je i onih koji su, uspoređujući židovsku vjeru s kršćanskom, naglašavali da, dok potonja ima za polazište dramu smrti na križu, židovstvo ima svoje ishodište u humoru i smijehu. Referenca je na događaju rođenja Izaka o kojem se može pročitati u 18. poglavlju Knjige postanka: Abraham ima stotinu godina i Sara, njegova žena, koja nije mogla roditi, također je vrlo stara. Međutim, dolazi tajanstveni posjet i Abraham rado prima goste; u zamjenu za to dobiva obećanje da će dobiti sina Izaka čije ime znači “onaj koji se smijao”.

Osim toga, nije istina da kršćanska povijest počinje pričom o smrti. Naprotiv, ono počinje radosnim dočekom žene koja, postavši Majkom, pjeva: “Veliča duša moja Gospodina” (Lk 1,46). Međutim, istina je da smo predugo svojoj vjeri davali žrtveni i pokornički pečat. Čak se i neki oblici duhovnosti – ne samo prošlosti – doimaju doista previše neuravnoteženim na dimenziji odricanja, gotovo traganja za boli… Njemački filozof iz 19. stoljeća, F. Nietzsche, ostavio nam je u tom smislu vrlo provokativno pitanje: “Ako je Krist uskrsnuo, zašto si tako tužan? Vi kršćani nemate lice otkupljenih ljudi.” Međutim, čak i danas papa Franjo nas upozorava: “Postoje kršćani koji kao da žive korizmu bez Uskrsa. Međutim, shvaćam da se radost ne doživljava na isti način u svim fazama i okolnostima života, ponekad vrlo teškim. Prilagođava se i preobražava, i uvijek ostaje barem kao tračak svjetlosti koji proizlazi iz osobne sigurnosti da smo beskrajno voljeni, iznad svega. Razumijem ljude koji su skloni tuzi zbog ozbiljnih poteškoća koje moraju trpjeti, ali malo po malo moramo dopustiti da se radost vjere počne buditi, poput tajnog, ali čvrstog povjerenja, čak i usred najgore tjeskobe.” (Evangelii gaudium, br. 6). Zbog toga je važno naglasiti kraj događaja u Kani. Naš prvi odgovor na Isusovu riječ i naša prva reakcija na njegovu blizinu trebala bi biti radost.

Zatim postoji još jedan aspekt koji mislim da je korisno istaknuti, a to je da Isus ne zamjenjuje vino koje je bilo prije; dapače, i on je prijateljski uživao u tom vinu. Isus intervenira kada nema drugoga vina i tada daje “novo” koje izaziva čuđenje i hvalu svojim okusom. To znači da za afirmaciju kršćanske istine nije potrebno omalovažavati zemaljske stvarnosti i ignorirati jednostavne i istinske ljudske radosti. Konstitucija Gaudium et spes Drugoga vatikanskog koncila ostavila je po tom pitanju od svojih prvih izraza stvari koje će biti korisne za ponovno čitanje: ” Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.” Isusov zahvat, međutim, dovodi ljudsku radost do njezina istinskog i punog ispunjenja. ” To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna “, govori Gospodin (Iv 15,11).

Koja je uloga Djevice Marije u svemu tome? Volim to razmatrati u svjetlu onoga što sveti Pavao piše o sebi: “suradnici smo vaše radosti” (2Kor 1,24). To je upravo ono što je Marija učinila: u Kani je sudjelovala u daru mladog vina i to na tri načina: svojom majčinskom intuicijom novonastale potrebe, svojim zagovorom kod svoga Sina i svojim ohrabrenjem slugama: “učinite što vam kaže.” Marijina služba mora biti i naša: surađivati ​​u radosti, a ne u nevolji naše braće!

Što čini majka ako vidi svoje dijete ili kćer kako plače? Prilazi bliže i briše suze, a ako se plač nastavi, stavlja ruku ispod nje da joj podigne lice i potakne osmijeh. To znači otvoriti se radosti. Naučimo to od Gospe.