Gospa od Osmijeha

Čitajući o povijesti ovoga drevnoga marijanskoga svetišta, vaš mi je biskup – kojemu od srca zahvaljujem na pozivu i kojem upućujem bratski zagrljaj – skrenuo mi je pozornost na naslov kojim ovdje zazivate Presvetu Majku Božju: Gospa od Osmijeha. Zapravo, upravo takav stav Djevice, prikazan u prekrasnom kipu, potiče vašu pobožnost, baš kao što se smiješi i lice Svetoga Djeteta na njezinim koljenima. Stoga mi dopustite da vam ponudim prvo polazište za razmišljanje i meditaciju o tome, makar samo zato što je osmijeh iskonska ljudska gesta, koja nas na zemlji razlikuje od svih drugih stvorenja. Poznat je Virgilijev stih koji kaže: Incipe, parve puer, risu cognoscere matrem, “počni, o malo novorođenče, prepoznavati svoju majku po njezinu osmijehu” (Bucoliche IV, 66). Riječ je o stihu vrlo bogatom ljudskim vrijednostima: osmijeh, od malih nogu, nalazimo na početku procesa ljudskog prepoznavanja i relacijske dinamike, a to polazi od međusobnog zrcaljenja lica majke i djeteta. Činom smiješka majka djetetu čini prepoznatljivim ne samo sebe, već i svoj život; dijete se pak smiješi svojoj majci i započinje dugi put samoosvajanja tijekom svog postojanja.

Osmijeh tako poprima vlastito obilježje: gestu prihvaćanja, otvorenosti, prepoznavanja. Ovako se živi. Ako netko svoj život učini zatvorenim u sebe i izoliranim, neprijateljstvom i rivalstvom ga ponižava i uništava. Osmjehivati ​​se i međusobno se smiješiti znači prepoznavati se, prihvaćati, voljeti; to je svakako odnos koji vi ovdje svojom pobožnošću uspostavljate s Djevicom Marijom. Ona se ne smije samo svome Sinu, nego svima vama, svima nama koji je gledamo i govori nam još nešto: kćeri, sine, ne samo da te ja ljubim, nego te ljubi i moj sin Isus koji kao drevni autor kaže: “to je osmijeh svih svetih ljudi i radost svih anđela” (Rupert iz Deutza, Slavljenje Trojstva IV, 22: PL 169, 95).

Ova razmatranja pomažu nam da bolje razumijemo naviješteni evanđeoski odlomak: anđeo se ukazuje Josipu u snu i govori mu: “Ne boj se” (Mt 1,20). Majčinstvo koje je otkrio u Mariji, svojoj supruzi, poremetilo je sve njegove planove. Nije lako objasniti ovu situaciju. Obično se misli da je Josip bio ozbiljno zbunjen majčinstvom koje je, budući da se dogodilo izvan zakonskog suživota, izložilo Mariju kazni. Ima i onih koji Josipov strah objašnjavaju kao intuiciju otajstva koje se ispunilo u Mariji kako se ne bi umiješali u Božji plan. Čega se Josip boji? Preljubu svoje žene, ili njezine svetosti, svetosti koja ga je isključila i ostavila po strani? Odgovor ostavljamo egzegetama. Međutim, mi kontempliramo Božji osmijeh za ovog “pravednika”; Boga koji mu govori: “Ne ostavljam te po strani, nego ti povjeravam veće poslanje: povedi sa sobom svoju zaručnicu Mariju”. Neću kriti od vas da mi je uvijek bilo draže ovo objašnjenje.

Poticaj da se ne bojimo pojavljuje se i drugi put u Evanđelju. Anđeo to govori Zahariji, Krstiteljevu ocu (usp. Lk 1,13); Isus to govori Šimunu (usp. Lk 5,10). Anđeo Gabrijel to govori i Mariji: “Ne boj se” (Lk 1,30). Marijin strah je bio od nekoga tko se nađe suočen s temeljnom prekretnicom u svom životu, stoga je ne bojati se anđela poziv za nju da ne dopusti da bude blokirana, nego da radije bude fascinirana novim stvarima koje Bog otvara prema njoj. Tako Gabrijel prenosi i Mariji Božji osmijeh, dapače, odmah joj kaže: “Našla si milost kod Boga”. A što Marija čini? Otvara se dijalogu s Bogom i izjavljuje: “Neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38). Marija se otvara volji Božjoj, onome do čega joj je stalo, zapravo, vrši volju Božju.

Na nekim drugim mjestima u Bibliji još se pojavljuje ovaj poticaj da se ne bojimo. Prorok Izaija, na primjer, kaže: ” Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko” (Iz 41,14). Papa Franjo dao je prekrasan komentar u svojoj propovijedi u Svetoj Marti 12. prosinca 2013.: “Ovako govori Gospodin. I čak radi ono što rade roditelji koji svojoj djeci govore pomalo smiješne stvari – moja igračka! — i sve te stvari. Čak i Isus kaže: Jakove crviću, ti si meni kao mali crv, ti si mala stvar… ali ja te jako ljubim. Ovo je jezik Gospodnji: jezik ljubavi, jezik oca, majke.” Promislimo i mi o tome, možda danas dok smo zajedno pod pogledom nasmiješene Gospe! Bog se brine za “crvića”. Nije ga briga za velike stvari. Ovi su sami po sebi dovoljni, sami sebe potvrđuju. Djevica Marija nas, međutim, uvjerava da Bog ne samo da nije uzeo u obzir velike stvari, nego ih je ponizio. Ono što je pak malo, on je podigao: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (Lk 1,52).

Postoji još jedno mjesto u Evanđelju u kojemu se javlja poticaj da se ne bojimo i to je ono što Anđeo Gospodnji govori dvjema Marijama koje su otišle do sada praznog Isusova groba (usp. Mt 28,5). Ne bojte se, poručuje im: ako su stražari, čuvari smrti, zapanjeni usponom života koji potresa zemlju poput utrobe žene koja rađa, vi se, međutim, radujte jer je stiglo Otkupljenje. Tako se obnavlja priča o prvoj Mariji – Majci Gospodnjoj – kojoj je isti Anđeo rekao: “Raduj se, ne boj se” (usp. Lk 1,28-30). Kako onda ne čuti ove druge riječi pape Franje na početku pobudnice Evangelii gaudium: “Radost evanđelja ispunjava srca i cijeli život onih koji se susreću s Isusom i oslobođeni su grijeha, tuge, unutarnje praznine, izolacije. S Isusom Kristom radost se uvijek rađa i iznova stvara.”

Sve ovo što se dogodilo Josipu, Majci Djevici, dvjema Marijama događa se i nama, u životu Crkve. Svim svojim učenicima Isus govori: “Ne boj se, stado malo…” (Lk 12,32). Predragi, budimo sigurni u to. Čitam molitvu Gospi od Osmijeha, koja kaže: “Došao sam ovamo, u tvoje svetište u Cannetu, da te zamolim za dar: dar radosti tvoga osmijeha!” To je uistinu lijepa molitva. Nosit ću ga kao uspomenu na naš susret i često ću ga osobno ponavljati. To je molitva koja traži osmijeh milosti, osmijeh svjetla, osmijeh ljubavi i koja završava: “O moja Majko, daj mi svoj osmijeh da ga mogu dati svima, uvijek i posvuda! Daj da moja prisutnost svima donese radost i utjehu! Na smrtni čas dođi, Majko moja, da me svojim osmijehom dočekaš i povedeš sa sobom u nebo.” Amen.