Čuli smo evanđeoski odlomak u kojem evanđelist Matej opisuje događaj kada je susreo Isusa i kada je od njega pozvan da mu bude učenik.

Evanđelist ništa ne kaže da li je on Isusa od prije poznavao ili što je sve čuo od drugih govoriti o tom čovjeku Isusu.

Teško nam je razumjeti da prolazi neki nepoznati, poziva nekoga da ide za njim i da taj odmah ostavlja tako siguran i unosan posao i ide za neznancem u nepoznato. Sigurno je Matej već prije bio svjedokom nekih Isusovih čuda i čuo neke njegove propovijedi koje su ga jako uzdrmale. Nema sumnje da je i on, na neki način, već pokazao simpatije prema Isusu, ali budući da je bio carinik nije se usudio približiti Isusu.

Matej sam navodi da Isus prolazi, rekli bismo slučajno tim putem, iako kod Boga nema slučaja, i on vidi čovjeka zvanog Matej gdje sjedi za carinarnicom, i poziva ga da bude njegov učenik. Matej u daljnjem tekstu samo veli: „On usta i pođe za njim“.

Veliki talijanski slikar Caravaggio naslikao je famoznu sliku „Poziv Mateja“ koja se nalazi u jednoj crkvi u Rimu. Na slici Isus upire prstom prema Mateju i poziva ga da pođe za njim, a Matej zbunjen ne zna koga to Isus poziva, pa upire prstom prema sebi, i tom gestom postavlja pitanje Isusu: „Je li mene zoveš“.

Zbog svoje profesije je mislio da je zadnji koga bi Isus pozvao zato što je profesija carinika u tom vremenu sama po sebi smatrana grešnom, i ti ljudi nisu bili na dobrom glasu, smatrani su već u startu nepoštenim, jer su sabirući porez varali ljude.

Osim toga carinici su skupljali porez za okupatorsku vlast pa su i zbog toga za Židove bili izdajice i grešnici.

Cijela javnost je tako gledala na te ljude, i zato su oni u društvu izgubili neka ljudska prava: nisu imali pravo biti svjedoci na sudu jer im je sama profesija povezana sa nepoštenjem pa su smatrani kao oni koji ne znaju govoriti istinu.

Sama njihova profesija je u tom vremenu smatrana grešnom. Poznato je da su neki smatrani javnim grešnicima zbog svog moralnog ponašanja: kradljivci, kriminalci, prostitutke, preljubnici, … Međutim carinik je po svojoj profesiji smatran javnim grešnikom jer potkrada, redovito sirotinju.

Sjećamo se Isusova razgovora sa nadcarinikom Zakejem gdje on sam, nakon što je primio Isusa u svoju kuću, veli da polovicu imanja daje siromasima i ako je koga prevario vraća četverostruko. On to govori svjestan da je itekako varao.

Kada carinici dolaze Ivanu Krstitelju da ih krsti, jer se žele obratiti, pitaju ga: „Učitelju, što mi moramo činiti?“ On ih upozorava na njihov najčešći grijeh, i veli im: „Ne tražite ništa više nego što vam je određeno!“ (Lk 3,13). Tu je njihova glavna slabost.

I u tom vremenu su postojali zakoni i zakonske takse koje su se naplaćivale, ali je problem što ih se uvijek moglo zaobilaziti. Kao i danas, zakoni su uglavnom dobri, ali je problem što se zaobilaze.

Zato Krstitelj ne traži od carinika da moraju promijeniti profesiju ako se žele obratiti, nego da rade pošteno, da se oslobode grijeha potkradanja.

Evo takvog jednog čovjeka Isus poziva da bude njegov učenik, i nije se čuditi da su mnogi na to reagirali. Posebno kada Isus ide u Matejevu kuću gdje je on za Isusa priredio gozbu i gdje je bilo puno Matejevih prijatelja, uglavnom carinika.

Za pravovjerne Židove, imati kontakt sa javnim grešnicima, onečišćuje čovjeka i onemogućuje ga da može dolaziti u hram na molitvu ili prinositi žrtve.

Na prigovore takvih zašto Isus blaguje sa carinicima i grešnicima, Isus odgovara: „Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni… Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“.

Isus ovdje vrlo jasno poručuje zbog koga je došao: došao je zbog grešnika, zbog siromašnih i ispaćenih, zbog odbačenih i obespravljenih, zbog siromašnih i gladnih, zbog bolesnih i napuštenih.

Isus je došao pomoći najjadnijima, onima za koje se u to vrijeme, a često i danas, nitko nije brinuo. Stalno je bio u društvu ovakvih, jer su ga ovi trebali, jer su u njemu vidjeli Božjeg čovjeka koji im može i hoće pomoći.

Isus nije nikoga odbacio. Za njega ni jedan grešnik nije bio nepopravljiv ili izgubljen slučaj. Htio je poručiti svakom grešniku da za njega ima šanse, da se može izvući iz svoga stanja, da može postati bolji, svetiji.

To je Isusova poruka grešnicima, nama, za sva vremena. Možemo biti bolji. Ima previše onih koji u to ne vjeruju i zato niti ne pokušavaju promijeniti život. Ili se uvjere da zbog svoje grešne prošlosti ne mogu postati sveti. To ne stoji.

Isus nije bio nikada grub ili osoran prema grešnicima. Uvijek je za njih imao puno razumijevanja, osim prema onima koji svjesno nisu htjeli mijenjati život nego su uporno ustrajavali u grijehu bez kajanja i grižnje savjesti.

Poznati su njegovi „Jao vama“, koje je upućivao takvima. Kada je u nekom grešniku uočio zrnce želje da promijeni život poduzimao je sve da ga ohrabri u toj želji.

To se vidi iz primjera nadcarinika Zakeja koji se popeo na drvo samo da vidi Isusa, ne nadajući se ničem drugom. U tom času on je Isusu postao najvažniji. Isus ostavlja sve i ide s njim u njegovu kuću. Mnogi su ga zbog toga ismijavali i izrugivali, ali on nije mario za to. Vidio je da može spasiti jedan život.

Takvog Mateja Isus vidi prikladnim za svog učenika. Ne mari za prigovaranja mnogih.

Kada Isus nekoga poziva da bude njegov učenik, svi evanđelisti uvijek prije vele da je Isus tog čovjeka vidio, ugledao, opazio. Tako u ovom slučaju se veli kako Isus „ugleda čovjeka, zvanog Matej, gdje sjedi u carinarnici pa mu veli: ‘Pođi za mnom’“.

Evanđelisti žele naglasiti da Isus ne poziva onako usput, koga prvog sretne, nego on pogledom prodre u nutrinu osobe. I kada vidi da je neka osoba prikladna, da ima sve potrebno da ispuni njegova očekivanja, onda je zove.

Kako Bog gleda različito od čovjeka! Što su drugi mogli vidjeti u Mateju? Samo okorjelog grešnika, varalicu, nepoštena čovjeka. Isus vidi i sve ono što drugi ne vide: vidi u tom čovjeku i ono što je lijepo, sveto, dobro i plemenito.

Što su drugi mogli vidjeti u jednoj Mariji Magdaleni? Samo prostitutku!

Često puta ljudi su baš takvi: s velikim sposobnostima da vide samo negativno u životu drugih. Onda se to prepričava, prenosi. Mnogi, čini se, uživaju kada govore o slabostima drugih.

To je samo znak da su nam oči zasjenjene čudnom mrenom, da su nam se oči pokvarile. Kako nam je važno pokrstiti oči da postanu sposobnije vidjeti i ono što je lijepo u životu drugih. A u svakom, i najvećem grešniku, ima nešto nevino, sveto, lijepo. Puno bi nam bilo korisnije da takvima pomognemo da postanu svjesni toga da u sebi nose toliko toga lijepoga i plemenitog i da im pomognu da to zavole. Onda će se i njihov život radikalno promijeniti.

Matej je ostavio sve i krenuo za Isusom. Ostavlja jedan stil života i bira posve drugi. Ostavlja sigurnost, unosan posao, i bira slobodu.

Nije se uopće pitao kako će sada bez novca? Nije mu trebao. Postao je svjestan da se najveće vrijednosti života ne mogu kupiti s novcem i da novac ne garantira sreću. Čak ni u Isusovoj zajednici nije preuzeo kasu. S tim je posve raskinuo. Tek sada je našao sreću. On više ne služi novcu. Od blagajničkog cariničkog stola prešao je euharistijskom stolu. Za tu vrijednost je život dao jer je imao neupitnu sigurnost da ga tako ne gubi nego osvaja.

Matej, nekada carinik i grešnik, primio je toliko Isusa k srcu da je osjetio unutarnju potrebu da Isusov život donekle opiše da bi i druge oduševio Isusom. Zahvalni smo mu zbog toga. Molimo ga da nam pomogne da zavolimo Isusa kako ga je volio on, da bi smo i sami mogli potaknuti druge da otvore više svoja srca Isusu i iskuse sreću koju je on doživio u susretu s Isusom. Amen.