Homilija na misi zadušnici za mons. Nikolu Dučkića

Poštovana braćo u biskupskoj službi, nadbiskupi Želimire i Rrok, biskupi Dodë i imenovani biskupe Roko,

draga braćo svećenici i redovnici,

poštovane sestre redovnice,

dragi don Josipe i rodbino pokojnoga don Nikole,

poštovani predstavnici Srpske pravoslavne Crkve,

draga braćo i sestre!

1. Dopustite mi na početku prenijeti pozdrave i sućut biskupa mostarsko-duvanjskog u miru mons. Ratka Perića, koji je ovo ljeto posjetio don Nikolu, te svećenika Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije koji su bilo studijem, bilo poznanstvom bili povezani s don Nikolom.

Ujedno na početku želim izraziti zahvalnost na divnom primjeru suradnje, zajedništva i ljubavi vama, dragi don Ivane i don Josipe, vama časne sestre Blaženka i Edita, kao i svim župljanima koji su na bilo koji način bili prisutni uz don Nikolu u njegovim potrebama, osobito od trenutka kad je bio upućen na pomoć drugih.

Posebni pozdrav i zahvala i Vama, draga braćo svećenici iz Prizrensko-Prištinske biskupije, koji ste svojom nazočnošću htjeli pokazati svećeničku povezanost s don Nikolom i izraziti zahvalnost za sve što je učinio u ondašnjoj Skopsko-prizrenskoj biskupiji, u kojoj je savjesno obnašao mnoge službe, a osobito za sve što je učinio za Albance katolike na Kosovu. Siguran sam da mnogi svećenici poput mene osobno mogu posvjedočiti kako don Nikola nikad nije dijelio ljude po bilo kojoj osnovi, a prema svakom je svećeniku nastojao pokazivati otvoreno srce i gostoprimstvo. Kako je sȃm živio, tako je i nas sjemeništarce i bogoslove, ali i sve druge odgajao: da se svoga podrijetla i onoga što jesmo ne stidimo, a da sve druge poštujemo i prihvaćamo.

Dok se opraštamo od don Nikole, pozivam vas sve, draga braćo i sestre, da u svoje molitve uključimo i obitelji jučer tragično stradalih mladića iz Smokvice s otoka Korčule, koja pripada Dubrovačkoj biskupiji, čiji je nadbiskup Želimir bio pastir, koja je po svećeničkom ređenju moja matična biskupija, a čiji će pastir sutra biti don Roko. Gospodin neka ih primi u radost svoga zajedništva, a svima koji tuguju neka pošalje Duha tješitelja u ovim teškim trenucima.

2. Okupili smo se u ovoj crkvi sv. Nikole kako bismo Gospodinu prinijeli zahvalnu žrtvu za dušu pokojnog don Nikole, koji je svega sebe uložio u izgradnju ove župne crkve, ali ne samo ove. Okupljeni smo kao rodbina, prijatelji i poznanici, kao svećenici koji mu dugujemo puno toga za njegovu svećeničku službu i za njegovo životno svjedočanstvo. Ljudski gledano, svaka smrt unosi nemir i neizvjesnost u čovjekovo srce dok razmišljamo o boli gubitka koju doživljavamo i o praznini koju odlazak svake drage osobe ostavlja u našim srcima i našim životima.

Danas smo ovdje, u ovoj euharistiji pred Bogom, ispunjeni zahvalnošću srca za don Nikolino prijateljstvo i njegovo svećeničko služenje. Osobno sam danas ovdje kao jedan od onih koje je don Nikola poslao u sjemenište i koji me je molitvom pratio tijekom mojega svećeničkog i biskupskog služenja. Kad god smo se čuli ili susreli uvijek mi je znao reći da moli za mene i za sve svećenike, osobito svećenike iz Janjeva i Letnice. Hvala mu na molitvi i na životnom svjedočanstvu. Kao vjernici vjerujemo da će nas i nadalje pratiti svojom molitvom, gledajući sada u vječnoj radosti lice Svevišnjega.

Svi mi danas ovdje okupljeni nosit ćemo u sjećanju uspomene na susrete, razgovore, doživljaje s pokojnim don Nikolom. Bio je zaista „naš župnik“. To na osobiti način mislim na vjernike podrijetlom iz Janjeva, ali i na vjernike podrijetlom iz Letnice. Međutim, po svom svećeništvu pripadao je svima, čega je i sȃm bio svjestan i što je pokazivao svojom svećeničkom službom, bilo da se radi o služenju vjernicima u Stublli, Binču, Janjevu, Letnici ili Skoplju. Došavši ovdje u Kistanje, postavši članom prezbiterija Zadarske Crkve, nastavio je i ovdje istim žarom živjeti svoje svećeništvo, vodeći brigu o svojim Janjevcima.

3. Božja Riječ koju je don Nikola kao svećenik naviještao i nama danas odzvanja u srcu u trenucima oproštaja od brata svećenika.

Don Nikola je zakoračio u Očev dom u Božićnoj osmini, kad Crkva slavi i razmišlja o otajstvu Božjega utjelovljenja u Isusu iz Nazareta. Nije zakoračio u novu godinu, ali jest započeo živjeti stvarnost, koja se ne mjeri danima i godinama, nego vječnom radošću u ljubavi Boga Stvoritelja. Riječi iz Ivanove poslanice i ovaj oproštaj od don Nikole je i njegova propovijed i poruka svima nama: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.“ (1 Iv 3,1) Tu stvarnost Božjega sinovstva don Nikola je toliko puta kao svećenik propovijedao, a sada ju, vjerujemo, živi u punini.

Bog nas je, čak i prije stvaranja svijeta, odabrao misleći na svoga Sina Isusa koji će postati posljednji od posljednjih, da bi ljubav pobijedila. Nas ljude ne privlači Bog zatvoren u svojoj nepristupačnosti. Privlači nas Bog koji je postao siromašan poput nas, koji je na sebe uzeo našu bijedu, naš grijeh, naše boli, koji je postao naša potreba za smislom. To je Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji i o tome razmišljamo ovih svetih Božićnih dana. I to Dijete u povojima, na slami, u štali, koga progone od prvih dana njegova ljudskog postojanja, siromašno i ponizno, to je Bog među nama i u njemu svaki vjernik kršćanin nalazi smisao svoga života.

„Ljubljeni! sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.“ (1 Iv 3, 2)

Draga braćo i sestre, vjerujemo da sada don Nikola susreće stvarnost onoga što je oduvijek živio, u što je vjerovao i drugima naviještao, jer milost uskrsnuća sada postaje njegova stvarnost i nagrada u smrti. Ono što je proživio, što nam je Krist po njegovu svećeničkom životu dao, sada postaje njegova stvarnost i jedina istina, jer Boga, kojemu je vjerovao, gleda licem u lice.

4. Svećenički život nema smisla ako svećenik nije svjedok i glas koji živi i ukazuje na Isusa Krista, „Jaganjca koji odnosi grijeh svijeta“, upravo ono što je Ivan Krstitelj ostvario svojim riječima i životom, o čemu smo slušali u današnjem Evanđelju. (usp. Iv 1, 29-34)

Kao što je Ivan bio prorok u najavi Kristovog dolaska i don Nikola je svojim svećeničkim životom nastojao biti prorok, navjestitelj Kristove Riječi tamo kamo ga je Crkva po biskupu slala.

Kako je Ivan bio preteča, onaj koji dolazi prije Isusa, tako se i don Nikola znao spustiti, zatajiti u svom ponosu, u svojim grijesima i slabostima, kako bi učinio da Krist raste sve više i više u njegovu životu, a po njemu i u životima drugih. Došavši na župu u kojoj je su bili katolici albanci, a on bez dobrog poznavanja albanskog jezika, naučio je albanski, kako bi vjernicima, upravo na Božić prvi put, mogao naviještati otajstvo Božje ljubavi, objavljeno u utjelovljenju Isusa Krista.

Kao što je Ivan bio glas koji viče u pustinji i poziva sve da pripravimo put Gospodinu, tako je i don Nikola nastojao biti autentični glas svoga vremena, čiji će život dugo odzvanjati u srcima svih onih koji su ga poznavali, voljeli i poštovali.

5. Dok zajedno slavimo ovu misu zadušnicu za pokojnog don Nikolu Dučkića, dobro je zapamtiti da misa uvijek sjedinjuje sve nas u ovozemaljskom životu sa svima koji žive u Kristu. Oni koji su otišli prije nas, sveci u slavi, naša braća i sestre u čistilištu, i mi živi na ovome svijetu, svi smo jedno tijelo, a Krist je naša glava. Na misi već počinjemo gledati Isusovo lice. Mi već sudjelujemo u pobjedi života našeg Gospodina, njegove smrti i uskrsnuća, jer je obećao da onaj tko jede njegovo tijelo i pije njegovu krv nikada neće umrijeti. I po tome znamo da imamo sigurnost vječnosti.

Neka uskrsli Krist, kruh živi, koji je dao svoj život za svijet, uskrisi i don Nikolu, a i sve nas s njime u posljednji dan. Amen.

✠ Petar Palić

mostarsko-duvanjski biskup