Homilija nadbiskupa Gallaghera u banjolučkoj katedrali

Preuzvišena gospodo,
Poštovani svećenici, redovnice, braćo i sestre,

Evanđelist Matej večeras nam predstavlja prispodobu koja govori o vinogradu, čije nam je značenje jasno i odmah razumljivo. Zapravo, tom prispodobom Isus upućuje posljednji poziv izraelskim vođama, koji planiraju njegovu smrt. Pokušava u njima izazvati preispitivanje, obraćenje, prije negoli bude prekasno. I to čini prispodobom koja, pod velom slika i simbola, podsjeća na neke temeljne etape povijesti spasenja, odnosno na povijest vjerne i postojane Božje ljubavi prema svome narodu.

Početak ove prispodobe podsjeća na poznati tekst proroka Izaije (5,1-7) i pokazuje kako gospodar vinograda nije ništa zanemario kako bi njegov vinograd bio plodan te je stoga, kao brižni vlasnik, imao pravo imati koristi od plodova vinograda. Bog je providnom i neumornom ljubavlju zaštitio Izrael i ispunio ga blagodatima. Drugim riječima, Gospodin je imao pravo na odgovor ljubavi i vjernosti od strane svog naroda. Međutim, uzalud, Bog je, u nekoliko navrata, slao „svoje sluge“, odnosno proroke kako bi podsjetio svoj narod na dužnosti proistekle iz Saveza, ali oni nisu bili prihvaćeni, čak štoviše bili su odbačeni, maltretirani, a neki i ubijeni.

Nakon mnogih slugu, „gospodar“ sada šalje onoga koji mu je apsolutno pri srcu i koji je njegovo jedino blago: vlastitog sina. Izgovarajući te riječi, Isus očituje, iako u čistoj skrovitosti, svijest toga da je upravo On taj sin. To je posljednja etapa ove prispodobe, najdramatičnija od svih, jer je još više krcata ljubavlju. Međutim, događa se ono što je nepopravljivo. Neuspjeh misije je potpun: sin je odbačen i ubijen. Gospodarevo razočaranje gospodara, odnosno Božje razočarenje, jest potpuno.

Međutim, prispodoba se tu ne zaustavlja jer je tu riječ o povijesti spasenja i ne može završiti postavljanjem „šaha“ Bogu. Zato slijedi njegova dvostruka ponovna pobjeda. Prva se odnosi na Isusa: onoga koga su vođe naroda odbacili, ocijenivši ga kamenom odbačenim, Bog je rehabilitirao odabravši za kamen zaglavni, koji ima bitnu i odlučujuću funkciju u izgradnji novog hrama.

Druga se pobjeda, pak, tiče zajednice vjernika: „Zato će se oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove“. Taj narod, koji uključuje Židove i pogane koji pristaju uz vjeru u Gospodina Isusa, jest pravi Izrael, utemeljen i ujedinjen jedinim kamenom zaglavnim koji je raspeti i uskrsli Krist.

Ono što karakterizira pripadnike tog naroda, a to je kršćanska zajednica, jest činjenica da prihvaćaju kraljevstvo Božje i „donose plodove“. Plodovi koje treba proizvesti su ponašanje koje očituje stvarno obraćenje, ozbiljnu i stalnu predanost izvršavanju volje Božje koju je objavio Isus, a koja se sažima u djelatnoj ljubavi prema bližnjemu. Dakle, nove radnike u vinogradu ne kvalificira jednostavno krsno članstvo, nego plodovi.

Jedan od plodova koji odlikuje novog radnika u vinogradu jest njegovo srce otvoreno za pomirenje, što je važno za sve, a posebno za ovu zemlju koja je trpjela godine rata. Nije lako govoriti o pomirenju s onima koji su trpjeli jer ima je netko poginuo: djete, muž, majka; nije lako govoriti o pomirenju onima koji su do kraja života osakaćeni ljudskom zloćom. Ipak, odgovor na sva zla svijeta leži upravo u jednoj jednostavnoj riječi: pomirenje. Pomirenje koje se rađa iz oprosta: „Rješenje za podjele, kako nas je učio papa Franjo, nije u tome da se nekome suprotstavimo, jer nesloga rađa još više nesloge. Pravi lijek počinje molitvom Bogu za mir, za pomirenje, za jedinstvo. 

Večeras mislimo prije svega na mlade ljude ove zemlje i, posebno, na mlade Ukrajince, „našu braću i sestre koji su ugnjetavani bombama i strahom“ i na mnoge druge dijelove svijeta koji rade na ostvarenju snova mira. Mladi, koji su budućnost ove zemlje, ove Crkve, cijelog svijeta, graditelji su mostova pomirenja, i zato pozvani, potpomognuti civilnom i crkvenom vlašću, da se ne obeshrabruju i da umnažaju inicijative za stvaranje ozračja pomirenja, susreta i mira.

To je način da se promijeni lice ovog društva, kako je rekao Sveti Slavenski Papa: „Kako bi građansko društvo poprimilo pravi ljudski izgled i kako bi se svi s pouzdanjem mogli suočavati s budućnošću, potrebno je obnoviti čovjeka iznutra, liječeći rane i radeći na istinskom čišćenju pamćenja preko međusobnog oprosta. Naime, u dubinama srca nalazi se korijen svakoga dobra i, nažalost, svakoga zla (usp. Mk 7, 21-23). Tamo se mora dogoditi promjena, što će omogućiti obnovu društvenog tkiva i uspostavu međuljudskih odnosa otvorenih za suradnju svih životnih snaga zemlje”.

Molimo da nas u ovom dragocjenom djelu izgradnje odnosa bratstva i razumijevanja svakodnevno prati Gospa, „vinograd“ kojeg je Bog ljubio i obrađivao beskrajnom pažnjom i dao mu plodove koje je On očekivao, uz zagovor sv. Bonaventure i bl. Ivana Merza, zaštitnika ove biskupije. Amen.