Drage sestre,
okupili smo se danas na ovome Misnom slavlju na čast Duha Svetoga kako bismo zazvali njegovu pomoć i svjetlo u zadacima koji su pred vama: u izboru Vrhovne uprave vaše Družbe i u određivanju ciljeva koje želite ostvariti u budućnosti.

Sestre vaše Družbe neizbrisivo su se utkale u povijest grada Zagreba, Zagrebačke nadbiskupije i njezinih institucija, Crkve u Hrvatskoj a potom i puno šire. Upravo zapanjuje brzina širenja i rast broja sestara Družbe u rasponu manjem od jednog stoljeća, od dolaska prvih sestara 1845. godine pa do tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Nije mi namjera uspoređivati vaše jučer i danas u brojkama već zajedno s vama, u zrcalu Božje riječi i onoga što Crkva pred nas stavlja, pokušati prepoznati obrise onoga što nam je činiti da biste živjele, uvijek iznova rasplamsavajući onaj prvotni žar. Pritom mi nemojte zamjeriti ako se dotaknem i stvari koje su vam bolne jer svi smo jedno tijelo Crkve i vaša karizma je dar za Crkvu ne razlog autoreferencijalnosti i zatvaranja u sebe. Ako kao ud te Crkve trpite, trpi cijela Crkva. Na osobit način trpi naša Zagrebačka crkva, vaša kolijevka. Imajući sve ovo na pameti želim s vama razmišljati o tri točke: o duhovnosti novih početaka, o Vinkovim krepostima koje treba staviti u središte obnove i na kraju o spremnosti umiranja da bi se nastavilo živjeti.

I. Duhovnost novih početaka
Drage sestre, povijest velikih Redova i Družbi poznaje razdoblja u kojima prvotni žar njihovih članova oslabi, karizma se razvodni, dođe do neprepoznavanja ciljeva i elemenata koji ujedinjuju te do neprepoznatljivosti u odnosu na duh i dušu izvornog nadahnuća i žara. To je, reklo bismo, normalna faza u životu redovničkih zajednica. Ono što za vas ne bi smjelo biti normalno je: ne prihvatiti realnost, ne prepoznati što se od vas traži i prepustiti se malodušju koje nikoga ne može oduševiti za nasljedovanje.

Papa Franjo u svome obraćanju posvećenim osobama prigodom ovogodišnjeg Svjetskog dana mladih lijepo opisuje jedno ovakvo stanje. Papa tumači evanđeoski tekst u kojem Isus Petra i učenike, umorne od uzaludnog ribolova, kad su već ispirali mreže, poziva da ponovno uđu u lađu u koju je prethodno on pred njima ušao. To je trenutak kad učenici odustaju a Isus ih ponovno poziva da se vrate započetom poslu, samo ovaj put s njime u lađi. I kaže Papa: u trenutku obeshrabrenja, slabljenja apostolskog žara, povlačenja u mirovinu „pustimo Isusa da iznova uđe u lađu, s nadom prvih vremena, onom nadom koja treba biti iznova oživljena, osvojena, uređena. On dolazi potražiti nas u našim osamljenostima i krizama kako bi nam pomogao iznova započeti“.

Vi ste ovdje na jednom novom početku. Čemu se nadate? Što želite? Vjerujem da osjetite taj Gospodinov poziv da, umorne i slabe, iznova uđete u lađu kojom je prvi zaplovio sveti Vinko zajedno sa svetom Lujzom i prvim sestrama. No vaše raspoloženje može biti i takvo da plovite unatoč praznim mrežama ne prepoznajući da u lađi nema Isusa, da je uzela neki smjer u kojemu se plovi vlastitim snagama.

II. Vinkove kreposti staviti u središte obnove
Duhovnosti novih početaka, o kojoj govori papa Franjo, očito nema bez poniznosti: Petar se vratio u lađu unatoč tome što je kao iskusan ribar znao da od ulova nema ništa. Zato bih s vama želio razmišljati o tri kreposti koje sv. Vinko stavlja u središte duhovne obnove svojih sestara a koje nam danas toliko nedostaju, bilo u društvu bilo u Crkvi.

1. Poniznost spada među kreposti koje je za vas i od vas htio sveti Vinko. Po njima su vaše sestre bile poznate. Poniznost nas čuva u djetinjoj nedužnosti i gipkosti duha, čuva srce od okorjelosti. Ova je krepost tako potrebna u našim međuljudskim i rekao bih posebno unutarcrkvenim odnosima. Potrebna je autentičnoj izgradnji zajedništva i rasta u svetosti svake pojedine osobe. Neizbježno je naime da u našem saobraćanju svakodnevno dolazi do nesporazuma i nerazumijevanja. Ako bismo uvijek postupali po svojoj naravi, vraćali osvetom na uvredu, parničili se pred sudovima zbog povrijeđena ega ili ponosa, tražili zadovoljštinu od ljudskih vlasti zbog povrede dostojanstva, izostanka priznanja ili pohvala, ako bismo dopustili da nas vodi uvrijeđenost i bijes, promašili bismo potpuno Vinkovu lađu. Vinkov recept za poniznost vam je poznat: apsolutnom iskrenošću sebe smatrati vrijednima prijezira, radovati se što su drugima poznate naše mane i slabosti pa nas zbog toga preziru, u skrovitosti držati dobro što Bog čini po nama te ga pripisati njegovu milosrđu i zaslugama drugih. Sve vas ovo također potiče na jednu otvorenost i konstruktivnost u raspravama i osvrtima koje ćete imati na Kapitulu. Dotaknuti se i bolnih točaka iskreno i konstruktivno, bez osude i samoosude, svjesne da je Bog onaj koji uzvisuje ponizne.

2. Jednostavnost. Novih početaka također nema  bez otvorenosti novome izvan autoreferencijalnih okvira: Petar je morao zanemariti sve svoje znanje o ribolovu i išao protivno dugogodišnjoj logici koju je usvojio. Otvorenost novome pretpostavlja jednostavnost, koja je također krepost koju Vam je nalagao Vaš utemeljitelj. Ona se za svetog Vinka sastoji u tome da sve što činimo ili govorimo nema u sebi nikakvo proturječje nego da bude čisto i jednostavno, bez dvosmislenosti. Da bismo to postigli Svetac nudi jednostavan recept: „odstraniti sve primjese a imati na umu samo Boga koji djeluje u jednostavnosti i milosti udjeljuje jednostavnim dušama“.

Jednostavnost smjera na blaženstvo onih koji su čista srca i promatrano iz perspektive modernoga čovjeka rekli bismo da ta krepost nije u modi. Što je čovjek zamršeniji, skriveniji u svojim  nakanama, što više zamućuje svoje djelovanje i zbunjuje ljude s kojima dolazi u kontakt, koji vještije krije svoje namjere i recepte za uspjeh, to stvara veći kult vlastite ličnosti. Ali  to je tako daleko od pravoga štovanja Boga. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu u kojem se  god obliku ono očitovalo!

Odstraniti sve primjese u svome duhu, sve što ne bi smjeralo na Boga, veliki je izazov nama, posvećenim Bogu i njegovoj službi. Često polazimo od pretpostavke da smo krenuli za njim i da je automatski sve što činimo samo zbog njega. Mislimo da nas u ovom ili onom zaplitanju, kalkuliranju, zatvaranju… opravdava položaj, dužnost, zadatak, potreba da zaštitimo svoj poziv ili instituciju. Ali to, kaže sv. Vinko, nije tako. Ako zaboravimo na potrebu preispitivanja motiva vlastitog djelovanja iz odnosa s Bogom, ako ne budemo odstranjivali sve što ne smjera na njega, onda sve što činimo može biti ne samo lišeno čiste nakane nego i svetogrdno. Rekao bih da je u lukavom i dvoličnom svijetu jednostavnost najjača zaštita Božjih prijatelja jer se, kako kaže psalam 9., grešnici zapliću u vlastita djela. Također, jednostavnost nije samo plod čiste nakane nego i sredstvo kojim se volja i djelovanje osposobljuju za nju. Stoga drage sestre ne bojte se ove kreposti jer će, kad ju usvojite, ona biti vaša zaštita i približit će vas potrebnima kao sestre i kao duhovne majke.

3. Izgrađivanje zajedništva kroz svakodnevno pouzdanje u Gospodina. Duhovnost novih početaka, rekli smo, pretpostavlja usmjerenost samo i jedino na Isusa. Jedino tako je moguće autentično zajedništvo i međusobna ljubav. Isus je onaj kojemu treba prepustiti inicijativu kad se nađemo suočeni s vlastitim neuspjesima, umorom, rezignacijom. Usmjeriti svoj pogled samo k njemu znači iznova probuditi nadu, otisnuti se od obale gubitaka i bezvoljnosti, pasivnosti, razočarenja te zaploviti i baciti mreže kamo on kaže. No kako to prepoznati? Papa Franjo u istome obraćanju posvećenim osobama daje precizan recept i kaže: „Za svakodnevno pouzdanje u Gospodina i njegovu Riječ nisu dovoljne samo riječi. Potrebna je molitva.“ Zatim Papa svakog ponaosob poziva da se upita kako moli: „Kao papagaj, blebećući i samo odmarajući pred Svetohraništem jer ne znam kako razgovarati s Gospodinom?“ I nastavlja: „Samo u klanjanju, samo pred Gospodinom se otkrivaju okus i strast za evangelizacijom.“ Papin poziv na obnovu molitve Euharistijskog klanjanja za nas je gorući. Samo se takvom molitvom, kaže Sveti Otac, pobjeđuje napast promoviranja „pastorala nostalgije i žaljenjâ“ za prošlim vremenima. Ta vas zadaća novih početaka poziva i na ujedinjeno, zajedničko djelovanje.

Danas se govoriti o sinodalnosti kao da ju se iznova otkriva u Crkvi. Vi redovnice, pak, u svojim Konstitucijama imate sve elemente za provedbu dobro shvaćene sinodalnosti. Poglavarica je ona koja donosi odluke i odgovara za zajednicu i pred Bogom i pred Crkvom. No, dio njezine odgovornosti je i djelovati zajedno sa sestrama, ne izolirano, ne autoreferencijalno, već zajedno. Uključenost sestara proizlazi spontano iz osobnog svjedočanstva i svakodnevnog odricanja od samovolje a osluškivanja u molitvi Božjega poziva. Nije to lako. Na odgovornim mjestima je uz najveću brigu i trud lako počiniti krive izbore. A sama zajednica sestara može biti oslonac ili uteg. Ako nema sklada među vama, znak je da Gospodin nije u središtu i da su vam pogledi usmjereni na parcijalne interese. Stoga ste ovdje pozvane posvijestiti sebi svoj dio odgovornosti.  Poglavarice one poglavarske, a sestre one sudioničke u upravljanju zajednicama i življenju zajedništva. Ta odgovornost se ne tiče pukih propisa već duboke povezanosti s Bogom komu nam je polagati račun.

III. Spremnost na umiranje da bi nastao život
Prisjetimo se i da danas Opća Crkva časti apostola Bartola, a naša mjesna Crkva pred oči nam stavlja lik blaženog Miroslava Bulešića. Ono što ih veže jest mučeništvo, svjedočanstvo vjere u okolnostima progona. Mučenik, znamo, nije onaj tko ne voli život, već netko tko život dariva upravo jer ga posjeduje u punini i jer zna odakle dolazi i kamo ide. I apostol Bartol i blaženi Miroslav našli su se u okolnostima u kojima je trebalo prepoznati priliku za žrtvu vlastitog života i biti spreman u slobodi je prinijeti tako da donese mnogo roda. Prinijeti žrtvu jer to želite svjesne da ćete samo tako imati život, a ne biti puka žrtva okolnosti, nemoguće je ostvariti bez autentičnog odnosa s Bogom.

Isus apostola Bartola (Natanaela) naziva istinitim Izraelcem u kojemu nema prijevare. To je ta autentičnost koju je i blaženi Miroslav posvjedočio krvlju. Njegove molitve upućene Bogu nisu bile blebetanje, već priprava života za darivanje mučeništvom koje je podnio. Vi ste sestre milosrdnice po svome redovničkom pozivu pozvane u svome srcu njegovati spremnost za darivanje života sve do smrti. Jedino nas takva otvorenost čini autentičnim svjedocima.

U ovoj prigodi bilo bi dobro imati na pameti riječi blaženog Alojzija Stepinca koje je uputio na Tijelovo 1944. vašim sestrama: „Drage sestre… što Vam koristi, ako sav svijet zadobijete, a svojoj duši naudite? Što dakle koristi veliko znanje i bogatstvo, ako smo time promašili svoj životni cilj? Zato, drage sestre, držite na umu, da je to prvi uvjet da Vaša Družba, koja je tako zaslužna za Crkvu i hrvatski narod, ostane ne samo na današnjoj visini, nego da i još više uznapreduje. Sve više držite na umu vrijednost i cijenu savršenstva života. Ako bi to počele podcjenjivati, onda je sigurno, kao što je i Sveto Pismo sigurno, da bi Vas nestalo. Dok se budu cijenile duhovne stvari, sigurno ćete napredovati“ (A. Stepinac, Propovijed, govori, poruke 1941.-1946., 333).

I završit ću s citatom iz knjižice „Sveti Vinko Paulski učitelj mudrosti“ autora Jean-Pierre Renouarda: „Jedino Duh Sveti daje nam snagu biti jednostavnima, poniznima, blagima, umrtvljenima i zanesenima. Da bismo tako živjeli treba, dakle, djelovati na taj način i moliti da to postignemo. U tom smislu, čovjek molitve sposoban je za sve“. Molimo zato zajedno za obnovu vaše Družbe u duhu kreposti svetoga Vinka. Amen.