Homilija nadbiskupa Kutleše na misi prigodom Osmog kongresa bogoslova
Foto: TUZN // mons. Dražen Kutleša
Zagreb (IKA)
Zagrebački nadbiskup i metropolit mons. Dražen Kutleša predvodio je svečano misno slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u subotu 9. studenog prigodom Osmog kongresa bogoslova, kojem je domaćin Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu. U nastavku donosimo Nadbiskupovu homiliju koja je objavljena na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije.
Draga braćo i sestre u Kristu, dragi bogoslovi,
okupili smo se danas kako bismo proslavili blagdan posvete Lateranske bazilike, „majke i glave svih crkava“. Kao najstarija od četiri papinske bazilike i kao sjedište rimskog biskupa, Lateranska bazilika predstavlja simbol i vezu jedinstva svih mjesnih Crkava širom svijeta. Njezina simbolika poziva nas da promislimo o univerzalnosti Crkve koja povezuje ljude svih naroda i jezika i potiče nas na izgradnju crkvenog zajedništva u vjeri, nadi i ljubavi.
Posveta bazilike nije samo čin posvećenja građevine, nego i posveta cijeloga Božjeg naroda – svih nas koji smo pozvani biti živa Crkva. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima opisuje zajednicu vjernika kao „Božju građevinu“, a njegove riječi poziv su svima nama na izgradnju hrama nerukotvorena, onoga koji se gradi služenjem u duhu i istini (usp. LG 9).
Dragi bogoslovi, vaša prisutnost daje ovom slavlju poseban značaj. Vi ste na poseban način dio žive građevine Crkve jer će neki od vas po sakramentu svetoga Reda „stajati uz bok s biskupima“ u kojima je „posred vjernika prisutan Gospodin Isus Krist, vrhovni svećenik“ (LG 21).
Svi smo mi, dragi vjernici, već po samom krštenju postali dionici jednoga, Kristova svećeništva, posvećeni po preporođenju i pomazanju Duhom Svetim u duhovni dom i sveto svećenstvo da po svim djelima kršćanskog života prinosimo duhovne žrtve i „naviještamo silna djela onoga koji nas je iz tame pozvao u svoje divno svjetlo“ (1Pt 2,4-10, usp. LG 10). U ispovijedanju iste vjere, u sakramentalnom i hijerarhijskom zajedništvu, činimo izabrani narod Božji. Svatko od nas, prema svom pozivu i poslanju, nositelj je nade u budućnost Crkve kakvu je Gospodin htio. Okupljeni u zajednicu vjernika, iako s različitim zvanjima, službama i talentima, pozvani smo shvatiti važnost jedinstva, uzajamnog poštovanja i vjernosti temeljima koje je Krist postavio. Na tim temeljima pozvani smo graditi snažnu, jedinstvenu i trajnu Crkvu, svjesni da je svaki od nas dragocjeni dio Božje građevine.
Stoga, draga braćo i sestre, u duhu današnjeg blagdana i evanđeoskih tekstova, želim s vama razmišljati o strukturi kršćanske zajednice u tri točke: izgradnja zajednice, razaranje zajednice i obnova zajednice.
1. Izgradnja zajednice
Okupljeni u duhu zajedništva, razmišljajmo o dubokoj simbolici građevine koju Pavao primjenjuje na zajednicu pozivajući na njezinu čvrstu izgradnju. Kao što lijepe građevine svojim skladom i ljepotom prirodno privlače ljude, tako je i Crkva – zajednica vjernika – pozvana biti Božji hram koji zrači milošću i poziva na zajedništvo. S druge strane, kao što ružne građevine, one koje zanemaruju temeljna pravila stabilnosti i estetike, donose opasnost i nesklad, tako i zajednica koja zaboravi svoj temelj postaje neprivlačna, nestabilna i opasna po duhovni život svojih članova. Apostol Pavao prepoznajući tu opasnost u korintskoj zajednici, uočava nužnost čvrstog temelja i snažne izgradnje zajednice utemeljene na Kristu.
Pavao naglašava važnost čvrste izgradnje i obraća se kao mudri graditelj koji postavlja temelj zajednice, a taj temelj je Isus Krist (usp. 1Kor 3,11). Njegova zadaća izgradnje nije tek ljudski rad, već Božji dar – djeluje „po milosti koja mu je dana“. Pavao ne gradi prolaznu građevinu, već surađuje u Božjem djelu izgradnje Crkve u kojoj svatko ima svoje mjesto, odgovornost i poziv na doprinos u skladu s milošću koju je primio. Važno je kako radimo u Crkvi i za Crkvu. Važno je zašto radimo u Crkvi i za Crkvu. Ako imamo neki drugi temelj osim Isusa i njegove Riječi, nećemo moći graditi pravu Crkvu!
Temelj Crkve postavljen je jednom zauvijek i nepromjenjiv je. Svi koji žele graditi Crkvu moraju toga biti svjesni. Kao što temelji u građevini imaju svoju nezamjenjivu ulogu, a sve ostalo se, u skladu sa svojom svrhom, naziđuje na njima, tako i u Crkvi svatko ima svoje mjesto i određen poziv kojim doprinosi rastu i stabilnosti zajednice. Svaki član zajednice pozvan je paziti „kako naziđuje“ (1Kor 3,10) – na temelju koji je Krist ili izvan njega.
Važno je primijetiti da sveti Pavao ističe važnost izgradnje kako osobnog identiteta, tako i identiteta zajednice. Samo je u Isusu Kristu snaga koja ujedinjuje sve članove u zajednicu Božje ljubavi i milosti. Pavao nas potiče na promišljanje o temelju na kojemu gradimo svoj život: gradimo li ga na ljudima ili na Bogu. Lako možemo biti zavedeni nečijim govorništvom, idejama, prolaznim filozofijama ili vlastitim ambicijama i tako se udaljiti od pravog temelja na kojem počiva Crkva.
Najdublje čežnje ljudskog srca za jedinstvom, pomirenjem i stabilnošću ispunjene su samo u Kristu. Život koji traži mir, ljubav i sigurnost može ih pronaći jedino na tom čvrstom temelju.
Svatko od nas traži identitet i sigurnost, želi osjetiti smisao i vrijednost svog postojanja i biti prepoznat kao dio zajednice. Apostol Pavao koristi metaforu „Hrama“ kao predivnu sliku Crkve koja je ujedinjena, ispunjena Božjom prisutnošću i ljubavlju. Jasno ističe da nam biti „Božjim Hramom“ i „Božjom građevinom“ daje pravi identitet i pravo dostojanstvo učenika. Ujedinjena na temelju koji je Krist, zajednica postaje mjesto Božjeg prebivanja na zemlji, a Duh Sveti učvršćuje jedinstvo u njoj i daje joj život. Izgradnja zajednice nije izolirani napor propovjednikȃ, već zajednička odgovornost koja traži stalno preispitivanje kome doista vjerujemo i na kome doista gradimo svoj život.
2. Razaranje zajednice
Draga braćo i sestre, potaknuti Božjom riječju, pozvani smo promisliti na koje sve načine, svjesno ili nesvjesno, možemo narušiti stabilnost Božje građevine, njegova svetog Hrama. Zajednica vjernika nerijetko postaje prostor u kojemu nesloga, podjele i duhovna praznina dolaze do izražaja. Pavao jasno ukazuje na nekoliko ključnih uzroka koji mogu dovesti do razaranja zajednice.
Jedan od najopasnijih načina na koji možemo razoriti zajednicu vjernika jest zanemarivanje temelja na kojem ona počiva. Ako izgubimo svijest o Kristu kao našem jedinom temelju, lako nastaju podjele, nesloga i nesigurnost. U korintskoj zajednici nastale su podjele zbog privrženosti vjernika pojedinim propovjednicima: neki vjernici su se nazivali Pavlovima, neki Apolonovima, neki su bili privučeni ezoteričnom i filozofsko-mističnom duhovnošću. Onima koji su se smatrali sljedbenicima pojedinih propovjednika, Pavao jasno poručuje da pripadaju Kristu, ne ljudima, a da su propovjednici tek sluge. Nasljedovatelje krive duhovnosti, utemeljene na mudrosti svijeta, Pavao podsjeća da je jedina mudrost u ludosti Kristova križa. Kao i u Pavlovo vrijeme u Korintu, Crkva svakog vremena suočava se s opasnostima strančarenja, duhovnosti koja počiva na osobnim uvjerenjima i emocijama, ili korištenja vjere za različite ideološke ciljeve. Ostanimo utemeljeni na Kristu i budni u svome djelovanju kako bi ono bilo na dobro i na izgradnju Crkve.
Nestabilnost zajednice može uzrokovati i korištenje loših građevinskih materijala. Pavao koristi ovu sliku nabrajajući materijale različite otpornosti na vatru: zlato, srebro, dragi kamen, drvo, sijeno i slamu. Ova simbolika jasno nam pokazuje da zajednica građena nečim što ne može izdržati kušnju – poput sebeljublja, sebičnih interesa i ljudske slave – ne može trajati, nego trpi štetu i slabi. Samo zajednica izgrađena na vrijednostima koje nas učvršćuju u Bogu može izdržati u kušnjama vjere. Isus Krist nije samo temelj Crkve; on je i materijal kojim gradimo. Svaki naš doprinos utemeljen na čvrstoj stijeni njegove riječi i njegova nauka ima vrijednost koja nadilazi prolazno i donosi plodove u vječnosti. Ključna razlika između dobrog i lošeg građevinskog materijala jest motiv. Važno je postaviti pitanje: Zašto radim to što radim? Za čiju slavu radim?
Treći način razaranja zajednice dolazi osobnim udaljavanjem od nje, čime pojedinac najviše šteti samome sebi. Pavao ističe ozbiljnu posljedicu ovakvog ponašanja: „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi“ (1Kor 3,17). Bog nas poziva u jedan narod, zajednicu svetih. Svaka želja za izolacijom ili razdvajanjem udaljava nas od njegove volje i vodi nas prema vlastitoj propasti. Kao što cigle moraju biti povezane da bi zgrada bila stabilna, tako i mi moramo biti povezani s drugima kako bismo duhovno preživjeli.
Čovjek je po prirodi relacijsko biće, ne može živjeti bez drugih. Bez zajednice nema sustava odgovornosti, ljubavi i podrške. Bog nam je u Crkvi dao idealno mjesto gdje možemo ostvariti puninu svoga poziva. Ipak, svi smo skloni graditi na pogrešnim temeljima, koristiti loše materijale ili raskinuti veze sa zajednicom. Crkva nas uči da zajedništvo s njom može biti razoreno nasljedovanjem krivoga nauka, nesakramentalnim životom ili neposluhom zakonitoj crkvenoj vlasti. Ova tri veza zajedništva, ljepotu i snagu vjere i Crkve možemo očuvati samo u suradnji s Kristom i milošću koju nam daje po služenju Crkve.
3. Obnova zajednice
Dragi vjernici, Bog nas uvijek poziva na obnovu Crkve. Način obnove koji Pavao predlaže Korinćanima poseban je i ohrabrujući. On ne govori Korinćanima što moraju učiniti, već ih podsjeća na ono što već imaju i na ono tko su u Kristu. Postavimo i mi danas sebi dva pitanja koja nam sugerira Pavao.
Znamo li što posjedujemo? Pavao upozorava Korinćane da ni Apolon ni Kefa ni on sam nisu temelji na kojima zajednica može opstati. Oni su poslužitelji evanđelja i suradnici Božji. Samo je Krist svojim raspećem i uskrsnućem postavio čvrst i neslomljiv temelj za život zajednice. Iako ljudi mogu zaboraviti i zanemariti taj temelj, on ostaje nepokolebljiv i postojan. Ne treba se hvastati ljudima jer nam je u Kristu sve već dano.
Stoga Pavao preokreće logiku kojom su se vodili Korinćani: uči ih da nisu oni Apolonovi, Pavlovi ili Kefini, nego su i Apolon i Pavao i Kefa njihovi (usp. 1Kor 3,21-22). Svi su pastiri dar Božji zajednici. Sve što nam je potrebno za život i vjeru već nam je darovano u Kristu. Zato se ne trebamo bojati niti dijeliti; već imamo ono što tražimo.
Znamo li kome pripadamo? Pavao zaključuje važnom istinom: „Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist je Božji“ (1Kor 3,22-23). Naša sigurnost počiva na istini da smo otkupljeni Kristovom krvlju i da pripadamo njemu. Krist je Božji Hram, razoren na križu, a nakon uskrsnuća obnovljen u Crkvi koju je utemeljio. Upravo je Kristova žrtva temelj na kojem smo pozvani graditi. Stoga, dok živimo „po Kristu, i s Kristom, i u Kristu“, naša pobjeda već je osigurana.
Dragi vjernici, posebno vi, dragi bogoslovi, Krist je sagradio svoju Crkvu na temelju apostola, a zaglavni je kamen on sam. Govoreći o strukturi zajednice vjernika, na što nas je potaknuo sveti Pavao obraćajući se korintskoj Crkvi, ne možemo zaobići svjedočanstvo crkvene predaje koje u vjeri ispovijedamo. Ona kaže da „među različitim oblicima služenja, koji se tamo od prvih vremena vrše u Crkvi, prvo mjesto zauzima služba onih koji su postavljeni u biskupstvo te po nasljedstvu koje teče od početka imaju mladice apostolskog sjemena“ (LG 20).
Pastiri crkve, njezino hijerarhijsko ustrojstvo, zauzimaju prvo mjesto među darovima Božjim zajednici vjernika. Biskupi i svećenici su vaši, a ne vi njihovi. Danas se u Crkvi pokazuje potreba obnovljene svijesti o dostojanstvu i ulozi svih vjernika, ali i o važnosti poslušnosti i jedinstva s biskupima. Samo tako možemo graditi na čvrstim temeljima koje je Krist postavio i s materijalima koji odolijevaju raznim kušnjama. Konačnu pobjedu Krist nam je stekao svojom krvlju. Samo držeći se zajedno u lađi Crkve možemo biti sigurni na nemirnom moru današnjice. Stoga, gradimo kao mudri graditelji, svjesni blaga koje imamo.
Naša je odgovornost izgrađivati zajednicu na trajnim vrijednostima Evanđelja, svjesni da samo zajedništvo u poslušnosti Evanđelju i Tradiciji daje Crkvi snagu da raste i opstane. Neka naš pogled uvijek bude usmjeren na Krista i neka nas prati zagovor Marije, Majke Crkve i naših svetaca i blaženika, posebno blaženog Alojzija Stepinca, koji je svojom krvlju posvjedočio vjernost Kristu i njegovoj Crkvi. Amen.
Nadbiskup Kutleša predvodio misno slavlje prigodom Osmog kongresa bogoslova