Draga braćo i sestre,
danas u zahvalnosti i radosti slavimo veliki jubilej, šezdesetu obljetnicu vaše župe posvećene svetom apostolu Pavlu koji je poput plamena gorio za Krista i za širenje evanđelja. Utemeljenje ove župe bilo je odgovor na duhovne potrebe vjernika koji su se sve više doseljavali u ovaj dio Zagreba. Isprva su se okupljali u preuređenoj obiteljskoj kući i s velikim žarom slavili sveta otajstva. Slavlje ovoga jubileja izraz je zahvalnosti za šezdeset godina po kojima je ova zajednica rasla, izgrađivala se, prenosila vjeru, dijelila radosti i nade.

Zahvalni smo na svećenicima, redovnicama i katehetama, na roditeljima, bakama i djedovima koji su svjedočili vjeru. Zahvalni smo na mladima koji su se odazivali Kristu i donosili svježinu. Želimo biti vjerni nasljednici onih koji su uložili sebe u ovu župu, ali i hrabri svjedoci vjere za nove naraštaje.

U tu nas zadaću uvodi današnje evanđelje. Ono pred nas stavlja snažnu usporedbu: bogataša, kojega tradicija naziva upravo tom riječju Dives (lat. bogataš) i siromaha Lazara čije ime na hebrejskome znači „Bog mi pomaže“. Jedan živi u raskoši, a drugi u krajnjem siromaštvu. Jedan se raskošno gosti svakoga dana, a drugi čezne za mrvicama koje padaju s njegova stola. Jedan je u svojoj sljepoći izgubio vječnost, a drugi ju je, za života nevidljiv i prezren, stekao. Isus nas ovom prispodobom želi probuditi, da naša srca ne otvrdnu, da u nama nikada ne prevlada ravnodušnost.

Razmotrimo stoga ovo evanđelje u tri naglaska.

1. Bogataš
Isus opisuje bogataša slikovito i prenaglašeno. Odjeven je u grimiz i tanani lan, odjeću kraljeva i velikih svećenika. Za druge nedostižnu, njemu svakodnevnu. I hrana mu je bila izobilna.

Isusov nam opis pruža dramatičan kontrast. U okruženju ljudi koji su radili šest dana u tjednu da bi preživjeli, bogataš se zatvorio u svijet užitaka i obilja. Njegov grijeh nije bio u tome što je posjedovao bogatstvo. Grijeh je bio u tome što nije primjećivao druge, niti znao zahvaliti i dijeliti. Bogatstvo ga nije učinilo velikodušnim. Navikao je uživati dok su drugi u njegovoj blizini oskudijevali.

Što je osobito upečatljivo, nigdje ne čitamo da je Bogataš bio otvoreno zao prema Lazaru. Nije ga tjerao, nije ga tukao, nije ga vrijeđao. Jednostavno ga nije ni primjećivao. Naviknuo se na njega kao na kamen uz cestu ili na suho stablo u dvorištu. Lazar mu je postao nevidljiv. A kad čovjek prestane vidjeti svoga bližnjega, prestaje biti čovjek.

Draga braćo i sestre, tu se krije snažna poruka i za nas danas. Koliko je „Lazara“ i pred našim vratima? To može biti starac koji živi sam i kojega nitko ne posjećuje. To može biti bolesnik u susjedstvu kojemu nedostaje samo lijepa riječ. To može biti mladić zarobljen ovisnošću, koji čeka da ga netko pogleda bez osude. To može biti dijete koje raste bez ljubavi i koje nikome nije važno.

Naš najveći grijeh nije uvijek u riječima ili djelima, nego u ravnodušnosti i nečinjenju. Griješimo ne samo kad činimo zlo, nego i kad propuštamo činiti dobro. Ravnodušnost ubija tiše, ali jednako sigurno kao i otvorena zloća.

Zato se uvijek pitajmo: opažamo li Lazare oko sebe? Primjećujemo li bijedu svijeta, patnju siromašnih i posljedice društvenih nepravdi ili smo se navikli na takvo stanje? Naši su stari njegovali lijep običaj ugostiti prosjaka, sačuvati za njega mjesto ili objed. Bilo je posve razumljivo zbrinuti bolesnika, ne sjedati za stol dok se ne pokopa pokojnika. Od kada su institucije preuzele takvu brigu, opasnost naše sljepoće je veća. Otklanjamo od sebe patnju drugoga, ne tiče nas se.

Dobro je o ovoj obljetnici podsjetiti se da je upravo župa zajednica onih koji primjećuju, u kojoj i pored koje nitko nije nevidljiv, nitko ne ostaje sam pred vratima, u kojoj vjera otvara oči, a ljubav pokreće na djelovanje. Upravo to je evanđeoska suprotnost bogatašu, biti zajednica koja vidi, prepoznaje i ljubi.

2. Lazar
Za razliku od bogataša koji je nazvan stanjem obilja koje je definiralo njegovu sudbinu, Lazar u prispodobi ima osobno ime. To nije slučajno. Svaki detalj u evanđelju ima svoju poruku. Ime Lazar dolazi od hebrejskog Eleazar, što znači: „Bog je moja pomoć“. Time Isus pokazuje da je upravo ovaj siromah, kojega svi prezru i zaboravljaju, u Božjim očima važan i nezamjenjiv. Dok bogataš ostaje bezimeni lik, utopljen u svojoj raskoši i samodostatnosti, siromah dobiva ime koje nosi obećanje Božje prisutnosti i pomoći.

Slika Lazara dirljiva je i bolna: ranjen, gladan, prekriven čirevima, toliko bespomoćan da mu psi ližu rane. On ne može podignuti svoj glas, nema snage izboriti se, nema moći zaštiti se. On je ikona svih potrebitih, slika čovjeka do kraja ovisna o drugima, a napose o Bogu. Lazar je u evanđelju prototip onoga koga svijet prezire, ali kojega Bog gleda i ljubi.

Upravo se tu događa obrat. Dok se na zemlji čini da je Lazar gubitnik, u vječnosti on postaje pobjednik. Dok ga ljudi ostavljaju na rubu, Bog ga uzima u svoje naručje. Dok je na zemlji bio nevidljiv, u Kraljevstvu nebeskom on zauzima središnje mjesto, u krilu Abrahamovu. Bog preokreće logiku ovoga svijeta: „Posljednji će biti prvi, a prvi posljednji“ (usp. Mt 20,16). To je snaga Evanđelja: nitko nije zaboravljen, nitko odbačen, nitko nije toliko malen da bi bio od Boga zaboravljen.

Lazar nije samo lik iz Isusove priče. Lazar među nama ima tisuću lica i svako nam od njih govori: „Bog je moja pomoć, ali Bog te poziva da i ti budeš moja pomoć.“ Lazar je lice svakoga siromaha, bolesnika, odbačenoga čovjeka kojega susrećemo. To je dijete koje raste u siromaštvu, to je obitelj koja jedva spaja kraj s krajem, to je migrant koji traži sigurnost, to je starac u staračkom domu koji nikada ne prima posjete.

Zar nam Isus sam nije rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40)? U svakome Lazaru dolazi nam Krist. On nije samo ispit naše dobrote, nego prilika da susretnemo samoga Gospodina.

Povijest ove župe govori da je željela biti upravo takvo mjesto gdje nijedan Lazar nije nevidljiv. Ako želimo biti autentična Crkva, moramo nastaviti živjeti s tom istom zauzetošću jer u potrebitima, a to smo na koncu svi mi, Bog nam daje priliku da živimo ono što najviše ispovijedamo i za čim i sami najviše čeznemo, ljubav koja ne zaboravlja nikoga.

3. Bogatašev grijeh
Najstrašnija istina koju Isus otkriva u ovoj prispodobi jest da bogatašev grijeh nije bio očita okrutnost ni zloća, nego ravnodušnost, bezosjećajnost. On nije mrzio Lazara. Jednostavno ga nije ni primjećivao; tuđa bijeda u njemu nije probudila ni trunku milosrđa. Njegova osuda nije došla zato što je učinio veliko zlo, nego zato što nije učinio ništa.

Ravnodušnost srca najtiša je, a možda i najopasnija bolest duhovnoga života, jer ne pokazuje znakove izvana, ali polako razara iznutra. Puno je okolnosti, draga braćo i sestre, u kojima se danas potiče ravnodušnost. U njima čovjek postaje samo broj ili netko iz mnoštva komu tek za plaću treba pružiti neku uslugu.

Veliko je evanđeosko upozorenje da možemo biti osuđeni zbog onoga što smo propustili učiniti. Naša je najveća odgovornost odgoj savjesti za suosjećanje, trud oko promicanja milosrđa. Puno puta i nesvjesno zaklonimo pogled kako ne bismo morali djelovati, ne dopuštamo da nas dirne tuđa nevolja. Time sami postajemo najveći gubitnici.

Isus u prispodobi jasno kaže da nije potrebno čekati nikakve nove znakove s neba. Svatko tko priznaje prirodni Božji zakon, sluša savjest i riječi Objave sadržane u Svetom Pismu, već time ima dovoljno svjetla kako bi prepoznao bijedu koju treba ublažiti, glad koju treba nahraniti, suze koje treba obrisati, nepravdu koju treba ukloniti. Ako nam Božja riječ ne otvori oči i srce, nikakav čudesni znak to neće učiniti.

Draga braćo i sestre, koliko je ovo važno za nas danas! Živimo u vremenu kada su slike patnje, siromaštva i nepravde stalno pred našim očima: na ekranima, u vijestima, u našim kvartovima. Opasnost je da se na njih naviknemo, da prestanu u nama izazivati suosjećanje i potrebu za djelovanjem. Kada žalost i tuga drugih postanu samo jedna od informacija u nizu, tada naše srce polako otvrdne. A upravo to je bio bogatašev grijeh: srce mu se stvrdnulo do točke u kojoj je tuđa patnja postala nevidljiva.

Obljetnica koju danas slavimo potiče nas da odlučno nastavimo drukčije. Župa Retkovec od svojih je početaka željela biti mjesto vjere i milosrđa, mjesto gdje se osluškuje Božja riječ i gdje ona postaje konkretna u djelima ljubavi. I danas, nakon šezdeset godina, želimo nastaviti taj put: da nitko u ovoj zajednici ne ostane nevidljiv, da nitko ne bude prepušten sam sebi, da svatko osjeti da je ljubljen i prihvaćen.

Neka ovo slavlje bude poziv da naša srca ostanu osjetljiva. Kršćanin koji prestane biti osjetljiv na bol bližnjega prestaje biti Kristov učenik. Radije dopustimo da nas Božja riječ neprestano iznova dotiče i preobražava, da nas milost Duha Svetoga čini budnima, da ova župa i dalje bude dom gdje se prepoznaju i ljube Lazari našega vremena.

Najbolji način proslave ove važne obljetnice jest stvoriti odluke da ćete nastaviti graditi zajednicu koja će po svakome od vas imati otvorene oči i otvoreno srce, zajednicu koja pobjeđuje ravnodušnost ljubavlju i darivanjem.

Ravnodušnost je najveća opasnost za Crkvu i za svaku župu. Zato naša dužnost nije samo doći na nedjeljnu misu, nego od euharistijske gozbe poći u svijet pronoseći evanđelje ljubavi. Naš je poziv da učinimo ono što možemo, ali s ljubavlju i suosjećanjem.

To je program za budućnost ove župe: da bude zajednica koja nikoga ne ostavlja pred vratima, nego svima otvara svoja srca; da bude Crkva kojoj je više stalo do ljudi nego do zidova; da bude Crkva koja svakome zna reći: „Bog ti je blizu, i mi smo s tobom.“

Neka vam u tome pomogne vaš zaštitnik, sveti Pavao, neumorni navjestitelj Evanđelja, koji je gorio od želje da svi upoznaju Krista. Neka svima nama izmoli gorljivost da se natječemo u dobrim djelima (usp. 1 Tim 6,12), da naše zajedništvo bude znak nade i svjetla ne samo ovdje u Retkovcu, nego i puno dalje.

Neka vaše obitelji budu mjesta vjere i molitve. Neka vaša djeca rastu u ozračju ljubavi i poštovanja. Neka mladi u ovoj župi pronađu potporu i smisao. Neka stariji osjete zahvalnost i brigu. Neka nitko ne bude zaboravljen. Ako tako budemo živjeli, onda će i budući naraštaji, za novih šezdeset godina, moći zahvalno reći: u Retkovcu živi Crkva koja svjedoči Krista, koja primjećuje, koja ljubi i koja se daruje. Amen.