Homilija nadbiskupa Kutleše prigodom proslave blagdana sv. Josemarije Escrive

Poštovani i dragi vjernici, članovi i prijatelji Opusa Dei!

Na ovo euharistijsko slavlje okupio nas je spomen na utemeljitelja Djela Božjega, svetoga Josemaríju Escrivu de Balaguera. „Utemeljitelj Božjega djela“ – ove na prvi pogled, obične i točne riječi skrivaju paradoks života svih svetaca. Zašto? Jednostavno zato što svaki od njih ne bi bio to što jest da nije živio istinu da utemeljitelj Božjega djela može biti samo Bog. Veličina svetoga Josemaríje je upravo u zapanjujućoj odvažnosti da, vođen nadnaravnom intuicijom, bez izvanrednih objava kakve bismo možda očekivali za ovakav pothvat, prepozna Božje poticaje i smjerove koji su pokrenuli mnoštvo vjernika, ali i svih ljudi dobre volje na put svetosti.

Ono što se nama danas, 60 godina nakon Drugog vatikanskog sabora, čini sasvim razumljivo i normalno, a to je poziv na svetost u svakodnevnom životu, upućen ljudima svih godišta, bračnih i socijalnih prilika, na početku Djela za Josemaríju bio je tek san koji se trebao ostvariti. „Sanjao je neizmjerne obzore apostolata i evangelizacije, uvjeren da će se Božja volja ostvariti i da će se uskoro tisuće kršćana truditi postaviti Krista u srce ljudskih nastojanja.“[1] Kad bismo se mi danas barem usudili sanjati velike snove i izići iz okvira koji su nam zadani ili smo ih zadali sami sebi, kao i onih naše sebičnosti i sebeljublja!

Današnje nas Evanđelje uči kako to učiniti. Riječ je o pozivu i poslanju. Isus poučava mnoštvo pokraj Genezaretskog jezera i ulazi u lađu Šimuna Petra kako bi iz nje nastavio poučavati rastuće mnoštvo. Ono što će uslijediti, priča je o pozivu i poslanju te pouka što se dogodi kad se upustimo u avanturu poslušnosti Božjoj riječi.

1. Isusov poziv
Usred poučavanja mnogih, Isus samo neke poziva da ostave sve i pođu za njim. Petar je jedan primjer takvog poziva. Svatko ima svoj poziv i službu i svi smo jednaki pred Bogom u dostojanstvu svoga poziva i službe. No, neki su pozvani služiti mu ostavivši sve. Tekst otkriva Isusovu posebnu pronicljivost i namjeru. Ulazi u lađu kao da ovisi o ljudskim sredstvima i pomoći, da bi gotovo usput potpuno promijenio živote nekolicine galilejskih ribara.

Ova potreba napuštanja svega da bi se nasljedovalo Isusa nameće nam važno pitanje. Odgovor na njega je u srži misije svetoga Josemaríje i u temeljima Djela. To pitanje glasi: „Moraju li svi učenici napustiti svoja zvanja kako bi služili Isusu?“ Jednako tako možemo se zapitati u čemu je poziv svim vjernicima sličan, a u čemu različit od Petrova poziva. Kao što novozavjetni tekstovi pokazuju, nismo svi pozvani na nasljedovanje koje pretpostavlja napuštanje uobičajenog načina života i svega što taj način podrazumijeva. Sjetimo se da je Pavao nastavio raditi kao izrađivač šatora dok je služio. Ipak, svi smo pozvani na svetost i na savršenstvo kršćanske ljubavi po uzoru na našeg Oca nebeskoga (usp. Mt 5, 48).

Ono što je zajedničko svima je da Božji poziv stave na prvo mjesto te budu spremni biti što god ili gdje god On pozove. Za neke, poput izliječenog iz Gerazena, to znači ostati kod kuće i svjedočiti za Isusa (usp. Lk 8, 38-39). Za druge to znači putovati s Isusom. Za neke to može značiti odlazak u misije u daleke zemlje, a za druge misijsko polje na njihovom svakodnevnom poslu i izvancrkvenoj službi. Poslanje kršćana je svjedočiti radosnu vijest evanđelja, a ona nije ništa drugo nego život u Božjoj blizini i trud oko toga da mu budemo slični. Nekome je radno mjesto bolja prilika za to od crkvenih prostora.

Jednakost u dostojanstvu koju svi vjernici uživaju snagom krštenja i opći poziv svih vjernika na svetost ni danas se u životima krštenih ne razumiju u dovoljnoj mjeri. Ponekad se čini da je stav mnogih kršćana jednak onome kakvoga je imao Petar: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5, 8). Mnogi se kršćani ne smatraju pozvanima na svetost zbog osjećaja vlastite grešnosti i ne razumiju da Bog računa upravo s njima i upravo zbog toga. San Josemaríje bio je probuditi u dušama oduševljenje, pomažući im razumjeti da ih Bog treba u njihovu svakodnevnom životu i radu te da ih tu zove na svetost.

2. Bacanje mreže na Gospodinovu riječ
Josemaría je nadnaravnom intuicijom shvatio na koju stranu baciti mreže. I sam je na neki način bio zatečen jasnoćom spoznaje da Bog želi otvoriti panoramu poziva na nasljedovanje u svakodnevnom životu. Tada je to bio „novi duhovni obzor koji je obećavao plodove apostolata i svetosti za cijelu Crkvu.“[2] Suočen s tom jasnoćom, sam bilježi: „Imao sam 26 godina, Božju milost, dobru volju i ništa više.“[3] Isus u prvome redu vidi naša srca. Koristi materijal od kojeg smo sazdani: talente, intuiciju, karakter, rječnik i navike. Nadasve računa s našim povjerenjem u njega.

Trebali bismo pažljivo razmotriti Petrova tri odgovora Isusu koja svjedoče o trima njegovim osobinama koje Isus traži. Josemaría je također imao te tri osobine. One i nama pokazuju put do plodnog odgovora na Isusov poziv i na njegovu prisutnost.
„Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo…“ (Lk 5, 5b) Petar je do kraja predan svome ribarskome poslu. Trudi se i noću i danju. Ne obavlja svoj posao površno, nestručno i nezainteresirano. Isus mu prilazi na mjestu njegova svakodnevnog truda i zanimanja. Kad mu je rekao da izveze na pučinu, Petar mu se obraća riječju „Učitelju“, koja nam u svome grčkom izvorniku „epistata“, što je vokativ od „epistates“, govori o Petrovoj dubljoj vjeri u Isusovu vlast od one koja je izražena izrazom „didaskalos“, koji isto tako treba prevesti s „učitelj“. To nam također govori da je u njegovu srcu već negdje probuđena iskra povjerenja i naklonosti prema Isusu. No, nije zbog toga odmah ostavio mreže. Za poslanje na koje Bog zove potrebno je Boga slušati, a ne ga uvjeravati što bi za nas trebao učiniti.

„… ali na tvoju riječ bacit ću mreže“. (Lk 5, 5c) Petar je voljan ići kamo Isus vodi, ponizan je i potpuno predan. U svojoj spremnosti da izbaci mreže djeluje isključivo na temelju Isusove riječi. Njegovo profesionalno obrazovanje govorilo mu je da nema šanse za uspješan ulov, ali ono što je Petar znao o Isusu bilo je dovoljno te nije mogao dovesti u pitanje njegove riječi. Ova spremnost da se slijedi kamo Isus vodi može ponekad biti protiv kulture, običaja ili opće mudrosti. Ponekad nas Bog vodi na iznenađujuća mjesta i na iznenađujuće načine da proširi naše granice.

Prihvaćanje savjeta o ribolovu od putujućeg propovjednika govori o Petrovoj poniznosti. Svakog bi ribara upute o ribolovu od vjeroučitelja razljutile. Petar je spreman poslušati.

Bacanje mreža na Gospodinovu riječ rezultiralo je čudesnim ulovom. Poznato vam je da je sveti Josemaría naglašavao: „Čudo koje Bog traži od vas je da ustrajete u svom kršćanskom i božanskom poslanju, posvećujući svakodnevni posao: čudo pretvaranja pripovijesti svakodnevnog života u herojsku poeziju ljubavlju koju stavljate u svoj uobičajeni rad. Tu Bog čeka na vas. On očekuje da budete odgovorna osoba, s gorljivošću apostola i kompetencijom dobroga radnika.”[4] Čudo se uvijek događa ondje gdje izvezemo na Njegovu riječ. U mjeri u kojoj naša predanost bude dublja i dosljednija, očitovat će se i Božja zauzetost za to. Mi smo ponekad skloni poći za Božjim nadahnućima, ali je puno teže ustrajati u njima na načine na koje Bog želi i ne oslabiti ih vlastitim mjerilima, nagnućima, razlozima. Zato je važno ustrajati u tom čudu pretvaranja svakodnevnog života u pripovijest Božje ljubavi.

„Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5, 8) Našu pažnju posebno privlači Petrov osjećaj grešnosti kad je ulov stigao. Iako ponizan karakterom, Petar pogrešno razumije kako Bog radi s onima koji priznaju svoje propuste i obraćaju mu se. Osjeća da kao grešnik nema šanse kod Boga. Isus mu pokazuje da je taj osjećaj upravo ono s čime Bog računa. Ne radi se o ropskome strahu niti o bolesnom doživljaju grijeha. Znamo da kao kršćani nismo primili duha robovanja da se bojimo, već Duha posinstva kojem kličemo: „Abba! Oče!“ (usp. Rim 8, 15). Ne radi se o strahopoštovanju pred Svetim niti o preneraženosti koja obuzima dušu kad doživi Božju Svetost, a vlastitu ništavost. Taj sveti strah čovjeka podiže, a ne poništava. Zaogrće ga spoznajom slave ljubljene djece Božje i darovanosti koja se ničim ne može zaslužiti ni steći.

Petrova poniznost i nama je poruka i pouka. Bog je mogao upotrijebiti Petra jer je znao da on treba Boga i čezne za njim. Neki ljudi u svojoj službi ostavljaju dojam da bi se Bog stvarno mučio bez njih u svijetu. Petar je shvatio da kao grešnik nije donio ništa na stol osim onoga na što ga je Bog uputio. To Petra nije činilo beznačajnim, ali njegova je snaga dolazila iz poniznosti i ustupanja mjesta Bogu. Pavao izražava sličan stav u poslanici Filipljanima gdje navodi Gospodina kao primjer poniznosti koja je bila voljna služiti (usp. Fil 2, 1-11).

3. Evangelizacijsko poslanje: dovođenje drugih k Isusu
Važnost Petrovih triju odgovora tijekom ulova odražava emocije koje se protežu stoljećima: bacanje mreže, klanjanje pred Isusom i evangelizacijski poziv. Metafora ribolova prikladna je slika evangelizacije. Ono što vi, dragi članovi i simpatizeri Djela Božjega, dobro znate i svjedočite je da se evangelizacija, baš kao ni ribolov, ne događaju automatski. Potrebne su temeljite pripreme i potrebno je puno rada, discipline, povezanosti i podrške. Vi to sve činite, najvećim dijelom, ne napuštajući poziv ni posao koji imate u svijetu.

Posvećivanje posla se odvija kao izvršavanje svećenstva vjernih, „jer svi njihovi poslovi, molitve i apostolska nastojanja, njihov svakodnevni bračni i obiteljski život, njihova svakodnevna zanimanja, njihovo fizičko i mentalno opuštanje, ako se provode u Duhu, čak i životne teškoće, ako ih se strpljivo nosi – sve to postaju žrtve ‘duhovne ugodne Bogu po Isusu Kristu’ (1Pt 2, 5). Najprikladnije ih je, zajedno sa žrtvom Gospodinova tijela, predati prilikom slavljenja Euharistije.“[5] To je srž Djela koje je pokrenuo sveti Josemaría.

Neka Gospodin blagoslovi vaše napore da ostanete vjerni tome Djelu i neka poziv na svetost po vama u Crkvi još više zablista i donese ploda. Amen.