Homilija nadbiskupa Lazarusa Youa Heung-sika prigodom svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata

Braćo i sestre u vjeri!

Riječi hvalospjeva Magnificat – ‘Veliča duša moja Gospodina’ koje Marija izgovara u Elizabetinoj kući i koje smo malo prije čuli jednako su intonirane, usklađene su s mojim osjećajima zahvalnosti i radosti, zbog mogućnosti koju mi dajete da s vama podijelim ovaj važan dan slavlja za grad Zagreb i za Hrvatsku. Zahvaljujem uzoritomu gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću na pozivu koji mi je uputio i srdačno pozdravljam: Apostolskoga nuncija, subraću biskupe, građanske i vojne vlasti, svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce te sve vas u ovome zajedništvu.

Istinski sam sretan što mogu biti ovdje u molitvi Presvetoj Djevici, pridružujući se pobožnosti ovoga puka prema Majci Božjoj; pobožnosti koje su znakovi brojna njezina svetišta prisutna u vašoj zemlji. A kada se nađemo pred Marijinom ljepotom, uvijek smo pozvani pitati se: Što možemo naučiti gledajući tu Nazaretsku djevojku?

Razmatrajući Evanđelje, koje smo slušali, od Marije učimo ponajprije vjeru koja postaje hodom. Naime, prvi evanđeoski prizor zahvaća nas baš zbog toga, jer Marija ne želi privući pozornost na sebe; ne ostaje u udobnosti svoga doma da bi uživala u radosti navještaja koji je primila od Anđela, nego – kaže Evanđelje – „usta i pohiti u Gorje, u grad Judin“ (Lk 1, 39). Marijina religioznost nije statična, življena kao osobna utjeha ili kao bijeg od životnih poteškoća. Baš suprotno tomu: slušanje Božje riječi odmah ju potiče da iziđe iz kuće na životne putove, ususret rođakinji Elizabeti, a zatim i dalje: ususret životu i to – cijeloga života. Ona je sve do podnožja Križa bila učenica i hodočasnica!

Zapravo, Marijina je vjera neustrašiva i nemirna, vjera čovjeka koji ‘ustaje’ iz vlastite udobnosti; čovjeka koji se Gospodinovim pohodom dopušta izazvati u vlastitim sigurnostima; čovjeka koji napušta toplinu svoga doma da bi izišao na ulicu i u svagdašnji život unosio Božju riječ, slušanu i prihvaćenu u svoj život. Papa Franjo nas je od početka svoga pontifikata pozvao da to živimo kao osobni i crkveni stav: da izađemo iz sebe, da izađemo iz svake zatvorenosti, da izađemo iz naših crkava i svetišta, da bismo doživjeli i nosili radost evanđelja u svim okolnostima svakidašnjice, jer „je radost evanđelja koja ispunjava život zajednice učenikâ misijska radost“ (Evangelii gaudium, 21).

Stoga, od Marije učimo da nas vjera ne smije ukočiti i ukopati nas u našim sigurnostima, nego nas treba pokrenuti, promijeniti naš način postojanja, razmišljanja i djelovanja; treba nas učiniti osobama sposobnima hoditi u povijesti svakoga dana, razlučivati stvarnost i izabirati ono što je ispravno za nas i za naše bližnje.

Marija nas također uči vjeri koja postaje susretom. Njezin hod prema jednomu judejskom gradu ima za cilj dolazak do kuće njezine rođakinje Elizabete koju želi pohoditi. Tu otkrivamo ljepotu značenja blagdana Pohoda Blažene Djevice Marije: Mariju je pohodio Gospodin i zbog toga ona odlazi u pohod Elizabeti. Susret s Gospodinom, premda je od njega primila važan navještaj, ne pobuđuje u njoj osjećaj povlaštenosti, nego ju potiče da ide ususret drugomu. Božja riječ, prihvaćena u dubini srca, otvara ju bratsko-sestrinskomu odnosu i ljubavi. A Evanđelje kaže da se žurila, da je „pohitala“. Naša su današnja društva prožeta brzinom promjena i žurbom. Umjesto da budemo gospodari vremena, postali smo žrtve užurbanosti. Ta nas ubrzanost često sprječava u organiziranju svakodnevnoga života dovodeći u opasnost i kakvoću naših odnosa.

Naposlijetku, od toga trpi i naš duhovni život kojemu su potrebni prostori tišine i stanke, da bismo se mogli uskladiti s divljenjem Božjoj riječi koja nam dolazi ususret. No, Evanđelje nam govori da postoji i ‘dobra’ žurba. To je čežnja, hrabrost i oduševljenje da se ide ususret drugima; da se pohodi njihov život; da nas, bez oklijevanja, stavi u službu raznih potreba braće i sestara i općega dobra. Marija je ‘pohitala’, jer dobro drugoga čovjeka, iščekivanje riječi utjehe ili geste solidarnosti, bol brata ili sestre, potreba siromaha, neka nepogoda ili kakav društveni izazov, ne mogu čekati, i mogu se – ako smo ukočeni mlakošću ili neodlučnošću – pretvoriti u bezbroj poziva u pomoć koji ostaju nečujni i neuslišani.

Kršćanin ne može biti čovjek koji sve želi uravnotežiti; čovjek koji najprije odvaguje prednosti i opasnosti, a tek onda odlučuje napraviti korak prema drugima ili donijeti neku odluku. Upravo suprotno. Od Marije učimo da je vjera istinska, kada nas upućuje na hod prema braći i sestrama te kada u srce unosi čežnju da ih se pohodi istom ljubavlju kojom je Bog pohodio i naš život.

Marija nas podsjeća da ljubav ne čeka, jer je uvijek u žurbi, kako bi krenula i pobrinula se za druge, učinila dobro, preobrazila zbilju u kojoj živimo; u žurbi, da bi bili srušeni zidovi sebičnosti i zla. Ta vjera preoblikuje naše gradove, našu zemlju i našu Europu, da bi bile mjesto bratskoga zajedništva, dijaloga i mira.

Konačno, Marija pjeva Magnificat, Veliča duša moja, poučavajući nas vjeri koja postaje radost. Onaj koga je pohodio Gospodin i tko je mogao iskusiti njegovu ljubav koja oprašta, pomiruje; koja ponovno podiže, nakon svakoga pada ili neuspjeha, u srcu nosi neuništivu radost. To je radost spoznaje da nas Gospodin – mada smo siromašni i krhki – gleda s puno dobrostivosti, jer on gleda poniznost i malenost svoje djece. To je radost čovjeka koji zna da ni usred poteškoća i životnih oluja nikada nismo sami te da Gospodin, na iznenađujuć način, uvijek otvara nove putove u povijesti, jer je On taj koji „silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne“. To je radost spoznaje da su naš život, naša povijest i budućnost čovječanstva čvrsto u Božjim rukama i da, ma koliko obilježeni trpljenjem i često uznemireni zlom, idu prema onomu obećanju spasenja i oslobođenja koje je – kako Marija pjeva u Hvalospjevu – dano Abrahamu, a u njemu cijelomu čovječanstvu zauvijek.

Tu radost koja pjeva o Božjemu djelu u povijesti, o veledjelima koja je on učinio za nas, i danas želimo pronijeti ulicama naših gradova, mjestima na koja dolazimo i kojima prolazimo, unijeti ju u odnose koje živimo i posebice tamo gdje je život ranjen siromaštvom, samoćom, gubitkom nade. U svim tim okolnostima mi, kršćani, pozvani smo nositi radost evanđelja ne samo riječima nego i djelima koja su znak djela Boga koji raspršuje oholost, nasilje i nepravdu te uzvisuje ponizne i siromašne.

Nosimo radost osobito u svoje obitelji!

Od samih početaka katoličanstva korejski su kršćani očitovali veliku pobožnost prema Mariji, Majci Isusa iz Nazareta. Za korejske kršćane bilo je prirodno povezati djetinju ljubav prema majci s ljubavlju prema Mariji.

U marijanskome mjesecu svibnju u Koreji cvjetaju najljepši cvjetovi koji postoje u prirodi, a posebice ruže, cvijeće Blažene Djevice Marije. No, u ovome se mjesecu slave i veoma važni dani: dan roditelja, dan djece, dan radnika i učitelja. Osim toga, Korejska biskupska konferencija mjesec svibanj posvetila je ne samo Bogorodici Mariji nego i obitelji.

U ovome mjesecu svi se Marijini kipovi ukrašavaju predivnim cvijećem. Župe, skupine mladih organiziraju posebne događaje kao što je bdjenje za Bogorodicu. U tim se prigodama pjeva, čitaju poetski tekstovi, pletu cvjetni vijenci i izrađuju kitice te se moli Krunica pod svjetlom svijeća; izražavaju se želje koje se povjeravaju nebeskoj Mami te se donose životne odluke usmjerene prema dobru.

Župe organiziraju i hodočašća skupina i pojedinih vjernika u marijanska svetišta, kao što je Namyang, cilj brojnih hodočasnika. To je svetište podignuto na mjestu na kojemu su 1866. ubijeni kršćanski mučenici, a posvećeno je Majci Božjoj 1999. godine.

Braćo i sestre, papa Franjo podsjeća da je „Marija na put krenula žurno i puna Duha Svetoga. Iskustvo vjere unosi nas u iskustvo Duha, obilježeno sposobnošću kretanja na put… Nema ničega što bi bilo snažnije protiv Duha od toga da se čovjek usidri, da se zatvori. Kada se ne prolazi kroz vrata vjere, vrata se zatvaraju; Crkva se zatvara u sebe, srce se povlači u sebe, a strah i loš duh ‘truju’ Radosnu vijest“ (J. M. Bergoglio – Papa Franjo, Ai catechisti. Uscite, cercate, bussate! [Katehetama. Iziđite, tražite, kucajte!], Lev, Città del Vaticano 2015.) Ovdje smo ponovno mislima pred povijesnim vratima vašega grada, tamo gdje je usred plamena jednoga požara sačuvanom ostala samo Marijina slika. Neka nam stoga Presveta Bogorodica pomogne krenuti na put i otvoriti vrata svoga života Kristu te braći i sestrama.

Kao što ste čuli, prošle me je nedjelje (29. svibnja 2022.) Sveti Otac uvrstio među nove kardinale.

Vraćao sam se iz Svetišta u Mariji Bistrici, kamo sam otišao da bih Majci Božjoj povjerio svoj današnji susret s vama i cijelu Crkvu u Hrvatskoj. Vozili smo se Sljemenom i tamo smo se na trenutak zaustavili pred Kapelicom. Začuo sam zvuk telefona i odgovorio na poziv prijatelja koji radi u Vatikanu, a on mi je rekao da je Papa, nakon molitve ‘Kraljice neba’, spomenuo i moje ime među novim kardinalima.

Osjetio sam istodobno i ganuće i svoju nedostojnost i neprikladnost, ali – kao što sam pokušao činiti cijeloga života – sve sam odmah stavio u Gospine ruke. Molili smo Krunicu moleći Mariju da mi pomogne bolje služiti Crkvi i ostvarivati obnovu u sinodalnome stilu, kako želi papa Franjo, počevši od Rimske kurije.

Koristim i ovaj susret da bih svoju osobu i svoje služenje svećenicima, đakonima, bogoslovima i sjemeništarcima cijeloga svijeta povjerio vašim molitvama.

Kao što možete zamisliti: i zbog te ću podudarnosti, od sada nadalje Hrvatsku uvijek nositi u svome srcu.

Majčinskomu Srcu nebeske Majke povjeravamo Svetoga Oca u ovim osjetljivim trenutcima za njegovo zdravlje; povjeravamo predrage svećenike, đakone, bogoslove i sjemeništarce, redovnike i redovnice te sve vas vjernike Crkve u Hrvatskoj, narod tako odan Presvetoj Majci. Svima želim i za sve molim istu neustrašivu i odvažnu vjeru Blažene Djevice Marije. Neka nas Ona, ‘Sigurna vrata’ koja nas vode Kristu, čuva svojom nježnošću pod svojim plaštem i neka nas neprestano zagovara.

Amen.