Crkva se danas kalendarski spominje sv. Valentina, biskupa i mučenika. Odlučio sam stoga u ovoj prigodi progovoriti nešto o njemu i oslanjajući se na Prvo čitanje iz Jakovljeve poslanice reći nekoliko misli.

1. O današnjem svecu imamo malo povijesnih podataka. Znamo da je bio liječnik, svećenik i biskup koji se u vrijeme progona kršćana sklonio u Rim. Tamo mu je car Klaudije (268.-270.) na današnji dan, 14. veljače 269. dao odrubiti glavu. Kršćani su ga časno pokopali na Flaminijskoj cesti, a na njegovom grobu u 7. stoljeću sagrađena je bazilika gdje su mu se dolaziti moliti. Vrijeme kad je živio sveti Valentin bilo je kršćanima teško. Pogani su slavili svoja božanstva, a kršćani Krista Uskrsloga. Tada su pogani slavili i „rođenje nepobjedivoga Sunca“ komu je car Aurelijan, 25. prosinca 274. podigao na Kvirinalu veličanstveni hram, a sebe proglasio njegovim vrhovnim svećenikom. U to su vrijeme žestoko progonili kršćane i smatrali ih opasnima za društvo. Nagonili su ih neka i oni slave božanstvo Sunca, klanjaju mu se i tamjan prinose. Kršćani to nisu htjeli činiti jer za njih je Isus bio „Mlado Sunce s visine“, „svjetlo na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2, 32). Uz blagdan „boga Sunca“ Rimljani su 14. i 15. veljače slavili posebni festival koji su zvali „Luperkalija“. Toga dana okupljali su se u „Vučjoj pećini Lupercal“ gdje je po tradiciji vučica othranila osnivače grada Rima, braću Romula i Rema.

Dakle, 14. veljače Rimljani su se okupljali u pećini i slavili Luperkalije, a kršćani istoga dana sjećali su se svoga biskupa, svjedoka i  mučenika sv. Valentina kojega svijet danas slavi kao zaštitnika zaljubljenih. Kako je do toga došlo? Papa Gelazije I. koji je upravljao Crkvom samo četiri godine (492.-496.), borio se protiv pelagijanstva i manihejstva, kao i protiv razvratnih svečanosti „luperkalija“ koje su ugrožavale kršćanski moral. Budući da je sv. Valentin, prema nekoj staroj legendi, blagoslovio brak rimskog legionara-poganina Sabina s kršćankom Serapijom koja je bila oboljela od opake bolesti, po odredbi cara Klaudije svetom je Valentinu na današnji dan odrubljena glava. Uz ovu legendu postoji priča kako je sv. Valentin darova nekoj siromašnoj djevojci potrebnu svotu novca da se može udati i živjeti u braku. Tu su i razlozi zašto je papa Gelazije I. nastojao kršćanskim tumačenjem i običajima zamijeniti poganske „luperkalske“ rimske svečanosti, pa je i mučenik sv. Valentin ušao u popis zaštitnika kršćanske ljubavi. Mučenici su tako već od samog početka ugrađeni u temelje Crkve i kršćanstva.

2. Neke procjene vele da je od Isusove smrti na Kalvariji do naših dana izgubilo svoje živote zbog vjere oko sedamdesetak milijuna kršćana. A od toga je oko 45 milijuna u prošlom 20. stoljeću, dakle, gotovo dvije trećine od svih mučenika. (IKA, 26. 12. 2003.). Sveti Ivan Pavao II. dao je osobiti zamah temi mučeništva. Od 1.738 proglašenih svetih i blaženih uzora, četiri petine ih je s aureolom mučenika (80%). Potresni podatci stradanja zbog vjere govore nam da je sveopća Crkva, kao i Crkva u Hrvata od samih početaka obilježena mučeništvom. Dovoljno je prelistati kronike iz vremena osmanlijske tiranije kroz puna četiri stoljeća. Ili, sjetiti se Drugog svjetskog rata i poraća, znanih i neznanih stradalnika po logorima i grobištima od Dravograda i Maribora do Ogulina i Gospića, od Maceljskih šuma i Jazovke, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče, Zenice i Mostara. Istina, tijekom komunističkog razdoblja brojne su žrtve bile „zatirane, brojčano umanjivane i nametnutim mûkom prešućivane“ (dr. Roščić). No, dolaskom demokracije počinje se o tome pisati, diskutirati i otkrivati zaboravljene žrtve među kojima ima puno onih koji su stradali zbog vjere i svjedočanstva za ime Isusa Krista.

Spominjući danas mučenika sv. Valentina pitamo se zašto ih Crkva toliko štuje i što nam oni poručuju? Odgovore bismo mogli djelomično naći u prvom čitanju iz poslanice apostola Jakova koji večeras piše „dvanaestorim plemenima u raseljeništvu“, neka smatraju „pravom radošću kad upadnu u razne kušnje“, jer prokušanost vjere rađa postojanošću“, a postojanost „pomaže da ne budemo kolebljivci koji su slični morskom uzburkanom valovlju“. Jakov uz to podsjeća svoje čitatelje da smo na svijetu putnici i prolaznici koji nemaju ovdje sigurnoga staništa. I nestajemo poput cvijeta i trave koja „uvene čim žarko sunce ograne“. Stoga sa psalmistom usrdno molimo „nek dođe na nas, Gospodine, milosrđe tvoje da živimo“. Dok večeras razmišljamo o mučeniku sv. Valentinu i poticajnim riječima apostola Jakova koji plemenima u raseljeništvu veli neka smatraju „pravom radošću kad upadnu u razne kušnje“, jer prokušanost vjere rađa postojanošću“, ne mogu ne spomenuti i silne kušnje koje su prolazile mjesne Crkve i narodi ove države BIH. Godišnji susret ovdje u Mostaru hrvatskih biskupa s pastirima ove Biskupske Konferencije pruža nam povoda spomenuti posebice trojicu apostolskih nasljednika koji su podnijeli „najveću žegu dana“ u teškim danima rata i poraća. To su vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko koji je prošlih dana pošao u zasluženu mirovinu, banjolučki biskup Franjo i mostarski biskup Ratko koji je već drugu godinu u domu umirovljenika.

3. Dok sa zahvalnošću spominjem ovu trojicu biskupa iz ove BK, misli mi idu na početak četvrtog stoljeća u carski ljetnikovac u Niceji gdje je car Konstantin 325. godine okupio 318 biskupa, među kojima ih je bilo „dosta u dubokoj starosti, ali i u cvijetu mladosti“, kako je zabilježio povjesničar Euzebije. Oni su se tada okupili na saborovanje raspraviti o herezi arijanstva koja se tih godina naglo širila. Euzebije je zabilježio detalj kako su neki biskupi imali još uvijek „na tijelu biljege mučeništva, koje su pretrpjeli pod carom Dioklecijanom. Bilo ih je koji nisu imali oka ili uha, a nekima su bili spaljeni pojedini dijelovi tijela. Euzebije uz to bilježi kad se pojavio visoki i lijepo odjeveni car „u zlatu i dragom kamenju“, biskupi su ustali da ga pozdrave. A on je vidjevši biljege njihovog mučeništva ponizno oborio oči kao dijete. Pošao je od jednoga do drugoga i pred svakim kleknuo i poljubio mučeničke znakove. A onda pošao do svoga prijestolja.

Neka i ovaj susret hrvatskih biskupa s vama članovima BK BiH u ovoj katedrali u Mostaru, bude izraz naše naklonosti i ljubavi prema vama dragi oci biskupi kojima je Providnost povjerila pastirsku brigu za vjernike partikularnih Crkava: Vrhbosanske, Banjolučke, Mostarske i Trebinjske biskupije. Želimo večeras ovdje, pred Marijom Majkom Crkve,  izraziti osobitu naklonost trojici zaslužnih pastira, Vinku, Franji i Ratku, koji „nose posljedice teških dana rata i poraća“. Poštujemo, cijenimo i u duhu ljubimo „biljege trpljenja“ koje ste podnijeli za rast Božjega Kraljevstva. Vašim nasljednicima i svim suradnicima u partikularnim Crkvama ove napaćene zemlje želimo neka u duhu hrabrog primjera sv. Valentina nastave poput vas biti spremni i voljni svjedočiti za njegove visoke ideale. Prije četiri dana proslavili smo blagdan vrlog hrvatskog viteza, bl. Alojzija Stepinca, koji je u svom životnom hodu prošao tri različite faze: od vojnika i ratara do svećenika i biskupa. One su ga učinile divnim povijesnim likom gdje se isprepliću tri njegove velike ljubavi: prema bratu čovjeku, prema rodnoj zemlji i Domovini, prema Kristu i njegovom velebnom djelu Crkvi Katoličkoj. Njega ćemo večeras posebice moliti neka nam svima pomogne rasti u tom tropletu svete ljubavi, prema braći ljudima, Domovini i Crkvi. Zahvalni Bogu na daru služenja Bogu, Crkvi i narodu, skupa s okupljenim Božjim pukom reći ćemo večeras radosno i zahvalno: „Velika nam djela učini Svesilni. Neka je sveto ime Njegovo“. Amen.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Predsjednik HBK

Mostar – katedrala, 14. veljače 2022.