Današnje evanđelje nam prenosi razgovor Isusa i njegovih učenika u Cezareji Filipovoj koji se odvija kroz pitanja i odgovore, a završava obećanjima i određenim zabranama. Želio bih da se i mi danas uključimo u taj razgovor, ali da to pokušamo učiniti uz pomoć i posredovanje jednoga čovjeka koji se zvao Viktor Burić, a kojemu se danas želimo posebno pomoliti za pokoj u Gospodinu o četrdesetoj obljetnici od njegove smrti.

Tko je bio Viktor Burić? Iz njegovog životopisa saznajemo da se rodio u Rijeci 6. rujna 1897. od roditelja iz Kraljevice gdje su njegovi roditelji vratili živjeti nedugo nakon njegovog rođenja, da je vrlo brzo ostao bez majke, da je djetinjstvo živio u teškim vremenima zbog kojih je često mijenjao škole, da je i njegova priprava za svećeništvo bila dosta složena zbog Prvog svjetskog rata, da je 1920. ipak uspio postati svećenik senjsko-modruške biskupije. Iz svećeničkog razdoblja, koje je proveo u različitim pastoralnim, katehetskim i administrativnim službama, valja izdvojiti njegov doktorat u Zagrebu 1933. s tezom: „Sveti Pavao kao pisac“, koji je u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i Teologije u Rijeci objavljen prije 15 godina, o 25. obljetnicu njegove smrti. Senjsko modruškim biskupom je imenovan u svibnju 1935., a za biskupa je, pod geslom Dominus adiutor meus (Gospodin je moj pomoćnik) zaređen u srpnju iste godine. Glavni zareditelj je bio zagrebački nadbiskup metropolit Antun Bauer – toj je crkvenoj pokrajini pripadala ova biskupija – a suzareditelji su bili njego nadbiskup koadjutor sada bl. Alojzije Stepinac i krčki biskup Josip Srebrnić. Svoju službu je vršio u teškim vremenima koja su uključivala i Drugi svjetski rat i poraće koje su teško pogodile i njegovu Senjsko-modrušku biskupiju. Nakon rata, u prosincu 2052. imenovan je administratorom hrvatskog dijela Riječke biskupije koja je bila osnovana 1925. za vrijeme talijanske uprave, a dobio je i pomoćnog biskupa u osobi Josipa Pavlišića koji će postati i njegov nasljednik. Sudjelovao je u Drugom vatikanskom saboru, a nakon njega provodio u svojoj biskupiji njegove odredbe osnivajući potrebne nove strukture. Kad je 27. srpnja 1969. osnovana Riječko-senjska nadbiskupija i metropolija, on je postao prvi riječko-senjski nadbiskup metropolit. Umirovljen je 1974., a preminuo je na sutrašnji dan, 28. kolovoza 1983. pokopan je na Kozali, ali je njegovo tijelo naknadno preneseno ovdje u našu katedralu sv. Vida.

Iako je živio i djelovao u jednom drugačijem vremenu od našega, nadbiskup Viktor Burić je već u tom vremenu živio duh sinodalne Crkve o kojem mi danas razmišljamo i kojemu težimo. Njegov posljednji tajnik, pokojni biskup Mile Bogović,  je dao ovakvo svjedočanstvo za njega: „Poput pravoga učitelj znao je pozorno slušati učenike i od njih učiti. Ako je trebalo neku važniju odluku donijeti, slušao bi ponajprije one koji su u stvar najupućeniji, I u starijim godinama bio je otvoren za novo i perspektivno”. Dodao bih da je to zapravo bila konkretna aktualizacija u vršenju njegove službe nadbiskupa metropolita onog Isusovog razgovora s učenicima u Cezareji Filipovoj koji nam je danas prenijelo evanđelje, a koji je valjda bio prva sinoda u povijesti kojoj je kao plod nastala Crkva sa svojim ovlastima:   ‘A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima’.

Ali, tko je za Viktora Burića bio Isus?  U odgovoru na ovo pitanje bih se želio poslužiti spomenutim doktoratom, zapravo s nekoliko rečenica iz kojih možemo izvući određene zaključke, a oni su da je za njega Isus onaj Isus kojega je u današnjem evanđelju Petar ispovjedio kao Krista i Sina Božjega: ‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga’, kojoj ispovijedi je u svom propovijedanju i svojim poslanicama pravo značenje dao sv. Pavao svojom apologijom o Isusu Kristu za koju u spomenutom djelu Viktor Burić zaključuje da jednako „vrijedi i danas (jer) nitko nije dublje prodro u misterij Kristov od njegovog velikog apostola“. Dodaje: „Njegova poslanice fasciniraju dubinom misli i originalnošću izričaja. Tko preko njih stupa u kontakt s Pavlom, ne može se oteti njihovom utjecaju, a da ne bude privučen Kristu.“

A tko je za nas Isus? Je li on Isus kojega je Petar, u ime svih drugih, Crkve koja je na njemu sagrađena, ispovjedio kao Krista i Sina Božjega – a što u velikoj mjeri danas ima i s tim koliko je ono što o Isusu Kristu mislim, govorim i pišem, osobito po društvenim mrežama i nerijetko pod pseudonima, usklađeno s onim što o njemu govori, propovijeda i piše papa Franjo koji je Petar našeg vremena – ili sam ja sebi stvorio nekoga svoga prilagođenog Isusa, Isusa po svojoj mjeri i mjeri onih čiji svjetonazor dijelim?

Primjećujem da je Isus zabranio Petru i drugima govoriti o Petrovoj ispovijedi i njegovom obećanju da će na toj ispovijedi sagraditi Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati. Zašto? Zato što je još nisu dobro razumjeli. Nije dovoljno tek ispovjediti da je Isus Krist, Sin Božji i shvatiti dostojanstvo Crkve koju je on ustanovio na Petru i njegovoj vjeri, nego je to otajstvo potrebno razumjeti. Zato će Isusu i Crkvi na samim počecima njezinog razvoja trebati sv. Pavao i njegova teologija. I tek nakon toga moći će se i trebati o tome govoriti svima, do kraja vremena.

Nadbiskup Viktor Burić, preobražen tim naukom kojega je dodatno produbio studirajući sv. Pavla i njegovu misao, bio je snažno privučen Kristu koji ga je pozvao i poslao da mu privuče i druge, osobito vjernike i druge ljude dobre volje na prostoru današnje Rijeke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. On je, iako je živio u povijesno veoma složenim vremenima, tu svoju službu vršio preko 38 godina s ljubavlju i predanjem u različitim oblicima, najprije kao modruško-senjski biskup, zatim i kao administrator dijela Riječke biskupije, pa onda na kralju i kao riječko-senjski nadbiskup metropolit. Neka mu Isus, kojega je ispovijedao i propovijedao kao Krista i Gospodina, bude nagradom. Nama, sadašnjoj generaciji kršćana na ovom prostoru – osobito nama koji imamo posebne zadaće i poslanje u ovoj našoj Crkvi – ostaje zadaća da propovijedamo istoga Isusa koji je Krist i Gospodin. Ali moramo paziti da to ne bude Krist i Gospodin kakvom su ga u tom trenutku zamišljali Petar i drugi apostoli, a oni su ga zamišljali kao političkog vođu i osloboditelja, nego da to bude Isus koji je ponizan koji služi, Isus kakvoga je propovijedao i životom svjedočio sv. Pavao, koji se, kako on piše u Poslanici Filipljanima, „nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8).