Homilija nadbiskupa Uzinića prigodom primanja palija

Drage sestre i braćo,

danas slavimo blagdan Gospe Žalosne, suzaštitnice naše katedrale i nadbiskupije. Ovaj nas blagdan podsjeća da je Isusova i naša majka Marija tijekom svog zemaljskog života, bila ne samo obasuta velikim milostima, već i pogođena velikim žalostima. Prvo čitanje, iz Knjige proroka Izaije, podsjetilo nas je na proročanstvo o Marijinom milosnom izabranju: ona je djevica koja je začela i rodila sina čije je ime Emanuel, što znači “s nama Bog”. Psalam i drugo čitanje su nas pak podsjetili na njezin i Isusov pristanak da izvrše volju Božju i Božji plan. Taj pristanak psalmist izriče riječima: „Evo dolazim Gospodine vršiti volju tvoju!“ A Evanđelje koje smo čitali nas je prisjetilo na najtežu od tradicionalnih sedam žalosti koje su Mariju zadesile na životnom putu i odgovoru na Božju volju: na njezinu supatnju u trenucima Isusova raspeća.

Slaveći ovaj blagdan i mi imamo priliku sjetiti se sličnih događaja u našim životima. Možemo se sjetiti događaja u kojima smo osjetili Božju blizinu, Božji poziv; kada smo Bogu izrekli svoje „da“, kada smo osjetili da nas on vodi. Ali i onih drugih događaja, događaja kada je mač probio i naše srce, kada smo i mi doživjeli gubitak ili neuspjeh ili veliko razočarenje. Također danas imamo priliku sjetiti se i onih trenutaka kada smo doživjeli da je životni put stavio pred nas neočekivane izazove i prekretnice za koje se nismo osjetili spremnima. Kada je o njima riječ, meni je osobno to jedno od najljepših iskustava pripadanja Crkvi: iskustvo da u tim zahtjevnim trenucima nisam bio sam. I kada sam se osjećao nedoraslim odgovoriti na Božji poziv, a ujedno i na poslanje koje mi je od strane Crkve bilo povjereno, uspio sam prihvatiti vlastiti put, poziv i poslanje jer sam znao da mogu računati na zajedništvo s vama drage sestre i braćo, na zajedništvo sa Gospodinom, kao i s Isusovom majkom Marijom koja nam je povjerena za majku i kojoj smo povjereni kao njezini sinovi i kćeri.

Volio bih stoga, da nam još jednom u srcu odzvone riječi koje je smo čuli u današnjem evanđelju, a koje je Isus na križu uputio svojoj majci i ljubljenom učeniku: “Evo ti sina!”, “Evo ti majke!” Ponavljajući nama danas ove riječi Isus nam kaže: Evo vam majke! I još više: Evo vam obitelji! Poput Marije i ljubljenog učenika mi nismo obitelj po krvi, ali jesmo po vjeri i krštenju, po Duhu Svetom koji nam je dan i koji nas međusobno povezuje. Da smo obitelj vidljivo je i po tome što nismo savršena zajednica. Kao i svaka druga obitelj imamo svojih problema, međusobnih sukoba, nerazumijevanja, rasprava. Ali unatoč tome mi pripadamo jedni drugima, pa i onda kada i nismo u svemu usuglašeni, kada se baš i ne volimo, kada se baš i ne razumijemo, kada se teško podnosimo. Mi pripadamo jedni drugima i svi zajedno pripadamo Kristu koji je rekao: „Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“ (Mk 3,35).

Današnji dan na poseban način izriče tu našu međusobnu pripadnost – osobito moju pripadnost vama – jer mi je danas uručen palij, bijela vunena vrpca koju kao metropolit nosim oko vrata. Ona širi obiteljske obzore jer označava moju pripadnost ne samo Riječkoj nadbiskupiji, već i drugim biskupijama naše metropolije – Krčkoj, Gospićko-senjskoj i Porečkoj i pulskoj biskupiji – a time i moje zajedništvo s njihovim biskupima. U konačnici ta bijela vrpca označava i našu pripadnost općoj Crkvi, odnosno naše zajedništvo s Rimskom Crkvom i papom. Temeljna zadaća koja se na simboličan način dodjeljuje palijem je upravo zadaća čuvanja jedinstva Crkava u našoj Riječkoj metropoliji s Rimskom Crkvom i papom. Ova simbolika posebno dobiva na snazi činjenicom da mi je taj palij papa Franjo osobno uručio u Rimu na svetkovinu sv. Petra i Pavla, i da mi ga je danas u njegovo ime na ramena stavio njegov izaslanik, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua.

Zašto se služba nadbiskupa metropolita i njegovo zajedništvo s papom izražavaju upravo palijem? Zašto upravo ovakva jedna bijela vunena vrpca? Njezina je simbolika višestruka.

Palij, koji od prvih stoljeća kršćanstva nose pape, a potom i nadbiskupi metropoliti, bijela je vrpca istkana od janjeće vune, na kojoj se nalazi šest križeva. Janjeća vuna oko vrata s jedne strane simbolizira janje, ovcu, na poseban način onu izgubljenu koju Krist Pastir Dobri traži, pronalazi i meće oko svoga vrata. S druge strane, palij simbolizira samoga Krista kao pashalno janje žrtvovano za spasenje svih ljudi, kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. U ovom smislu šest križeva izvezenih na paliju označavaju Isusove rane, a tri igle pričvršćene na palij predstavljaju tri čavla Kristova križa. Nositelj palija je tako pozvan biti i pastir i janje, onaj koji se poput Dobrog Pastira brine za svoje stado, napose tražeći izgubljene ovce, ali i koji je poput poput Jaganjca Božjeg spreman za nj položiti vlastiti život.

Ovu je simboliku vrlo lijepo sažeo papa Benedikt XVI. u propovijedi prilikom preuzimanja papinske službe, rekavši da janjeća vuna predstavlja „izgubljenu ovcu ili onu bolesnu i onu slabu, koju pastir stavlja na ramena i vodi izvorima života. (…) Čovječanstvo – svi mi – smo izgubljena ovca koja, u pustinji, više ne nalazi puta. Božji Sin ovo ne želi dopustiti. On ne može napustiti čovječanstvo u takvom bijednom stanju. Ustaje, napušta nebesku slavu, da bi pronašao ovcu i slijedio je sve do križa. Stavlja je na ramena, nosi našu ljudskost, nosi nas same – on je dobri pastir, koji svoj život daje za ovce. Palij prije svega govori da nas sve nosi Krist. Istovremeno nas poziva da i mi nosimo jedni druge. Tako palij postaje simbol pastirskog poslanja.“ Nadalje, Isus je pastir koji je „postao janje, stavljajući se na stranu janjaca, onih koji su zgaženi i ubijeni“ i pokazujući nam vlastitim primjerom da „nije moć koja otkupljuje, nego ljubav. (…) Bog, koji je postao janje, nam poručuje da će svijet biti spašen od Raspetoga, a ne od onih koji razapinju.“

Iz ovih riječi posebno bih izdvojio i još jednom ponovio misao da „palij (…) govori da nas sve nosi Krist“ i da nas „istovremeno (…) poziva da i mi nosimo jedni druge.“ Ovo nas vraća na početak ovog razmišljanja, na onaj govor o međusobnom pripadanju. Palij je znak da pripadamo Kristu, da smo s njim povezani. On je i znak naše međusobne povezanosti, naše uključenosti u obitelj Crkve. Po Kristu smo u toj obitelji Crkve dobili i Mariju za majku. I ona je nas dobila za svoje sinove i kćeri. I svi smo u Kristu također postali sestre i braća. Kao sestre i braća dužni smo se brinuti jedni o drugima, nositi jedni druge, tražiti izgubljene, liječiti ranjene, hraniti gladne… I biti spremni čak darovati život, služeći u ljubavi, onako kako je Krist, naš Gospodin i brat, služio i darovao život za nas, svoje sestre i braću. Primjer takvog nasljedovanja Krista nam je Marija, Gospa žalosna, i njezino služenje. Život joj nije zbog toga bio lakši. Ali je bio ispunjen. I osmišljen do kraja. Jer samo takav život, život koji se u skladu s Božjom voljom daje i troši, ima smisla. I u žalosti nalazi razlog za onu pravu radost, radost koju može razumjeti samo onaj tko služi u ljubavi. Marija je Isusova majka, ali je i jedna od nas. I kao jedna od nas ona nam pokazuje da je moguće poput Krista, svatko na svoj vlastiti način, do kraja, u ljubavi služiti sestrama i braći. Neka nas ona svojim primjerom uvijek ponovo potiče da i mi do kraja služimo u ljubavi, svatko u svom pozivu i poslanju, a svi zajedno kao Crkva, kako bismo mogli biti i ostati jedni drugima dobri pastiri, ali to postati i svima onima kojima nas Gospodin šalje da u njegovo ime nastavimo njegovo djelo, a on nas šalje svima, a osobito onima koji su među nama raspeti i u kojima se uvijek ponovo razapinje i umire Krist.