Homilija nadbiskupa Youa u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu

Dragi bogoslovi,

nakon sinoćnjega predivnog slavlja u čast naše nebeske Mame, umjesto prave i istinske homilije, želim vam otvoriti svoje srce, što činim i zbog službe koju mi je povjerio Sveti Otac na korist svećenikâ i svih koji su, poput vas, u razdoblju formacije.

Zapravo bih želio započeti tako da vam kažem nešto o svome iskustvu pročelnika Kongregacije za kler. Istini za volju, nisam nikada niti pomislio da bih jednom mogao raditi u Vatikanu. Kada me je Papa to zamolio, ostao sam zatečen i za mene je to bio vrlo velik iskorak.

Sada se u Rimu nalazim nepunu godinu dana. Ovdje nije moguće napraviti sažetak hoda koji je u tijeku i zbog toga se ograničujem tek na poneki naglasak. Prvo što sam pokušao učiniti bilo je upoznati svoje suradnike. U Kongregaciji nas radi više od trideset i nastojimo ići naprijed svakoga dana na bratski i sinodalan način.

Na samome početku, baš u prvim danima, činilo mi se ispravnim pohoditi pročelnike i voditelje drugih dikasterija, tek da ih pozdravim i radi uspostavljanja međusobnih odnosa. Bili su iznenađeni tom mojom gestom, ali su me vrlo lijepo primili.

Možda se pitate s kakvim raspoloženjem živim to novo razdoblje svoje službe. Moj svagdanji život i moj rad vođeni su trima pristupima:

1. znati gubiti;
2. živjeti sadašnji trenutak;
3. u poteškoćama i problemima znati prepoznati lice raspetoga i napuštenoga Krista te ga prihvatiti s ljubavlju.

Prije svega: znati gubiti. Za mene je taj vidik imao osobite nijanse proteklih mjeseci. Ostaviti za sobom Koreju, biskupiju, sigurnosti i udobnosti koje sam imao… To je također značilo odmaknuti u stranu svoje ideje i svoje pastoralno iskustvo da bih slušao osobe koje mi dolaze izložiti najrazličitije probleme te nastojati od Duha Svetoga, u molitvi, dobiti svjetlo za određeno rješenje.

Zatim: živjeti sadašnji trenutak, uvijek otvorena srca za nepredvidivo; brižno primati biskupe i druge ljude koje dolaze u Ured, ponekad i bez predbilježbe i najave. Volim ponavljati svojim suradnicima: „Tkogod dođe ovamo treba osjetiti da ga mi prihvaćamo i volimo!“

I treće: u poteškoćama i problemima znati prepoznati lice raspetoga i napuštenoga Krista te ga prihvatiti s ljubavlju. Kao što možete primijetiti, u našemu djelokrugu ima mnogo mogućnosti da bi se to činilo.

Moja me zadaća – što je očito – stavlja u uski odnos s Papom, za koga još više molimo u ovim danima njegovih zdravstvenih poteškoća. Putem svoga rada u Kuriji vidim s kolikim se križevima, u Crkvi i u čovječanstvu, Papa susreće. Svakoga se dana pokušavam upoznati s onim što Papa govori i čini. Osim toga, od vremena do vremena postoje prigode da ga susretnem i da s njime usuglasim daljnje korake u služenju kleru i Bogoslovijama/sjemeništima.

No, sada zađimo malo u sadržaje rada Kongregacije.

Svi znaju da se kler u ovome vremenu nalazi u brojim poteškoćama. I silno je napadan, zbog toga što tiskovine i masovni mediji često nastupaju optužujući; jer se ne razumije vrijednost trajnoga životnog izbora, beženstva, ali i zbog bolnih tema kao što su zlostavljanja, pedofilija i drugo.

Primjećujem da su svećenici nerijetko obeshrabreni i nisu uvijek sretni. Osjećam, stoga, da je naša poglavita zadaća ohrabriti ih, učiniti ono što je na nama, da bi mogli biti radosni svećenici. Kada ta razmišljanja podijelim s biskupima, svi se slažu. Dakle, sve je jasnije da je potrebno puno uložiti i u trajnu formaciju, u tome smislu da se svećenicima ponudi trajno praćenje i potpora.

Da bismo krenuli na ispravan način, nastojao sam puno i pozorno slušati biskupe, svoje suradnike, kao i svećenike i ljude iz Božjega naroda. Iz tih razgovora proizišla su tri važna pitanja koja su mi vodilje: Kakva Crkva? Kakav svećenik? Kakva formacija? Pokušavajući odgovoriti na ta pitanja jedna od uporišnih točaka nedvojbeno je apostolska pobudnica Evangelii gaudium – Radost evanđelja.

No, potrebno je uskladiti se i s drugim temeljnim Papinim dokumentima: s enciklikom Fratelli tutti (Svi braćo), koja nas poziva na ljubav i prijateljstvo; zatim s enciklikom Laudato si’ (Hvaljen budi), koja proširuje naš pogled na stvoreno; i, na kraju, s novom apostolskom konstitucijom Praedicate Evangelium (Propovijedajte evanđelje), za reformu Kurije, koja na prvom mjesto stavlja evangelizaciju i caritas, konkretnu i življenu ljubav.

U tom svjetlu pokušajmo nakratko svrnuti pogled na tri pitanja i naznačiti poneku praktičnu smjernicu.

Ponajprije: Kakva Crkva? Drugi vatikanski koncil darovao nam je ekleziologiju zajedništva, a sveti Ivan Pavao II. u srce nam je unio hitnost da se „od Crkve učini dom i škola zajedništva“ (Novo Millennio ineunte 43) Papa Franjo u Evangelii gaudium govori o „mističkome kontemplativnom bratstvu“ i potiče nas: „Ne dopustimo da nam bude ukradeno zajedništvo!“ (br. 92), pozivajući nas na misionarsko obraćenje i na sinodalni stil, na sinodalni način života i djelovanja.

Potrebno je založiti se, da bi Crkva uistinu bila zajedništvo, sudioništvo i poslanje, kako govori naslov Sinode 2022. – 2023. Samo će tako Crkva svijetu omogućiti „vidjeti“ Presveto Trojstvo i moći iznutra preobražavati život čovječanstva. Za sve to bitno je da mi biskupi stvorimo dubok odnos zajedništva sa svećenicima.

U radu Kongregacije svakoga dana trebam potpisati „dispenze“, dokumente oslobađanja od svećeničke službe. Tijekom prošle godine takvih je predmeta bilo skoro tisuću. Zatim dolaze mnogi biskupi koji mi govore o problemima sjemeništa i bogoslovija kao i o poteškoćama sa svećenicima. Pozorno ih slušam, a zatim si dopustim slobodu da im dam savjet koji glasi: „Posvetite više vremena svećenicima, bogoslovima i sjemeništarcima! Tako ćete u budućnosti manje trpjeti.“

Kakav svećenik? Polovinom veljače ove godine u Dvorani Pavla VI. u Vatikanu održan je simpozij o svećeništvu. Snažno me je dirnulo izlaganje pape Franje koji je, osvrćući se na pedeset godina svoga svećeništva, govorio o četiri blizine bitne za svećenički život: najprije blizina s Bogom, zatim blizina s biskupom, blizina među svećenicima, bratstvo među svećenicima; i na kraju – blizina Božjemu narodu.

Razmišljao sam o drugome događaju koji se u Dvorani Pavla VI. dogodio prije točno četrdeset godina: Dan pod naslovom: „Svećenik danas. Redovnik danas“ u prisutnosti 7 tisuća svećenika i redovnika. Toga nam je dana Chiara Lubich govorila o svećeniku kao o čovjeku dijaloga, zaustavljajući se, doduše drugim riječima, na tim istim temeljnim uporištima.

Danas postoji kontekst koji sve to čini još aktualnijim: Papa Franjo pokrenuo je hod Sinodalne Crkve. Ne radi se o projektu kratkoga daha nego o pristupu i stilu koji treba usvojiti i sve ga više ostvarivati. U tome svećenici imaju ključnu ulogu.

Zato smo, zajedno s kardinalom Grechom, generalnim tajnikom Biskupske sinode, poslali Pismo svim svećenicima svijeta. Istinski smo se trudili da to ne bude samo doktrinarni tekst, nego da bude ispunjen bratstvom i da bude praktičan.

Mislim da nam duhovnost zajedništva, o kojoj je govorio sveti Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Novo Millennio Ineunte (Nadolaskom novoga tisućljeća), može dati dragocjene naznake za Sinodalnu Crkvu, kao što su sljedeće:

• kao temelj svega postaviti život/življenje Božje riječi;
• smjerati na uzajamno prihvaćanje i na razmjenu ljubavi;
• zajedno slušati Isusa koji je prisutan među nama.

Sve više razumijem da u rukama imamo veliki talent, dar koji treba donijeti plodove za istinsku sinodalnu Crkvu.

I na kraju: Kakva formacija?

Dolaze mi na pamet tri točke koje su mi ostale duboko utisnute otkako sam, u sedamdesetim godinama (prošloga stoljeća), imao priliku sudjelovati na jednoj školi duhovnosti jedinstva za svećenika i bogoslove. Te tri točke glase:

1. Samo jedna knjiga: Evanđelje.
2. Samo jedan zakon: Nova zapovijed.
3. Samo jedan učitelj: Isus među nama.

Ostao sam pod snažnim dojmom vidjevši kako je jak odjek koji je taj program imao među biskupima i svećenicima.

To su, eto, neka iskustva i perspektive moje zadaće u služenju kleru. Posao koji me čeka svakoga dana je vrlo zahtjevan i još je puno toga za mene novo, ali osjećam da je najvažnije da se svakoga dana pred Isusom pitam: Kako živim? U tome smislu za mene je poticaj za ozbiljan ispit savjesti bila Papina homilija u slavlju Mise posvete ulja, u kojoj je govorio o našim idolima.

I zbilja, sve ponovno započinje od Božje izabranosti i od življenja Riječi; od kakvoće odnosa sa suradnicima i s osobama koje susrećem svakoga dana.

Zahvaljujem za vašu molitvu i jedinstvo. I, ako jednoga dana odlučite doći u Rim, molim vas: posjetite nas! Hvala vam na pozornome slušanju!