Poštovani oče biskupe Vjekoslave, zahvaljujem Vam na pozivu da danas predvodim ovo misno slavlje u povodu blagdana svetog Marka Križevčanina, zaštitnika Bjelovarsko – križevačke biskupije. Čast mi je i radost moliti s Vama ovdje, u rodnom gradu sv. Maka, zajedno sa subraćom biskupima, svećenicima i dragim Božjim narodom, slaviti Boga za dar njegova života i svjedočenja, te u zajedništvu vjere, utjecati se u njegov svetački zagovor.

1. Jubilejska godina i obljetnice sv. Marka

Draga braćo i sestre!

Ove Jubilejske 2025. godine slavlje blagdana sv. Marka Križevčanina obilježavamo uz tri značajne obljetnice: 120 godina od kad ga je papa sv. Pijo X., 15. siječnja 1905. u Rimu, proglasio blaženim; 30 godina kad ga je  sv. Ivan Pavao II. u Košicama, 2. srpnja 1995., proglasio svetim, te 15 godina od osnutka Bjelovarsko – križevačke biskupije čiji je zaštitnik sv. Marko, kojeg danas slavimo ovim blagdanom.

Obljetnice proglašenja blaženim i svetim današnjeg Zaštitnika jest trenutak u kojem želimo ponovno izraziti zahvalnost Bogu za dar života i autentičnog kršćanskog svjedočenja sv. Marka. To je ujedno i prigoda u kojoj želimo obnoviti našu odlučnost da slijedimo njegov primjer. Ove nas obljetnice podsjećaju da svetost nije neka daleka ideja ili ideal za posebno malobrojne odabrane, nego konkretan put kojim i svaki od nas sigurno može kročiti prema Bogu u svom svakodnevnom životu.

Slavlje svetaca uvijek nas uvodi u otajstvo zajedništva svetih. Dok gledamo prema svetome Marku, mi zapravo gledamo prema Kristu, kojemu je on bio vjeran do kraja. I zato, vjerujemo da nas on i danas ne prestaje pratiti, da nas zagovara i  podupire u našim nastojanjima da ostanemo vjerni Gospodinu. Obljetnice nas tako potiču da budemo svjesni kako nismo sami na svom putu vjere, nego da je cijela Crkva – zemaljska i nebeska – povezana u jedinstvu vjere i ljubavi.

Ove obljetnice, nadalje, imaju snažnu molitvenu dimenziju. Upravo zato Crkva nas poziva da se pouzdano obraćamo svetome Marku i tražimo njegov zagovor. Molitva na njegov dan nije tek nova pobožnost, nego čin povjerenja: vjerujemo da on, sjedinjen s Kristom, kao naš prijatelj na nebu, posreduje za nas i naše potrebe, za potrebe ove biskupijske zajednicu i za cijelo društvo.

Osim toga, liturgijsko slavlje na obljetnicu sveca stavlja nam pred oči i živu snagu evanđelja. Kroz Božju riječ, kroz molitvu i sakramente, svetac se ne slavi zbog samoga sebe, nego kao znak da je evanđelje doista ostvarivo i da plodovi svetosti rastu i danas. Zato Crkva neprestano pred nas stavlja svete ljude da nas podsjete: moguće je živjeti potpuno za Boga i u današnjem vremenu.

I naposljetku, ovakve obljetnice nisu važna samo za pojedinca, nego i za cijelu crkvenu i društvenu zajednicu. Sveti Marko nije samo  uzor pojedincima, nego i zaštitnik  Bjelovarsko – križevačke biskupije. On je naš hrvatski svetac. Njegov blagdan i njegove obljetnice zato postaju vrijeme zajedništva, slavlja i zahvalnosti. One nas povezuju, okupljaju i daju nam novu snagu da se kao vjernička i društvena zajednica usmjerimo prema dobru. Naime, slavlje sveca uvijek nosi i duhovnu, i liturgijsku i društvenu dimenziju.

2. Vjera do zadnjeg daha

Braćo i sestre!

Sveti Marko Križevčanin rođen je ovdje 1588. godine. Hodao je istim mjestom kao i mi, gledao iste brežuljke, disao isti zrak, grijalo ga isto sunce. Ipak, ono što ga je izdvojilo i dovelo do časti oltara i svetosti bila je njegova nepokolebljiva vjernost — Bogu, Katoličkoj Crkvi i Svetom Ocu papi.

Nakon školovanja u Grazu i Rimu, ljubav prema Kristu i briga za ljude vodile su ga dalje — među izbjegle Hrvate, k onima kojima je prijetio gubitak ne samo doma, nego i vjere. Naime, na poziv ostrogonskog nadbiskupa Petra Pazmanyia, Marko odlazi u sjevernu Ugarsku, gdje pastoralno djeluje među izbjeglim Hrvatima koji su utekli ispred turskih osvajačkih opasnosti. U to su vrijeme Košice bile srce mađarskog kalvinizma. U ustanku kalvinista pod vodstvom vojskovođe Rákóczyia napadnut je grad Košice u kojem je bilo katoličkih vjernika. Marko Križevčanin odlazi u opkoljeni grad kako bi kao svećenik vršio svoju službu i dijelio sakramente. Ubrzo je uhićen, zajedno s dvojicom isusovaca: o. Melkiorm Grodziecki i o. Stjepanom Pongracz.

Marka su na kraju mučili, palili bakljom i odrubili glavu, na današnji dan, 7. rujna, godine 1619.

3. Bezuvjetna vjernost Bogu

Kad su sv. Marka kalvinski vojnici u Košicama pokušali prisiliti, a pritom ga okrutno mučeći tri godine, da se odrekne katoličke vjere, nisu mu nudili malo: obećali su mu bogata crkvena imanja, položaj, miran život. Njegov je odgovor bio bez kompromisan: „Što se pak vjere tiče, druge vjere ne poznam, nego katoličke, a nju ću, s Božjom milosti, do zadnjega daha čvrsto držati,” izjavio je sv. Marko.

Braćo i sestre,

u ovom odlučnom stavu sv. Marka ‘čvrsto se držati katoličke vjere do zadnjeg daha’ sadržano je srce evanđelja i naše vjeroispovijesti. U njegovim riječima nije stav tvrdoglavosti, nego je riječ o ljubavi koja se ne prodaje ni pod koju cijenu. Marko je znao da vjernost Bogu vrijedi više od svega što svijet može ponuditi. Materijalno bogatstvo, vlast, pa čak i privid mira — sve je to prolazno. Kad čovjek pristane odreći se istine, Krista, Crkve i savjesti radi koristi, tada zapravo `prodaje dušu` kao da je bezvrijedna, a ne nešto najveće i najsvetije što nam pripada zauvijek.

4. Izazovi vremena

Danas, više od četiri stoljeća nakon mučeničke smrti sv. Marka, možda nam nitko, barem ne u našoj Domovini, ne prijeti mačem zbog vjere, ili nasilno traži da se odreknemo naših katoličkih korijena, ali izazovi za vjeru su i danas veliki i mnogo perfidniji.

Papa Benedikt XVI. u jednoj homiliji reći će: „Ni nama nije lako živjeti kao kršćani… [u] svijetu obilježenom razuzdanim konzumerizmom, religioznom ravnodušnošću i sekularizmom zatvorenim prema transcendenciji“ (Bari, 29. 5. 2005.). U drugoj homiliji kaže: „Danas… postoje suptilni oblici diktature: konformizam, koji postaje obvezan, misliti kao što svi misle, ponašati se kao što se svi ponašaju“ (Rim, 15.4.2010.).

Pod snažnim pritiskom sredine ili radi `prilagodbe` okolini i mentalitetu vremena, vjernici lako mogu propustiti i opravdati postupke koji su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem i naukom Crkve, kao što su abortus i potpomognuta smrt – eutanazija i drugi oblici života suprotni kršćanskom moralu.

Postoji opasnost da vjeru svedemo samo na običaje, tradiciju ili samo vanjske obrede, bez stvarne promjene srca do koje nas Bog vodi. Tako nam vjera postaje samo `ukrasna etiketa`, umjesto snaga životnog puta.

Naš ubrzani način života, radne obveze, materijalne potrebe, stalan tok velikog broja informacija, utjecaj društvenih mreža, otupljuju našu osjetljivost na tišinu, slušanje savjesti, na duboku i iskrenu molitvu i razmatranje. U velikoj smo opasnosti da više vremena provedemo u virtualnom svijetu nego u stvarnom odnosu s Bogom i ljudima.

Opasnost od ‘mlake vjere’ o kojoj se govori još u prvoj Crkvi (usp. Otk 3,16) i danas je veoma aktualna. Mlaka vjera očituje se u našem životu kad molimo samo iz navike, a ne iz srca; kada se deklariramo kao vjernici, ali Bog i njegova jasna Riječ ne upravlja našim životima; kada biramo kompromis u istini radi ugode i mira s okolinom; kada izbjegavamo teme grijeha kako nam ‘ne bi bilo neugodno’. Opasnost mlakosti je što uspavljuje savjest – čovjek misli da je sve u redu, ali zapravo se udaljuje od izvora života, udaljuje se od Boga i od sebe samoga.

Naše vrijeme naglašava individualizam čime se gubi duh zajedništva i društvene odgovornosti. Vjera se više živi privatno i izolirano, dok nas Sveto pismo trajno potiče na zajedništvo i podršku. Dapače, Crkve, koja je mistično, uskrsno i proslavljeno Tijelo Kristovo, nema bez zajedništva, jer mi smo udovi toga Tijela – Crkve, Krista. Vjera u Kristovo uskrsnuće, što je temeljna istina naše vjere, nema bez Crkve – zajednice. Ovakav individualistički mentalitet ne dovodi do duhovnog rasta osobe i razara odgovornost jednih prema drugima.

Nije rijetkost da danas nailazimo na selektivno prikazivanje Krista te necjelovito predstavljanje Evanđelja. Danas je popularna verzija tzv. ‘laganog evanđelja’ – ‘prosperity gospel’, gdje se prihvaća samo pozitivne evanđeoske poruke bez govora o patnji, križu, žrtvi, grijehu i njegovim posljedicama, bez poziva na kajanje. Njegova osnovna poruka je kako Bog želi da vjernici budu zdravi, materijalno bogati i uspješni. Tako vjera postaje poput supermerkata ili samoposluge, gdje se dolazi uzeti samo ono što netko želi i kada želi. Takav način prihvaćanja Krista i Evanđelja, razumijevanja uskrsnuća i Crkve, stvara pogrešna očekivanja koja, prije ili kasnije, vode do razočaranja, nemira i praznine srca.

5. Koraci na hodočašću sa sv. Markom

Sveti Marko nas uči da prava vjernost Evanđelju, Isusu Kristu i Crkvi, to jest življenje cjelovite kršćanske vjere, nije prilagodba okolnostima zbog suptilnosti diktature društva, nego bezuvjetno prihvaćanje Evanđelja i svjedočanstvo života iz ljubavi u zajedništvu Crkve.

Po primjeru sv. Marka izdvojimo danas tri stvarnosti koje nas pozivaju da u naše vrijeme slijedimo njegov primjer i živimo iskreno našu katoličku vjeru.

Ponajprije, da u našoj sredini – osobito u obitelji, budemo prvi svjedoci Krista — jer vjera, taj dragocjeni Božji dar, se najprije prenosi kroz ljubav, razgovor i primjer u vlastitom domu. Krist je važan današnjoj obitelji jer je On izvor oproštenja, jedinstva i smisla. Djeca i mladi trebaju osjetiti da je Krist živa osoba koja donosi ljubav kao sigurnu vezu jedinstva,  daruje mir u svađi, raspiruje u nama nadu u nevolji i postaje snagu za praštanje. Ako roditelji mole zajedno s djecom, nedjeljom i blagdanima zajedno sudjeluju na svetoj Misi, razgovaraju o Evanđelju, žive u skladu s Božjom riječi i ustraju u poštenju, tada vjera postaje privlačna i stvarna. Bez Krista, obitelj lako postaje samo zajednica interesa, poput hotela gdje se dolazi samo jesti i spavati; s Kristom, obitelj postaje zajednica ljubavi i istinska škola života.

Nadalje, sv. Marko nas potiče da u društvu budemo pošteni i pravedni u kršćanskim vrlinama, i kad nas to košta — jer pravda bez vrijednosti nije pravda. Krist je mjerilo istinske pravednosti, On koji je životom pokazao kako ljubiti bližnjega i boriti se protiv nepravde bez mržnje. Ljubav i poštenje, istina i pravednost nisu ‘društveni konstrukt’ — stvar dogovora; nisu plod našeg subjektivnog osjećaja ili osobnog mišljenja, nego Božje datosti — darovi koje nam je On povjerio kako bismo po njima gradili društvo po Njegovoj mjeri, to jest na neprolaznim vrijednostima. Istina nije vrlina koju svatko oblikuje kako mu odgovara, nego univerzalni poziv koji dolazi od Boga. Ako svatko ima ‘svoju istinu’ ili ‘svoju pravednost’, tada nestaje zajedničkog temelja, a posljedica je kaos, podjela i nepravda. Krist je za sebe rekao: „Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6). Krist jest jedina Istina — On je Istina koja prosvjetljuje put, On je sloboda koja oslobađa od sebičnosti, On je ljubav koja nadahnjuje na žrtvu. Samo oni koji se ugledaju na Krista i ravnaju po Njegovim mjerilima, a ne po sebi ili onome što ‘svi čine’, mogu mijenjati svijet po Božjoj mjeri, mogu izgrađivati društvo na čvrstim temeljima, graditi siguran život na temeljima vječnosti, temeljima vrijednosti koje se ne mijenjaju promjenom političkog sistema, režima ili ideologije.

Sveti nas Marko, također, svojim životom potiče da se ne bojimo stati uz Crkvu i Papu, i kad je to nepoželjno — jer zajedništvo s Crkvom nije pitanje osjećaja, nego vjernosti Kristu koji ju je utemeljio. Krist je glava Crkve (usp. Ef 5, 23) — a Crkva nije samo institucija zajedništva, nego živi organizam, mistično tijelo Krista Uskrsloga čiji smo mi udovi (usp. Rim 12, 4 – 5). Nema Krista bez Crkve, jer Krist bez Crkve postaje samo jedan od povijesnih osoba – učitelja ili moralnih vođa, a ne Pravi Bog i Pravi Čovjek, Božji Sin i Spasitelj koji nam daruje novi život i vodi prema našem konačnom cilju – vječnom zajedništvu s našim Stvoriteljem, Bogom Ocem. Ostati vjeran Crkvi znači ostati povezan s Kristom koji je kroz nju i po njoj prisutan u sakramentima, u Riječi i u zajedništvu vjernika.

Papa, kao nasljednik apostola Petra, znak je jedinstva i čuvar vjere, i zato vjernost Papi nije puka lojalnost čovjeku ili instituciji na kojoj je on na čelu, nego vjernost Uskrslom Kristu koji je Petru povjerio svoju Crkvu (usp. Mt 16, 13 – 19). Takvu je vjernost u novijoj hrvatskoj povijesti na najsvjetliji način posvjedočio i blaženi Alojzije Stepinac, koji je, poput svetog Marka, radije podnio nepravdu, klevete, trpljenje i mučeništvo, nego izdao Krista, Katoličku Crkvu i Papu.

6. Zaključak i molitva

Važno je, braćo i sestre, trajno njegovati našu živu vjeru na temeljima primjera mučenika, jer bez ovih temelja vjera postaje krhka i podložna svakom vjetru promjene. Vjeru njegujemo  tako što svakoga dana donosimo male, ali odlučne izbore za Boga, za čovjeka, za Crkvu, za istinu, za ljubav, za vjernost — u obitelji, na poslu, u javnom životu.

Sveti Marko je svojom krvlju posvjedočio da se vjera ne čuva i živi kompromisima, nego odanošću.

Mi možda nećemo biti pozvani na mučeništvo krvlju, ali smo svi pozvani na mučeništvo svakodnevne vjernosti Kristu i Crkvi — u malim, tihim odlukama koje oblikuju naš život i budućnost.

Neka nam Gospodin, po zagovoru sv. Marka, učvrsti krepost vjere, nade i ljubavi:

Gospodine, po zagovoru svetog Marka Križevčanina, daj nam vjernost koja ne popušta, hrabrost nade koja ne bježi, ljubav koja ne prestaje. Daj da i mi, poput sv. Marka, znamo reći: „Drugog puta ne znam, osim onoga koji vodi k Tebi.“

Sveti Marko Križevčanine, moli za nas! Amen.