Homilija nuncija Lingue na misi prigodom 56. Skupštine Hrvatske redovničke konferencije
20241009_124317
Zagreb (IKA)
Homiliju koju je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua održao u srijedu, 9. listopada 2024., na misi prigodom 56. Skupštine Hrvatske redovničke konferencije u Samostanu Karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Zagrebu, donosimo u cijelosti.
Čitanja: Gal 2,1-2.7-14; Ps 117; Luka 11, 1-4.
1. Gospodine, nauči nas moliti! Apostoli su zamolili Isusa.
Čemu to pitanje? Je li tako teško moliti?
Naravno, jer apostoli još nisu poznavali časoslov ni krunicu koja je nastala zbog onih koji u prošlosti nisu mogli nositi sa sobom teške bogoslužne knjige ili nisu znali čitati.
Još manje su imali pametne telefone s liturgijom koja se ažurira iz dana u dan i s nevjerojatnom količinom molitava i devetnica.
Još uvijek nisu išli svaki dan na misu i nisu znali što je euharistijsko klanjanje!
Jadnici, Tabor, ne mislim na onaj pravi, taj su imali, ali onaj tu blizu, gdje se može naučiti moliti, gdje se održavaju prekrasni molitveni tečajevi i duhovne obnove, to još nisu imali.
Niti su imali sva svetišta koja mi imamo! A, pomislite, nisu imali ni nihil obstat (dopuštenje) za odlazak u Međugorje!
Možemo, dakle, razumjeti zašto su tražili od Isusa da ih nauči moliti.
No, Isusov odgovor u određenom smislu iznenađuje i možemo se upitati: je li to sve?
Je li tako jednostavno moliti?
Nekoliko riječi, lako pamtljivih koje čak ni ne moraju biti povezane sa zdravljem – temom vašeg susreta – osim ako ga ne smatramo „kruhom svagdašnjim“.
Ako je tako lako moliti, svatko može moliti kako je Isus učio! Nije potrebno činiti sve one pokore koje je Ivan tražio od svojih učenika. Moliti kako Isus uči nije uopće teško!
Evo novosti koju je Isus donio: molitvu je učinio dostupnom svima!
Ima jedna riječ koja iznenađuje i objašnjava zašto je Isus naučio metodu za tako jednostavan način i sadržaj molitve.
To je, naravno, prva riječ: OTAC!
Molitva je, za Isusa, razgovor s Ocem.
Ne s dalekim Bogom, s onu stranu zvijezda, čuvan u svetinji nad svetinjama, kojoj je samo veliki svećenik mogao pristupiti jednom godišnje na Dan pomirenja.
Ne, Isus govori da se Bogu obraćamo kao Ocu. Ocu koji već zna sve o nama i koji nas ljubi.
Ocu koji nije gospodar i koji, stoga, ne nameće svoju volju. Čak i znajući što nam treba, on poštuje našu slobodu i čeka da mu se obratimo, da ga tražimo ono što on predlaže da tražimo, jer zna da je to za naše dobro.
Molitva nije ništa drugo nego čin ljubavi u dva smjera. Čin uzajamne ljubavi. To je odnos ljubavi između Oca koji čeka i stoga želi da ga njegova djeca slobodno mole što je za njihovo dobro.
Gledano na taj način, molitva je čin intimnog zajedništva i stoga izražava najuzvišeniji aspekt čovjekova dostojanstva, koje se sastoji u njegovu pozivu na jedinstvo s Bogom, kako kaže pastoralna konstitucija „Gaudium et spes“ II. Vatikanskog koncila.
U molitvi ništa manje nego Bogu mi govorimo TI, susrećemo njegovu Ljubav. Zbog toga nas je već psalmist pozvao na molitvu ovim riječima: Hvalite Gospodina svi puci, slavite ga, svi narodi. Zašto? Jer silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka, kako smo molili u Psalmu (Ps. 117).
2. Ali zašto su apostoli Isusu ovo pitanje postavili u tom trenutku?
Zato što su vidjeli da je Isus molio! Štoviše, jer su vidjeli kako je molio!
Problem nije toliko moliti, nego u tome kako moliti. Apostoli su u Isusu vidjeli drugačiji način molitve od onoga kojem je Ivan učio svoje učenike.
U Isusu su vidjeli posebno jedinstvo s Bogom, jedinstvo koje je blistalo iz njegove molitve, koju međutim nisu znali definirati ni objasniti.
Isus je svojim načinom molitve pobudio želju za molitvom. Kako je to lijepo!
Zapitajmo se: kako mi molimo? Može li se zamijetiti naše jedinstvo s Bogom? Vidi li se da je naša molitva odnos ljubavi s Ocem?
Jesu li oni koji nas vide kako molimo dirnuti našom molitvom, shvaćaju li da razgovaramo s Onim kojeg najviše volimo ili ostavljamo samo dojam da ispunjavamo dužnost, možda rastreseno, u žurbi?
Javlja li se želja za molitvom kod onih koji nas vide kako molimo?
Ako gledate zaručnike kako razgovaraju, odmah shvaćate po njihovom pogledu, po nježnom dodiru ruku, po milovanju lica, da se vole.
Isto bi se trebalo dogoditi i nama. Našu molitvu, našu ljubav prema Bogu treba prenositi ne namješteno, već spontano.
U tome nam puno pomažu sveci. Siguran sam da svatko od vas, o tome kako su vaši utemeljitelji molili ili o tome kako su učili moliti, čuva blago u statutima svojih kongregacija, u arhivima svojih redova.
Naša molitva mora postati prvo svjedočanstvo naše vjere.
3. Rečeno je, ako je ljubav bit kršćanskog života, da je molitva njegov dah. Možete izdržati bez jela nekoliko dana, čak i tjedana, ali ne možete izdržati bez disanja dulje od nekoliko minuta. Potrebno je, dakle, uvijek moliti kako bismo nastavili živjeti duhovno.
Zato sveti Pavao traži od Solunjana: Bez prestanka se molite (1 Sol 5,17).
Sveti Alfonz je to dobro rekao vrlo jezgrovitom formulom: „Tko moli, sigurno se spašava, a tko ne moli, sigurno propada“. Ne samo što se tiče zagrobnog života, nego sada, jer smo već sada u vječnosti. Ako molimo, živimo kao “spašeni“ ljudi, ako ne molimo, živimo kao duhovno mrtvi ljudi. Bez molitve duša se guši, jer više ne udiše Duha Božjega. Ne živi više u jedinstvu s Bogom.
Ali kako uvijek moliti? Svaki trenutak, a da se nikada ne umorimo?
Čini mi se preuzetnim govoriti o ovome redovnicima i redovnicama, stručnjacima za molitvu i jedinstvo s Bogom, ali mislim da je važno često se podsjećati: uvijek mole samo oni koji uvijek ljube.
Ali tada ne bismo nikada trebali griješili! Nemoguće. Umjesto toga, uvijek moramo iznova početi ljubiti: Padne li pravednik i sedam puta, on ustaje kaže knjiga Izreka (Izr 24,16).
Ponovno početi ljubiti je kao uskrsnuti, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha (1 Pt 4,8). Ljubav je poput kisika koji i umirućeg oživljava!
Briga o zdravlju počinje molitvom, odnosno ljubavlju.