Ez. 34, 11 – 12. 15 – 16. 23 – 24. 30 – 31; Ps. Jer 31, 7b. 9b. 10. 20, Fil. 4, 4 – 9, Mt 18, 1 – 6. 10

Dragi oče Provincijale, draga braćo salezijanci i Kćeri Marije Pomoćnice, sadašnji i bivši učenici, članovi velike Salezijanske obitelji, braćo i sestre u Kristu,

„Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“ Čuli smo Isusove riječi. Što li to Isus vidi u djeci da mu se toliko sviđa te nam ih predlaže kao primjer? Na pamet mi padaju tri stvari: nevinost, jednostavnost i sposobnost sanjarenja.

Prije svega, nevinost. Postati kao djeca znači ponovno postati „nevini“. Ali kako možemo ponovno postati nevini kada to više nismo? Nevinost se ne osvaja, može ju se samo izgubiti. Darovana nam je, nije zaslužena. „Postati kao djeca“ znači vjerovati da nam Bog može vratiti izgubljenu nevinost, znači vjerovati da nas Onaj koji nas je stvorio može „nanovo stvoriti“, to jest, preobraziti. Bog nam vraća nevinost, prije svega krštenjem. I ponovno nas stvara svaki put kada Ga zamolimo za oprost jer On je uvijek spreman sve oprostiti. Postati kao djeca, zapravo, znači vjerovati u beskrajno Božje Milosrđe.

Don Bosco, kojeg danas slavimo, duboko je vjerovao u Božje milosrđe koje uvijek iznova stvara. Upravo stoga je pridavao toliku važnost sakramentu pomirenja. U knjižici s naslovom „Vježbanje u pobožnosti prema Božjem milosrđu“ piše: „Svatko mora zazivati Božje milosrđe za sebe i za sve ljude, jer ‘svi smo grešnici’ […] svi smo potrebni oproštenja i milosti [.. .] ali svi smo pozvani na vječno spasenje.“ Premda smo grešnici, moramo zazivati Boga da nas svojim milosrđem, koje nema granica, učini nevinima „poput djece“.

Druga karakteristika djece je jednostavnost. Jednostavnost znači da budemo neopterećeni i čisti u svojim mislima. Ne dopustiti da nama ovlada sumnja, zloba. Jednostavnost znači imati povjerenje u druge, čak i ako to uključuje opasnost da budemo prevareni i smatrani naivnima. Djeca su naivna jer nemaju „skrivenih misli“, ne misle da ih netko želi prevariti. Ona jednostavno imaju povjerenje. Imati povjerenja jedini je način da steknemo povjerenje drugoga. To znači vjerovati da u drugom uvijek postoji sposobnost za činjenje dobra.

I u tome je don Bosco bio stručnjak. Dovoljno je prisjetiti se onog događaja iz korizme 1855. godine, kada je, nakon što je održao tri dana duhovnih vježbi za mladiće u zatvoru, otišao do upravitelja zatvora tražeći dozvolu da odvede dječake na izlet. „Velečasni, vi to ozbiljno pitate?“, rekao je upravitelj gledajući zabrinuto u don Bosca. „Ako samo otvorim vrata, svi će pobjeći.“ „Nijedan neće pobjeći. Neće pobjeći, budite mirni. Ako samo jedan pobjegne, stavite mene u zatvor”, odgovorio je don Bosco.

Svojom naivnom jednostavnošću uspio je uvjeriti upravitelja zatvora, vratio se do dječaka i rekao im: „Izaći ćemo odavde! Upravitelj mi je dao riječ da neće biti straže. Ali sada mi vi morate dati riječ: ako netko pobjegne, ja ću biti osramoćen.“ Raspravljali su zajedno u krugu, a zatim je jedan u ime svih ozbiljno rekao: „Svi ćemo se vratiti. Dajemo vam svoju  riječ.“ Bio je to nevjerojatan dan pun skakanja, trčanja, vike, smijeha, s ručkom, užinom i na kraju svetom misom i pričešću. Vratili su se prije zalaska sunca. Upravitelj ih je prebrojao: svi su bili na broju. Don Bosco je mnogo riskirao. Pokazao je svoju naivnu jednostavnost, ali je dobio okladu: samo imajući povjerenja, stječete povjerenje.

Treća karakteristika djece je sposobnost sanjarenja pa čak i sanjarenja otvorenih očiju. Kada bismo don Bosca željeli opisati samo jednom riječju, rekli bismo da je bio „sanjar“. Sanjar, ne samo zbog snova koje je sanjao noću, koji su bili brojni i značajni, nego možda upravo zbog onih koje je sanjao danju, otvorenih očiju. Dirnulo me je kada sam pročitao opis poziva njegovih prvih učenika nakon što je već počeo raditi s dječacima s ulice i nakon što su mnogi već dolazili k njemu. Četvorici mladića koji su bili s njime rekao je: „Vidite da don Bosco radi što može, ali je sam. Međutim, ako mi vi pomognete, zajedno ćemo činiti čudesa dobrote. Tisuće siromašnih dječaka čeka na nas. Obećavam vam da će nam Gospa poslati velike i prostrane oratorije, crkve, kuće, škole, radionice i mnogo svećenika spremnih da nam pomognu. I to u Italiji, u Europi pa čak i u Americi. Ja već vidim među vama i jednu biskupsku mitru…“

Ništa od ovoga nije postojalo kada je don Bosco ovako govorio, osim u njegovoj viziji sanjara. Četiri mladića su se začuđeno pogledavala. I njima se činilo da sanjaju. Ali don Bosco se nije šalio, bio je ozbiljan i činilo se da gleda u budućnost: „Gospa želi da osnujemo družbu – nastavio je – Dugo sam razmišljao o imenu kojeg bismo joj dali. Odlučio sam da ćemo se zvati salezijanci.“ 

Papa Franjo snažno naglašava potrebu da sanjamo. Bio sam prisutan kada je mladima na Kubi u Havani rekao: „Mlada osoba koja nije sposobna sanjati (…) ostaje zatvorena u samoj sebi. (…) Otvori se i sanjaj. Sanjaj da svijet s tobom može biti drugačiji. Sanjaj da ćeš, ako daš sve od sebe, pomoći da ovaj svijet bude drugačiji. Ne zaboravite, sanjajte. Ponekad se zaneseš i previše sanjaš, a život ti stane na put. Nema veze, sanjaj. I ispripovjedite svoje snove. Pričajte, govorite o velikim stvarima koje želite jer što je veća sposobnost sanjanja (…), dulji ste put prevalili. Stoga, prije svega, sanjati“ (Susret s mladima, Havana, 20. rujna 2015.).

Ali, Papa nije tražio samo od mladih da sanjaju, nego je to zatražio i od kardinala na susretu prigodom svoje 25. obljetnice biskupstva. Rekao je: „… Kada je Abraham bio pozvan, bio je više-manje naših godina: spremao se otići u mirovinu, da se odmori… A započeo je u toj dobi. Starac, pod teretom starosti, starosti koja donosi bolove, bolesti… Ali ti, kao da si mladić, ustani, idi, idi! (…) Ova Riječ Božja je i za nas koji smo u Abrahamovim godinama… više-manje (…) I nama danas Gospodin govori isto: ‚Ustani! Pogledaj! Nadaj se!‘ (…) U našem slučaju to ‚Ustani, pogledaj, nadaj se‘ znači ‚sanjati‘. Mi smo djedovi pozvani sanjati i predati svoj san mladima današnjice: oni to trebaju“ (Susret s kardinalima, 25. lipnja 2017.). Sinodski put koji je upravo započeo znak je da papa Franjo u svojoj poodmakloj dobi nastavlja sanjati. Nemojmo ga ostaviti samog!

I ja sam iz Pijemonta, kao i don Bosco. Odrastao sam u ozračju njegove duhovnosti. Imao sam jedva 5 ili 6 godina kada sam prvi put posjetio Castelnuovo d’Asti, danas Castelnuovo Don Bosco, gdje je Don Bosco rođen, gdje se igrao, radio, slušao Božji glas i… sanjao. Prve dvije knjige koje sam pročitao kao dječak bile su životopisi svetog Dominika Savija i don Bosca. Kako su me samo oduševile!

Svake godine, tijekom pet godina srednje škole, išao sam po tjedan dana u salezijanski koledž Valsalice u Torinu polagati državne ispite jer naša sjemenišna škola nije bila priznata. Još uvijek se sjećam mirisa one kapelice u nekom polumraku. Sviđalo mi se prostrano dvorište za igru, ali i jednostavne i dobro opremljene učionice. Svake smo godine odlazili u Valdocco gdje je započela salezijanska avantura: crkva svetog Franje Saleškog, kapela Pinardi, don Boscova sobica. Koliko uspomena!

Profesori su mnogo tražili, neki više, neki manje, neki su nas malo plašili, ali u svakomu smo zamjećivali ozbiljnost i disciplinu. Bilo ih je lijepo susresti nakon večere: rado su se šalili i zabavljali nas mnogim zanimljivim pričama i anegdotama. Činilo mi se da je to okruženje koje pomaže sanjati. I ja sam imao velike snove. Znate li o čemu sam sanjao? Ne da postanem nuncij, naravno, nego da budem misionar. To je ono o čemu i danas sanjam. O tome govori i moje biskupsko geslo: „…Da svijet uzvjeruje!“

San… moglo bi se reći, prilično ambiciozan! No, nije li to bio i Isusov san? Nije li to bila njegova posljednja molitva? „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje” (Iv 17,21). Ponekad  možemo pomisliti da je to iluzija. Nemoguće je da se takav san ostvari! Čini se da  je u svijetu sve manje vjere,  umjesto da je ima sve više! I sâm Isus je posumnjao da bi se njegov san mogao ostvariti. Zapravo je rekao: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8).

Zašto je Isus posumnjao? Nije li on Bog? Posumnjao je jer nas je ostavio slobodne. Njegova velika želja, njegova posljednja molitva, njegov san poštuje našu slobodu i ovisi o njoj. Okupljeni smo ovdje u svetištu Sveta Mati Slobode. Pokojni don Petar Šimić ga je osmislio, mogli bismo reći da ga je sanjao dok su drugi sumnjali u njegovu realizaciju. Čak je i naziv svetišta „Sveta Mati Slobode“ bio sporan. A danas smo zahvalni na njegovoj intuiciji i uvjereni smo da je to bilo Božje nadahnuće. Upravo su u ovom svetištu, u prostoru iza oltara, na zidovima ispisana imena onih koji su vjerovali u snove o slobodi i koji su za nju žrtvovali svoje živote.

Duboko smo im zahvalni i molimo da ih Sveta Mati Slobode ogrne svojim plaštem milosrđa i nastavi moliti za sve nas, posebno mlade, da bismo i nadalje imali velike snove i gradili bolji svijet u duhu nadahnuća svetog Ivana don Bosca. Neka On svojim zagovorom pomogne cijeloj Salezijanskoj obitelji, posebno hrvatskoj provinciji, kreativno sanjati bez zaustavljanja pred preprekama, imajući uvijek na umu dobrobit Crkve i cijelog čovječanstva.

Postoji jedan san koji želim povjeriti zagovoru Svete Matere Slobode. Iskreno poštujemo sjećanje na sve one čija su imena ovdje zapisana samo ako svima želimo slobodu. Pa ipak, čak i danas ima previše robova, osoba koje se ekonomski iskorištava i poput robe koristi u političke svrhe. Pritom, naravno, mislim na milijune migranata.

Tko zna, možda ćemo morati izgraditi svetište poput ovoga usred Mediterana gdje svake godine više od dvije tisuće osoba umire sanjajući slobodu. Više od 20 tisuća osoba utopilo se od 2014. godine do danas, prema okvirnim procjenama Ujedinjenih naroda. To su osobe koje pružaju svoje gole i prazne ruke u nadi da će ih netko uhvatiti za njih. Znamo da je gotovo uvijek uzrok tih migracija rat, sukobi potaknuti raznim interesima. Bez mira nikada neće biti slobode.

Molimo don Bosca da nam pomogne da budemo graditelji mira, ljudi pomirenja, počevši od naših domova, naših četvrti, naših gradova, naših zemalja: samo na taj način možemo dati svoj doprinos ostvarenju Isusova sna: „da svi budu jedno, da svijet uzvjeruje“.