Homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška na ukopu prof. dr. sc. Simone Šandrić Gotovac

Draga braćo i sestre,

u svakome našem liturgijskom slavlju i molitvi u središtu je Život!

Tako je i sada.

Na ovo nas je groblje doveo povod preminuća, prjelaska iz zemaljskoga života u vječni život gospođe Simone, naše sestre u kršćanskoj vjeri u Božji dar života, u dar života u Bogu. U središtu je život, ponajprije zbog ljubavi našega Stvoritelja, našega nebeskog Oca, koji nam je darovao vječnost; koji nam je u svome Sinu sve darovao.

U središtu je život i zbog toga, jer sprovodimo smrtno tijelo žene, liječnice, profesorice koja je u zemaljskoj prolaznosti promicala život, posvetila se brizi za zdravlje bližnjih, ispovijedajući i svjedočeći besmrtnost duše, uskrsnuće tijela i život vječni.

Njezin je zemaljski život dodirnuo i zahvatio živote mnogih, što je vidljivo u raznolikosti naših prisutnosti, ispunjenih blizinom i sućuti.

U toj sućuti ističem sućut našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji se zbog kardinalskih obveza nalazi u Rimu, a rado bi bio ovdje zajedno s nama.

S Kardinalom, u zajedništvu sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, posebice s ovdje prisutnim mons. Božom (Radošem), biskupom varaždinskim, i prečasnim gospodinom Markom (Đurinom), rektorom Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, izražavam sućut poglavito onima koje je najdublje ranila smrt preminule Simone: njezinu bratu Dinku (Šandriću) s obitelji, sestri Veroniki (Šušnjari) s obitelji, obitelji pok. sestre Marije (Budimir) i obitelji Gotovac.

In questa nostra assemblea è bella e più che significativa la presenza della delegazione dell’Università Cattolica del Sacro Cuore di Milano e del suo Policlinico Universitario Agostino Gemelli a Roma. Grazie per questo segno pieno di cuore e di vicinanza nella stessa fede.

Dragi ožalošćeni, uz vas je i s vama je u molitvi puno šira zajednica, ovdje u hrvatskoj domovini, od njezina juga do sjevera, ali i izvan nje, diljem svijeta, u ljudima koji su osjetili njezinu dobrotu i pomoć, kojima je izvor u Kristu.

Braćo i sestre, ispunjeni sigurnošću vjere, zbog ljubavi koju je svjedočila, čvrsto se nadamo i pouzdano molimo da preminulu Simonu obraduje gledanje Božjega lica u zajedništvu njegove ljubavi.

Zahvaljujemo i njoj na svakome daru, na svim darovima kojima je oplemenila naše živote. Ljubav koju nam je Bog po njoj darovao i dalje nas povezuje te živimo zajedno s njom. Hvala joj za svaku radost i trpljenje, hvala joj na prisutnosti koje su poticale i potiču na dobro i na svemu što objedinjuje zahtjevan i lijep poziv liječnice.

Homilija

Čitanja:
Ef 3, 14-21; Ps 27, 1.7-9.13-14;
Lk 24, 13-35

1. Sigurno ste primijetili, braćo i sestre, da je u svakome dijelu upravo naviještene Božje riječi spomenuto srce, taj ljudski organ koji metaforički prerasta tjelesnost i u raznim kulturama govori o cjelini života.

Srce je susretište ne samo misli i osjećaja nego: prolaznosti i neprolaznoga, čežnje za vječnošću koju je Bog u sadio u čovjeka i dara vječnosti kojim Bog preobražava smrtnost u besmrtnost.

Želio sam da Božja riječ o srcu, tako široka i neiscrpna, danas odjekne u ovome slavlju, jer je brigu za ljudsko srce nemoguće previdjeti u životu preminule Simone.

To očituju najmanje tri poveznice:

Prva je u tome da je bila redovnica, članica zajednice Školskih sestara franjevaka Krista Kralja, Provincije Presvetoga Srca Isusova iz Splita. Ta poveznica Krista Kralja i njegova Srca ovdje zaokružuje njezin zemaljski hod, ali on ne prestaje, upravo zbog onoga što se drugima daje od srca. Vjerujem da ćemo se i toga spomenuti, kada budemo prolazili pokraj ove mirogojske crkve, na pročelju koje piše: Kralju vjekova kojemu sve živi. Možda bi netko očekivao da piše: kojemu sve umire. Ali ne! Mi i danas slavimo život po onomu komu sve živi.

Druga je poveznica u kardiologiji, u medicinskome pojmu koji je usko vezan uz njezin rad: ehokardiografija, dok je treća u imenu katoličkoga sveučilišta u Milanu: Sacro Cuore – Presveto Srce Isusovo. Isus nas poziva da učimo od njega, jer je krotka i ponizna srca.

2. Cijelo je Sveto pismo zapis Božjega glasa i odjek ljudskoga srca u susretu s Bogom.

Govoreći o zapovijedima, Bog govori o ljubavi i o srcu. U Ponovljenome zakonu čitamo: „Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko… riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.« (Pnz 30, 11.14)

Sveti Pavao piše kršćanima u Korintu: „Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim; znaju ga i čitaju svi ljudi…, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima.“ (2Kor 3, 2-3)

Ili Rimljanima: „Nada… ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5, 5)

3. Evanđelje o učenicima na putu u Emaus je svojevrsna evanđeoska ehokardiografija, zapis srca, ‘srcopis’ zvuka, glasa, susreta, koji je od sporosti srca doveo do gorljivosti srca i darovao sliku po kojoj su prepoznali svoga Pratitelja, svoga Učitelja, svoga uskrslog Gospodina.

Evanđelje je to u kojemu su svi ljudski osjećaji, sva drama staroga, koje sprječava život i radost, usporava korak i tone u beznađu; i neizmjerna novost koja vraća snagu i oduševljenje, nadu i smisao. Nije li nam gorjelo srce, dok nam je govorio, tumačio Pisma, Božju riječ, koja je istinski ultra-zvuk, glas koji pripada Onkraju, koji dolazi iz vječnosti i vodi u vječnost. Glas i zapis, životnost i polet srca: to je zabilježila ehokardiografija na toj stranici Radosne vijesti.

Na što Isus upozorava učenike? Ponajprije na bezumnost, što je biblijski izraz za život bez Boga; a zatim na sporost srca, što je nedostatak ljubavi. Kakav je naš duhovni ehokardiogram?

Dok se nalazimo oko lijesa u kojemu je tijelo osobe koju smo poznavali, s kojom smo se susretali, s kojom su mnogi osjetili: gorljivost srca, potrebu za Bogom i nesebičnost, Isus o tome tromu govori nama: o blizini našega Spasitelja, o potrebi da za plamenom njegova Duha, o ljubavi koja jedina neće uminuti. To troje odražava vječnost na zemlji.

4. Vječni život ovisi o izboru srca svakoga dana. I lijepo je znati da svakoga dana gradimo svoju vječnost. Zbog toga nam naš Gospodin govori da radimo i živimo za blago nepropadljivo. Duboko je u nama Kristova riječ: Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce. (usp. Lk 12, 34)

Jednom će u punini biti očitovana vrijednost onoga što sada odlučujemo. To nam pomaže shvatiti koliko je život dragocjen; koliko je važno dobro koje možemo učiniti; i da smo slobodni živjeti istinsku radost koja ne prolazi, u mjeri u kojoj se naše srce suobličuje Isusovu Srcu; Srcu Bogočovjeka koji je smrt pobijedio ljubavlju, pokazujući i nama kako iz umiranja prijeći u život.

Tko je kršten, tko je uronjen u Krista i njemu pritjelovljen; tko sluša i vrši njegovu riječ; tko blaguje njegovo tijelo, osjetljiv prema potrebama bližnjih, čini djela njegove ljubavi. U tome je smislu hagiografija podudarna s kardiografijom.

5. Ovdje na groblju, dodirnuti smrću koja ne laže, još jače osjećamo istinu Boga koji ostaje vjeran i čija Riječ ne prolazi. Kada se čini da nas zahvaća zagrljaj tame, u svjetlu Kristova križa i uskrsnuća sve dobiva smisao. Dok u Očeve ruke po Kristu izručujemo dušu svoje sestre, znamo da ju dočekuju oni kojima je pružila ruke, pogled i srce.

Cijenjena sestro u vjeri Simona, u raj poveli te anđeli i tvoji prijatelji u svetosti Crkve: od svetoga Ivana Pavla II. do mnogih znanih i onih za koje ćeš pitati: Kada vas to vidjeh bolesne, gladne, tužne, osamljene, obeshrabrene i u drugim potrebama?

Gospodine, i nama podaj brzinu i gorljivost srca, da budemo odjek vječnosti na zemlji, kardiografi tvoje ljubavi.

Amen.