Hristos voskrese!

Crkva Kristova živi od otajstva Muke i Uskrsnuća Kristova, njime diše i njime se hrani. Zato za Crkvu to nije samo prisjećanje na neka povijesna zbivanja od prije dvije tisuće godina, neka daleka uspomena na čovjeka kojeg više nema, nego je to stvarnost bez koje bismo mi kršćani bili, kako kaže apostol Pavao, najbjedniji od svih ljudi.

Uskrsli i proslavljeni Krist koji i u slavi nosi biljege svoje muke kao znak da su muka, smrt i uskrsnuće jedinstveni događaj našega otkupljenja, progovara svojoj Crkvi i danas: «Ja sam Prvi i Posljednji i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova» (Otk. 1,17-18). On i danas nama govori što je rekao dvojici učenika na putu u Emaus: «Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i da tako uđe u svoju slavu?» (Lk. 24-26). Nakon svoga uskrsnuća obećaje nam: «Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta!» (Mt. 28,20).

Crkva se rađa iz otajstva Muke i Uskrsnuća. Upravo se stoga Euharistija koja je na najizvrsniji način otajstvo Isusova Vazma, nalazi u središtu crkvenog života. Već u Djelima apostolskim čitamo:; «Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvi» (Dj.2,42). Lomljenje kruha znači slavljenje Euharistije. I nakon dvije tisuće godina Crkva čini to isto, okrenuta prema Svetom Trodnevlju, onome što se dogodilo od Posljednje Večere na Veliki Četvrtak, pa sve do uskrsnog jutra. Poslije ustanovljenja Euharistije Isus odlazi s učenicima na Maslinsku goru. Ondje proživljava agoniju svoje osamljenosti i tjeskobe, ondje ponavlja Ocu: «Ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!» Ondje se znojio krvavim znojem, da bi na Golgoti dovršio prolijevanje svoje krvi za naše otkupljenje: «Krist se pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara… i ne po krvi jaraca i junaca nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje» (Hebr. 9,11-12).
U svojoj enciklici «Ecclesia de Eucharistia» Sveti Otac Ivan Pavao II. ističe: «U daru Euharistije Isus je Crkvi povjerio vječno posadašnjenje vazmenog otajstva. Njime je ustanovio otajstvenu #!istodobnost#! između onog Trodnevlja i ptojecanja svih vjekova». (br. 5). U vazmenom događaju i u euharistiji koja ga kroz stoljeća posadašnjuje, uistinu je sadržana cjelokupna povijest koja prima milosti otkupljenja.
«Euharistija, spasenjska prisutnost Isusa u zajednici vjernika i njezina duhovna hrana, nešto je najdragocjenije što je Crkva mogla imati u svome hodu kroz povijest» (br. 9) «Sve ono što je Krist jest, sveo ono što je učinio i pretrpio za sve ljude, ima udjela u božanskoj vječnosti, te stoga obuhvaća sva vremena» (KKC br. 1085).
«Kada Crkva slavi Euharistiju, spomen-čin smrti i uskrsnuća svoga Gospodina, ovaj je središnji događaj spasenja stvarno prisutan, te se vrši djelo našega otkupljenja» (LG br. 3) Tako svaki vjernik može u njoj sudjelovati, te iz nje stalno crpiti plodove. To je vjera od koje su stoljećima živjeli naraštaji kršćana. Crkva trajno crpi svoj život iz otkupiteljske žrtve kojoj pristupa ne samo po prisjećanju nego u stvarnom dodiru budući da se ova žrtva uvijek iznova uprisutnjuje i otajstveno ovjekovječuje u svakoj zajednici koja je prinosi po rukama biskupa i svećenika. «Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva» (KKC br. 1367). Sv. Ivan Zlatousti u homiliji o Poslanici Hebrejima kaže: «Mi prinosimo uvijek istog Jaganjca, ne danas jednog, a sutra drugog, nego uvijek istog. Stoga žrtva je uvijek samo jedna… I sad mi prinosimo ovu žrtvu koja je tada bila prinesena i koja se nikada neće potrošiti» A Tridentski koncil uči: «Radi se doista o jednoj i istovjetnoj žrtvi i istom Isusu koji je prinosi sada po službi svećenika, on koji je jednom sama sebe prinio na križu; različit je samo način prinošenja».
Euharistija uprisutnjuje žrtvu Križa i u snazi svog odnosa sa žrtvom na Golgoti, Euharistija je žrtva u vlastitom smislu, ne samo na općenit način. Kristov vazam, s mukom i smrću obuhvaća i njegovo uskrsnuće. Poslije pretvorbe, u istočnoj liturgiji predvoditelj kaže: «Sjećajući se dakle svega što se radi nas dogodilo: križa, groba, trodnevnog uskrsnuća, uzašašća na nebo, drugog i slavnog ponovnog dolaska…» U rimskoj liturgiji narod kliče: «Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!» Euharistijska žrtva uprisutnjuje ne samo otajstvo Spasiteljeve muke i smrti nego i otajstvo uskrsnuća koje je kruna njegove žrtve. Samo kao živi i uskrsli Krist može u Euharistiji postati «kruh života». (Iv 6) Sv. Ćiril Aleksandrijski ističe da je sudjelovanje u svetim Otajstvima «istinska ispovijest i sjećanje da je Gospodin umro i vratio se u život za nas i u našu korist».

Euharistija je tajna vjere. Sv. Ćiril Jeruzalemski poučava: »Ne gledaj u kruhu i vinu jednostavne i prirodne elemente jer je Gospodin izričito rekao da su njegovo tijelo i krv; vjera te u to uvjerava, makar ti osjetila drukčije sugerirala».
Spasiteljska se djelotvornost žrtve u punini ostvaruje kad se Gospodnje tijelo i krv primaju u pričesti. Euharistijska je žrtva po sebi okrenuta prema sjedinjenju nas vjernika s Kristom po pričesti, primamo njega samoga, koji se je prinio za nas, njegovo tijelo koje je za nas predao na križu, njegovu krv koju je “prolio za mnoge, na otpuštanje grijeha” (Mt 26,28) Sam je Isus rekao: «Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni» (Iv 6,57) Euharistija je istinska gozba na kojoj se Krist nudi kao hrana (usp. E.d.E. br. 16)

Euharistija je predokus raja, zalog buduće slave, punine radosti koju je Krist obećao. Onaj tko se hrani Kristom u euharistiji ne treba čekati na onostranost kako bi primio život vječni; posjeduje ga već na zemlji. U Euharistiji, u kojoj blagujemo Krista Uskrslog i Proslavljenog, primamo i jamstvo uskrsnuća tijela: «Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan» (Iv.6,54) Sv. Ignacije Teofor s pravom naziva euharistijski kruh «lijekom besmrtnosti i protuotrovom protiv smrti» (Usp. Br. 18)
Euharistija izražava i učvršćuje zajedništvo s nebeskom Crkvom. U anaforama istočne i zapadne liturgije spominje se s poštovanjem vazda Djevica Marija, te apostoli, mučenici i drugi sveci. Dok slavimo Jaganjčevu žrtvu, sjedinjujemo se s raspjevanom liturgijom neizmjernog mnoštva nebeske Crkve koja kliče: «Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu» (Otk 7,10).
Napokon, Euharistija daje poticaj našemu povijesnom hodu, jačajući naš osjećaj odgovornosti prema današnjem svijetu. Sveti Otac ističe da je «zadaća kršćana svjetlom Evanđelja pridonijeti izgradnji svijeta prema mjeri čovjeka, svijeta koji će odgovarati Božjem planu» (E.d.E br. 20). Gospodin je želio ostati s nama u euharistiji kao hrana, da bismo mi koji blagujemo njega Uskrsnulog i živog postajali sve više sol zemlje i svjetlost svijeta.

Navješćivati smrt Gospodnju dok on ne dođe za sve koji sudjeluju u euharistiji znači obvezu promjene života i istinskog svjedočenja, da bi se svijet u kojem živimo preobrazio prema evanđelju, i potaknut našim primjerom, povjerovao u Krista koji je umro za naše grijehe i uskrsnuo radi našeg opravdanja.

Svim članovima križevačke eparhije i svim ljudima dobre volje bio sretan i blagoslovljen Uskrs!