“Hrvatska društvo u tranziciji”

Ovo izlaganje želim započeti jednim Papinim citatom: “Zar možda nema na karti Europe i svijeta nacija koje imaju čudesnu povijesnu suverenost koja proizlazi iz njihove kulture, a ipak su istodobno lišene svoje pune suverenosti? Nije li to važna točka za budućnost ljudske kulture, važna osobito u naše doba kad je toliko hitno iskorijeniti ostatke kolonijalizma?”.

To je pitanje postavio Ivan Pavao II. u Parizu, u govoru Organizaciji ujedinjenih naroda za odgoj, znanost i kulturu (UNESCO), 2. lipnja, sada već davne, 1980. godine. Takvo postavljanje stvari nije bilo uobičajeno u ono vrijeme, a osobito ne za političare i druge javne djelatnike. Međutim, Papine su riječi gotovo proročki naznačile ono što će se dogoditi. Pojavile su se na karti Europe države nacija koje, kako reče Papa, imaju povijesnu suverenost koja proizlazi iz njihove kulture, ali su dugo ostale bez političke suverenosti. To se je dogodilo diljem cijele Europe na liniji od Baltika do Jadrana.

Rušenje Berlinskog zida simbolizira prestanak komunističke utopije i znak kraja podjele Europe na velike političke blokove. U godinama 1989. i 1990. tim je procesima zahvaćena i Hrvatska, koja se tada nalazila u federalnoj državi Jugoslaviji. Za Hrvatsku, kao i za neke druge europske nacije, nije to bio samo proces oslobađanja od komunističke diktature, nego i proces postizavanja državne suverenosti. Nažalost, to se u Hrvatskoj nije dogodilo bez rata, kojim su od 1991. do 1995. bila zahvaćena neka hrvatska područja uzduž granica sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom.

Danas je Hrvatska zemlja u tranziciji zajedno s tolikim zemljama srednje i istočne Europe, koje su izišle iz komunističkog režima. I ona se želi uhvatiti u koštac s novim izazovima za demokratsku državu, za novo zajedništvo i novo društvo dostojno čovjeka i sposobno za budućnost. U ovom izlaganju predstavit ću neke izazove za Katoličku crkvu u Hrvatskoj. To ću učiniti u tri točke: 1. Hrvatska i Europa, 2. Crkva i država, 3. Crkva u pluralističkom društvu.
Hrvatska i Europa

Hrvatska je mediteranska i srednjoeuropska zemlja. Nije nam drago kad nas nazivaju zapadnim Balkanom. Po vjeri Hrvatska je zemlja katoličke većine. Prema popisu pučanstva iz 2001. godine u Hrvatskoj se je 88% stanovništva izjasnilo pripadnicima katoličke vjere. U odnosu na vjere u Europi Hrvatska se nalazi na graničnom području prema pravoslavlju i islamu. U Hrvatskoj je naglašena težnja za ulaskom u europske integracije. Ona u biti i nema alternative. Većina građana Hrvatske, osobito mladih, veoma su otvoreni prema europskom ujedinjavanju. Samo manji broj građana je kritičan. Integracija u Europsku uniju je politički cilj svih dosadašnjih hrvatskih vlada.

Međutim, uključivanje u procese europske integracije nameće nove probleme, pruža nove mogućnosti i postavlja nove uvjete zajedništva.
Kroz demokratske promjene, na temelju plebiscitom izražene volje građana Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Makedonije, kao i kroz strašni rat s brojnim žrtvama, raspala se jugoslavenska država. Taj se državni okvir, koji je nastao 1918. godine, a trajao do 1991. godine, pokazao političkim neuspjehom, a osuđen je tragičnim događajima u drugome svjetskom ratu i u ratu na početku devedesetih godina proteklog stoljeća, kao i diktaturama prije i poslije drugoga svjetskog rata, koje su također ostavile spomen na mnoge žrtve.
Stoga želim podcrtati veliku osjetljivost i odbijanje u hrvatskih građana spram projektima koje predlažu, odnosno nalažu integracije i povezivanja po crti neuspjele jugoslavenske države, bez obzira kako se te inicijative nazivale.

Potrebna je osjetljivost za konkretne građane i njihovu memoriju. Razborito je i odgovorno na sigurnijim temeljima projektirati budućnost zajedništva i suradnje. Nužno je graditi mostove prema svim susjedima, ali se ne treba vezati samo za jednu shemu, nego je potrebno tražiti nove okvire zajedništva i povezivanja. U tom je smislu Katolička crkva u Hrvatskoj pozdravila i podržala inicijativu srednjoeuropskoga Katoličkog dana koji pripremamo za 2004. godinu.

Crkva i država

Pod komunizmom je vlast bila protiv Crkve te je veza Crkve s narodom bila glavna snaga Crkve kao institucije. Crkva je sociologijski promatrano znala tko je neprijatelj, i to je ulijevalo snagu, a i simpatije mnogih pa i onih koji baš nisu bili vjernici. Dijelom i danas tako. Katolicizam u Hrvatskoj je važna komponenta u povijesnome i kulturnom pogledu, o čemu treba voditi računa realna i ozbiljna politika, te konkretna rješenja donositi demokratskim postupcima s poštivanjem volje građana.

S demokratskim promjenama u Hrvatskoj nastale su redovite prilike za pravno uređenje odnosa između Crkve i države, što se je pokušalo riješiti po uzoru na druge europske zemlje istoga uljudbenoga kruga, koje su po vjerskome, kulturnom i društvenom pogledu slične Hrvatskoj. Tako su od 1996. do 1998. sklopljena četiri ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice i to ugovori: o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske i o gospodarskim pitanjima. Ti ugovori sadrže uglavnom sva pitanja koja su redovito predmetom konkordata. Stoga se može reći da je njima dan solidni pravni okvir za djelovanje Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ti su ugovori dali hrvatskom pravu novi doprinos te su otvorili novo područje suradnje između kanonskoga i građanskog prava.

Hrvatski ugovori nastali su u postkomunističkom vremenu i u ozračju nauka Drugoga vatikanskoga sabora te predstavljaju po vremenu i okolnostima nastanka kao i po sadržaju stanoviti uzorak za suvremeni način uređivanja odnosa Crkve i države, osobito za zemlje koje su izišle iz komunističkog režima.
Ti su ugovori sklopljeni na temelju međunarodno priznatih načela o vjerskoj slobodi kao neotuđivom pravu svake ljudske osobe, koje uključuje i pravo na javno očitovanje svoje vjere. S jedne se strane poštuje načelo odijeljenosti Crkve i države, da su one svaka u svom poretku neovisne i samostalne, s druge se, pak, strane promiče zdrava suradnja Crkve i države. Takva je suradnja poželjna, jer su i Crkva i država, svaka sa svog naslova, u službi istoga čovjeka.
Ta općeprihvaćena načela ne vrijede samo za Katoličku crkvu, nego i za druge Crkve i vjerske zajednice. Ugovorima je Katolička crkva u Hrvatskoj otvorila put drugim Crkvama i vjerskim zajednicama u Hrvatskoj, da na slični način, poštujući načelo o vjerskoj slobodi i vlastitom ustroju svoje zajednice, same urede odnose s državom.

Ti ugovori traže daljnju provedbu na nižoj razini. Do sada su sklopljena četiri podugovora između Hrvatske biskupske konferencije i hrvatske Vlade (Pravilnik o ustroju i djelovanju Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, Sporazum o načinu izvršavanja određenih financijskih obaveza Republike Hrvatske prema Katoličkoj crkvi i Sporazum između Hrvatske Radiotelevizije i Hrvatske biskupske konferencije), a usuglašena su i pripremljena za potpis i dva nova dokumenta (o dušobrižništvu u zatvoru i o upisu pravnih osoba Katoličke crkve u državni registar).

Ugovorima je dan pravni okvir za djelovanje Katoličke crkve u Hrvatskoj. Više točaka Ugovora još nisu potpuno provedene. Potrebno je vrijeme i puno dobre volje. Ostala su još mnoga neriješena imovinska pitanja, osobito povratak imovine oduzete za komunističkog režima. Ipak, dosad učinjeno na mnogim područjima daje pravnu sigurnost za djelovanje Katoličke crkve. Ujedno to indirektno pomaže državi u njezinom razvoju prema pravnoj državi.

Crkva u pluralističkom društvu

Hrvatska je tranzicijska zemlja na putu demokratizacije. Crkva koja želi biti evanđeoski kvasac u tom pluralističkom društvu računa s općom situacijom te nastoji poduzeti ono što ona može u vlastitim redovima ad intra i ad extra, dakako u skladu sa svojom naravi. Sa crkvene se strane vjersko-socijalne prilike tek u novije vrijeme nastoje empirijski proučiti. Do sada je provedeno nekoliko istraživanja. Na tom području je posebno zauzet Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve koji je pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji osnovan 1997. godine.
U duhu Drugoga vatikanskog sabora Crkva ne želi imati privilegija, niti traži da državna politika zastupa ovaj ili onaj svjetonazor, iako joj je stalo da na svjetovni i demokratski način temeljne vrednote njezina socijalnog nauka budu prisutne i djelatne u društvu.

Crkva je motivirana Kristovom ljubavlju koju želi pretočiti u Caritas. Zahvaljujući pomoći drugih mjesnih Crkava, a posebno njemačkih biskupija, u Hrvatskoj su u teškim ratnim godinama od 1991. do 1995. relativno dobro organizirani dijecezanski Caritasi, koji i danas u poslijeratnom vremenu djeluju na raznim područjima u Crkvi i društvu. Hrvatski je Caritas zajedno s drugim nacionalnim Caritasima u posljednje vrijeme sudjelovao u više akcija pomoći po Europi.
Da bi se ujednačile nagrade svećenika i drugih crkvenih službenika te naglašenije promovirala međusvećenička solidarnost prošle 2001. godine uspostavljen je na području Hrvatske biskupske konferencije novi ujednačeni financijski sustav. U njegovo funkcioniranje i nadzor su preko župnih zajednica uključeni i vjernici laici, članovi župnih ekonomskih vijeća.

Teološka formacija vjernika laika i njihovo aktivnije uključivanje u poslanje Crkve je osobiti zadatak Crkve u Hrvatskoj. Na svim našim visokim crkvenim učilištima studira znatni broj vjernika laika. Za sada većina njih poslije teološko-katehetskog studija preuzimaju službe predavača vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. U vidu formacije vjernika laika nastojimo po biskupijama organizirati posebne seminare za članove župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća, te župnih Caritasa. Za obnovu crkvenog života u mjesnim Crkvama neke biskupije održavaju, odnosno pripremaju dijecezanske sinode.

Na kraju ove točke želim samo nabrojiti zadatke koji u nekom smislu imaju prioritetno značenje za djelovanje Crkve u hrvatskom pluralističkom društvu koje se socijalno raslojava stvarajući zaoštrene prilike: promicanje poduzetničkog duha ali i razvijanje kršćanskog senzibiliteta za socijalnu sigurnost radnika i solidarnost sa slabijima i siromašnijima; promicanje političke kulture: služenja, suradnje, odgovornosti i demokratskih procedura; promicanje dijaloga u vidu dublje spoznaje stvarnosti i odgoja za toleranciju kao plod razumijevanja drugoga;
promicanje ekumenizma i međureligijskog dijaloga; promicanje mirotvorstva, kao temeljnog kršćanskog stava, putem odgoja za mir.

Tema oproštenja i pomirenja u Hrvatskoj ima posebno značenje. U sekulariziranom društvu ti argumenti mogu se olako instrumentalizirati. Mi, kršćani, pozvani smo biti svjedocima transcendentalne dimenzije oproštenja što rađa mirom. Teško je govoriti o oproštenju bez govora o Bogu.

Zaključak

Ovih dana na Internacionalnom kongresu što ga organizira zaslužna ustanova Katoličke crkve u Njemačkoj Renovabis raspravljamo o europskom društvu, o Europi kao društvu vrednota, o kršćanskim temeljima europskog društva. To činimo trinaest godina nakon rušenja Berlinskog zida, što je omogućilo integracijske procese na čitavome europskom kontinentu.

Govorim iz pozicije jedne tranzicijske zemlje. Nema sumnje da su tranzicijske zemlje višestruko slabije u usporedbi s onim europskim zemljama koje su već u Europskoj uniji, to više što su mnoge od njih uglavnom male zemlje koje su nedavno izišle iz komunističkog režima. Postavlja se pitanje na koji način mogu kršćani Europe ubrzati procese europske integracije? Berlinski zid je srušen. Europa dvadeset i prvog stoljeća ne smije dopustiti da se na njezinom kontinentu gradi novi zid i stvaraju novi blokovi.