I samo je svećeništvo Tajna vjere

Dragi svećenici!
1. S radošću vam i ljubavlju pišem prigodom Velikoga četvrtka, slijedeći tradiciju započetu mojim prvim Uskrsom u svojstvu Rimskoga biskupa prije dvadeset i pet godina. Taj susret putem pisma, obavijen osobitom bratskom dimenzijom po zajedničkom sudjelovanju na Kristovu svećeništvu, smješta se u liturgijski kontekst ovoga svetog dana, označenoga dvama rječitim obredima: misom posvete ulja ujutro te onom Večere Gospodnje navečer. Zamišljam ponajprije kako se okupljate u katedralama vaših biskupija, oko vaših biskupa, da biste obnovili svoja svećenička obećanja. Taj obred, tako rječit, održava se nakon posvete svetih ulja, osobito krizme, i dobro se uklapa u to slavlje koje ističe sliku Crkve kao svećeničkog naroda posvećenog sakramentima i poslanog da svijetom širi miomiris Krista Spasitelja (usp. 2 Kor 2,14-16). U predvečerje vas vidim kako ulazite u Dvoranu posljednje večere kako biste započeli Vazmeno trodnevlje. Upravo nas u to “blagovalište na katu” (Lk 22,12) Isus ponovno poziva svakoga Velikog četvrtka, i upravo mi je ondje najdraže susresti vas, ljubljena braćo u svećeništvu. Za Posljednje smo večere rođeni kao svećenici: eto zašto je lijepo i potrebno da se nađemo u Dvorani posljednje večere, dijeleći spomen, pun zahvalnosti, na uzvišeno poslanje koje nas združuje.

2. Rođeni smo iz Euharistije. Što kažemo za čitavu Crkvu, da “de Eucharistia vivit” – da živi od Euharistije – kako sam to istaknuo u nedavnoj enciklici, možemo reći i o ministerijalnom svećeništvu: ono vuče korijenje, živi, djeluje i donosi plod “de Eucharistia” (usp. Tridentski koncil, XXII. sjednica, can. 2: DSc 1752). “Nema Euharistije bez svećeništva, kao što nema svećeništva bez Euharistije” (Dar i otajstvo. Prigodom 50. obljetnice mojega svećeništva, Zagreb 1996., str. 78).
Sveti red, koji se nikada ne može svesti na samo funkcionalni vid, jer se ostvaruje na razini našega “biti”, osposobljuje prezbitera za djelovanje in persona Cristi, te ima svoj vrhunac u trenutku u kojem on posvećuje kruh i vino, ponavljajući Isusove geste i riječi s Posljednje večere. Pred tome izvanrednom stvarnošću ostajemo zapanjeni i smeteni: tolika je susretljiva poniznost kojom se Bog htio vezati uz čovjeka! Ako se ganuti zaustavljamo pred jaslicama promišljajući utjelovljenje Riječi, što osjetiti pred oltarom gdje, po siromašnim rukama svećenika, Krist u vremenu uprisutnjuje svoju žrtvu? Ne preostaje nam ništa drugo nego prignuti koljena i u tišini se klanjati tome najvišem otajstvu vjere.

3. “Mysterium fidei” – “Tajna vjere” – naviješta svećenik nakon posvećenja. Euharistija je Tajna vjere, no susljedno tome i samo je svećeništvo Tajna vjere (usp. Dar i otajstvo, 78-81). Isto otajstvo posvećenja i ljubavi, djelo Duha Svetoga, po kojemu kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova, djeluje u osobi poslužitelja u trenutku svećeničkoga ređenja. Ostvaruje se, na taj način, osobiti odnos između Euharistije i svećeništva, odnos koji započinje u Dvorani posljednje večere: riječ je o dva sakramenta koji su skupa rođeni, čija je sudbina neodvojivo vezana do svršetka svijeta. Dotičemo se time i onoga što sam nazvao “apostolstvo Euharistije” (usp. Enciklika Ecclesia de Eucharistia, 26-33). Euharistijsko je otajstvo – kao i sakrament pomirenja – od Krista povjereno apostolima, a oni i njihovi nasljednici prenosili su ga iz naraštaja u naraštaj. Na početku javnoga života, Mesija je pozvao dvanaestoricu, uspostavio ih je “da budu s njime” i da ih pošalje u misiju (usp. Mk 3,14-15). U Posljednjoj je večeri “biti s” Isusom za apostole doseglo svoj vrhunac. Slaveći pashalnu večeru i ustanovljujući Euharistiju, božanski je Učitelj doveo njihov poziv do ispunjenja. Govoreći: “Ovo činite meni na spomen”, stavio je euharistijski pečat na njihovo poslanje i, združujući ih sa sobom u sakramentalnom jedinstvu, obvezao ih da ponavljaju taj presveti znak. Dok je izgovarao one riječi: “Ovo činite…”, njegova se misao pružala prema nasljednicima apostola, prema onima koji će morati nastaviti njihovo poslanje, dijeleći hranu života do krajnjih granica zemlje. I tako smo, u određenom smislu, u Dvorani posljednje večere pozvani i mi osobno “iz ljubavi” (Predslov je Mise posvete ulja), jedan po jedan, draga braćo u svećeništvu, kako bismo primili iz svetih i časnih ruku Gospodinovih euharistijski kruh, što ga moramo lomiti i njime nahraniti Božji narod, koji hodočasti kroz vrijeme prema svojoj Domovini.

4. Euharistija, kao i svećeništvo, dar je Božji, “koji korijenito nadilazi snage zajednice” i kojega ona “prima po biskupskome nasljedstvu koje se proteže sve do apostola” (Enciklika Ecclesia de Eucharistia, 29). Drugi vatikanski sabor uči da “ministerijalni svećenik, svetom vlašću koju ima … izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime cijeloga naroda” (Konstitucija Lumen gentium, 10). Zajednica vjernih, jedna u vjeri i u Duhu te obogaćena mnogovrsnim darovima, premda predstavlja okolnosti u kojima je Krist “u svojoj Crkvi uvijek prisutan, a osobito u liturgijskim činima” (Konstitucija Sacrosanctum Concilium, 7), nije u stanju sama niti “ostvariti” Euharistiju, niti “dodijeliti si” zaređenoga poslužitelja.
S razlogom, stoga, kršćanski narod, dok s jedne strane zahvaljuje Bogu s dara Euharistije i svećeništva, s druge strane ne prestaje moliti da nikada ne ponestane svećenika u Crkvi. Nije nikada dovoljan broj prezbitera koji se imaju suočiti s rastućim potrebama evangelizacije i pastoralne skrbi o vjernicima. U nekim dijelovima svijeta njihov se nedostatak danas na osobiti način osjeća, jer se umanjuje broj svećenika, bez odgovarajuće generacijske zamjene. Drugdje smo, hvala Bogu, svjedoci obećavajućeg proljeća zvanja. Pojačava se, osim toga, i svijest Božjega naroda o potrebi molitve i djelatnoga zauzimanja za zvanja u svećeništvo i posvećeni život.

5. Da, zvanja su dar Božji za koji treba neprekidno moliti. Prihvaćajući Isusov poziv, potrebno je ponajprije moliti Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu (usp. Mt 9,38). Molitva, osnažena tihim prinosom trpljenja, prvo je i najučinkovitije sredstvo pastorala zvanja. Moliti znači zadržati pogled na Kristu, pouzdajući se da iz njega samoga, jedinoga Velikoga svećenika, i iz njegova božanskoga prinosa, djelovanjem Duha Svetoga, u izobilju izviru izdanci zvanja u svakom vremenu potrebnih za život i poslanje Crkve.
Zadržavamo se u Dvorani posljednje večere promišljajući o Otkupitelju koji je ondje ustanovio Euharistiju i svećeništvo. Te je noći on imenom pozvao svakoga pojedinog svećenika svih vremena. Njegov je pogled pao na svakoga, pogled pun ljubavi i susretljivosti, poput onoga koji se zaustavio na Šimunu i Andriji, na Jakovu i Ivanu, na Natanaelu, dok je bio pod smokvom, na Mateju, dok je sjedio u carinarnici. Isus nas je pozvao i, različitim putovima, nastavlja pozivati tolike druge da budu njegovi poslužitelji.
Od Dvorane posljednje večere Krist neumorno traži i poziva: u tome je početak i trajni izvor istinskoga pastorala svećeničkih zvanja. Osjetimo se, braćo, i mi odgovornima za taj pastoral, spremni pomoći svima koje on želi pridružiti svome svećeništvu, tako da velikodušno odgovore na njegov poziv.
Prije toga, međutim, i prije svakoga drugoga poduhvata na planu zvanja, neophodna je naša osobna vjernost. Važno je, doista, naše prijanjanje uz Krista, ljubav koju gajimo prema Euharistiji, žar kojim je slavimo, pobožnost kojom joj se klanjamo, revnost kojom je podjeljujemo braći, osobito bolesnima. Isus Veliki svećenik nastavlja osobno pozivati radnike u svoj vinograd, no htio je od početka ovisiti i o našoj suradnji. Svećenici zaljubljeni u Euharistiju u stanju su prenijeti djeci i mladima “euharistijsko čuđenje”, koje sam želio probuditi enciklikom Ecclesia de Eucharistia (usp. br. 6). Općenito, upravo su takvi svećenici oni koji će ih privući na put svećeništva, kao što to može korisno pokazati i povijest našega poziva.
6. Upravo u tom svjetlu, draga braćo svećenici, dajte prednost, uz ostale inicijative, skrbi o ministrantima, koji čine neku vrstu “rasadnika” svećeničkih zvanja. Ministrantska skupina, ako je dobro pratite unutar župne zajednice, može proći kroz vrijedan put kršćanskoga rasta, gotovo oblikujući svojevrsno pred-sjemenište. Odgajajte župu, tu obitelj obitelji, da u ministrantima prepozna svoju djecu, poput “izdanaka oko stola” Krista, Kruha života (usp. Ps 128,3).
Okruživši se suradnjom zauzetijih obitelji i vjeroučitelja, usrdnom pozornošću pratite ministrantsku skupinu da, po služenju oko oltara, svatko od njih nauči još više ljubiti Gospodina Isusa, da ga prepozna stvarno prisutna u Euharistiji, te uživa u ljepoti liturgije. Sve inicijative vezane uz ministrante, organizirane na biskupijskoj razini ili na razini pastoralnih područja, moraju se promicati i ohrabrivati, uvijek vodeći računa o različitim uzrastima. U godinama biskupske službe u Krakovu mogao sam iskusiti kako je korisno posvetiti se njihovoj ljudskoj, duhovnoj i liturgijskoj formaciji. Kada djeca i mladi radosno i poletno vrše službu oko oltara, oni svojim vršnjacima pružaju rječito svjedočanstvo o važnosti i ljepoti Euharistije. Zahvaljujući izrazitoj osjetljivosti mašte, vlastitoj njihovoj dobi, te uz pomoć tumačenja i primjera svećenika i odraslijih prijatelja, i oni najmanji mogu rasti u vjeri i oduševiti se za duhovne stvarnosti.
Ne zaboravite, na kraju, da ste prvi “apostoli” Krista Velikoga Svećenika upravo vi: vaše svjedočanstvo vrijedi više od bilo kojega sredstva ili priručnika. U redovitim nedjeljnim i blagdanskim slavljima ministranti vas susreću, vide kako se u vašim rukama “ostvaruje” Euharistija, na vašem licu čitaju odsjaj Otajstva, u vašem srcu naslućuju poziv veće ljubavi. Za njih ste očevi, učitelji i svjedoci euharistijske pobožnosti i svetosti života!

7. Draga braćo svećenici, vaše osobito poslanje u Crkvi traži da budete “prijatelji” Kristovi, trajno kontemplirajući njegov lik i poslušni primjeru Blažene Djevice Marije. Bez prestanka se molite, kako uči Apostol (usp. 1 Sol 5,17), i pozivajte vjernike da mole za zvanja, za ustrajnost pozvanih u svećenički život i za posvećenje svih svećenika. Pomozite vašim zajednicama da sve više ljube jedinstveni “dar i otajstvo” – ministerijalno svećeništvo.
U molitvenom ozračju Velikoga četvrtka vraćaju mi se u sjećanje neki od zaziva Litanija Isusa Krista Svećenika i Žrtve (usp. Dar i otajstvo, 103-106), koje već toliko godina na veliku korist duše izgovaram:
Iesu, Sacerdos et Victima,
Iesu, Sacerdos qui in novissima Cena formam sacrificii perennis instituisti,
Iesu, Pontifex ex hominibus assumpte,
Iesu, Pontifex pro hominibus constitute,
Iesu, Pontifex qui tradidisti temetipsum Deo oblationem et hostiam,
miserere nobis!
Ut pastores secundum cor tuum populo tuo providere digneris,
ut in messem tuam operarios fideles mittere digneris,
ut fideles mysteriorum tuorum dispensatores multiplicare digneris,
Te rogamus, audi nos!

8. Povjeravam svakoga od vas kao i vaše svakodnevno služenje Majci svećenika. U molitvi krunice, peto otajstvo svjetla vodi nas u promišljanje dara Euharistije Marijinim očima, vodi nas u začuđenost pred ljubavlju “do kraja” (Iv 13,1) koju je Isus pokazao u Dvorani posljednje večere i pred poniznošću njegove prisutnosti u svetohraništu. Neka vam sveta Djevica pomogne da se nikada ne naviknete na Otajstvo koje je povjereno u vaše ruke. Neprekidno zahvaljujući Gospodinu za izvanredni dar njegova Tijela i njegove Krvi, moći ćete vjerno ustrajati u svome svećeničkom služenju.
A ti, Majko Krista Velikoga svećenika, izmoli Crkvi brojna i sveta zvanja, vjerne i velikodušne poslužitelje oltara.
Draga braćo svećenici, vama i vašim zajednicama želim svet Uskrs, dok vas sve od srca blagoslivljem.

Vatikan, 28. ožujka, peta nedjelja Korizme, godine 2004., dvadeset i šeste moga pontifikata.
Ivan Pavao II.