Na temelju akademskih spoznaja i sudačke prakse sugovornica govori o suvremenim izazovima braka. Tako, primjerice, smatra da ne pada povjerenje u instituciju braka, čime komentira činjenicu da mnogi mladi bježe od sklapanja braka te radije žive u izvanbračnoj zajednici. I nastavlja: „Riječ je, zapravo, o tome da osobe ne žele ili su manje sposobne preuzeti bračne obveze. Odnosno, ne žele dati stabilnost i zakonitost stvarnosti u kojoj žive. Vjerojatno je riječ o trendu, modi, ali uvelike i o strahu i nesposobnosti živjeti odgovorno i biti odgovoran.“

Sugovornica komentira i suvremene tendencije proširivanja pojma i definicije braka na druge oblike odnosa i zajednica. U tom smislu jasno tumači razliku između odnosa poštovanja prema homoseksualnim osobama i odnosa prema takozvanim istospolnom braku, koji Crkva nikako ne može prihvatiti.

Progovara i o potrebi odgoja za brak, posebno mladih vjernika. U tom kontekstu kaže: „Crkva sve svoje snage treba usmjeriti u naviještanje ljepote bračnoga života i treba isticati sakramentalnost ženidbe. Sakramentalnost nije ukras, dodatak, nego narav ženidbe. Sakramentalna milost pomaže nam produbljivati bračnu ljubav i biti sretan. Brak nije žrtva i odricanje, nego zajednica ljubavi, dobrote, nježnosti, stabilnosti. Bračna je zajednica ljepota življenja, put spasenja i predokus raja.“

S jednakom kompetencijom govori o ulozi laika, posebno žena u Crkvi, kao i o potrebi zajedništva i suradnje među svim skupinama vjernika. Tako kaže: „Crkva nije zajednica samo klerika, ni samo laika, ni samo muškaraca, ni samo žena: Crkva je zajednica vjernika. Mislim da je potrebno da žene imaju utjecaja na donošenje određenih odluka jer riječ je o vjernicama, suprugama, majkama, bakama, znanstvenicama, odgojiteljicama i jasno je da svojim iskustvom i znanjem mogu pridonijeti dobru Crkve. Ne radi se ovdje o feminističkim utjecajima, nego o razboritu promišljanju…“